Pogreb vlč. Marinka Markića

Sprovodne obrede predvodio je nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić, koji je na početku izrazio sućut pokojnikovom bratu, sestri i svoj rodbini te zajednici Svećeničkoga doma u Đakovu.

Osvrćući se na pročitan odlomak iz Poslanice sv. Pavla Rimljanima, nadbiskup je u sprovodnoj homiliji kazao kako je pokojni svećenik Marinko uistinu bio baštinik Duha Svetoga, kojega je primio po sakramentima krsta, potvrde i svetoga reda, uzdisao i mučio se kao u porođajnim bolima sve do sada, u nadi da će kao nedovršeno stvorenje biti oslobođen boli i robovanja zemaljskoj pokvarljivosti kako bi sudjelovao u slobodi i slavi djece Božje. „Jučer je oko dva sata poslije ponoći, u nazočnosti požrtvovne časne s. Mare, izmučen jarmom bolesti čuo Isusov poziv: ‘Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti’. Istim onim posluhom i vjerničkim predanjem kojim je kao dječak prihvatio Isusov poziv da krene u Sjemenište i postane svećenik, prihvatio je i taj konačni Isusov poziv“, rekao je nadbiskup te okupljene podsjetio na životni put pokojnika od djetinjstva do smrti u Svećeničkom domu. Napose se osvrnuo na pokojnikovu župničku službu, njegovu brigu za život župe, napose za liturgiju, te na silnu ljubav prema Gospinom svetištu u Prkovcima.

Nadbiskup je uputio na velike zdravstvene poteškoće s kojima se napose u posljednje vrijeme suočavao pokojni vlč. Marinko te je rekao: „Ne znam tko je bio veći mučenik: on ili časne sestre u Svećeničkom domu, a posebno s. Mara. I u ovom slučaju bila je, zajedno sa s. Juditom, pravi Šimun Cirenac bez kojega Isus ne bi uspio iznijeti svoj križ. Njima i ostalim djelatnicima Svećeničkog doma, na čelu s ravnateljem vlč. Perom Vidovićem, zahvaljujem na uzornoj i veoma požrtvovnoj brizi za naše bolesne svećenike“.

Oproštaj vjernika Župe Retkovci

Uime župljana Retkovaca od pokojnika se oprostila Katarina Šinjori, članica župnog zbora. „Što reći o vlč. Marinku? Naime, sa sigurnošću možemo reći da je pokojnika krasila borbenost. Borbenost u punom smislu riječi u svim sferama življenja i službovanja. U našu župnu zajednicu je došao u zreloj dobi kako života tako i svećeništva. A ta njegova zrelost je naveliko isijavala u našoj zajednici. Pokojnik nije bio samo svećenik, bio je veliki graditelj. Graditelj čije ideje i ‘rukotvorine’ možemo zapaziti obilaskom kako župne crkve tako i svetišta. Dugi niz godina bolovao je i trpio posljedice dijabetesa. Upravo se u toj bitci svakodnevno ogledalo njegovo junaštvo, njegova ustrajnost i pouzdanje u Boga. Čovjek je koji je usprkos svojim bolima pomagao bližnjima… Tajna ovoga plemenitoga svećeničkoga života bila je vjera u Isusa Krista te želja i nastojanje da svi upoznaju Onoga koji je Put, Istina i Život za sve ljude. O duhovnoj veličini ovoga čovjeka i riječi koju je posijao govori činjenica da je nakon službe u Župi Odvorci ta ista župa dala pet svećeničkih zvanja… Ono što mi kao župa Retkovci želimo reći jest to da je vlč. Marinko nedvojbeno ostavio duboki trag kako u našoj zajednici, tako i u srcima. Zahvaljujemo Gospodinu na njegovu životu, i kada je u svojim posljednjim danima u svojoj patnji svjedočio strpljivost i ljubav prema Gospodinu“, rečeno je među ostalim u oproštajnom govoru.

Misa zadušnica u đakovačkoj katedrali

Nakon sprovodnih obreda na Gradskom groblju, u đakovačkoj katedrali služena je misa zadušnica, koju je uz nadbiskupa Hranića te još 21 svećenika predvodio pomoćni biskup Ivan Ćurić. „Čvrsto vjerujemo u uskrsnuće. U toj snazi vjere opraštamo se od našeg subrata Marinka te je vrijedno da ga i mi u svojom srcima i svom spomenu nosimo, zahvalni za njegove riječi i susrete s njime, za njegove napore, ljudski i pastoralni trud jer to je zajedništvo koje polažemo u ovaj današnji oproštaj, ostajući čvrsti u vjeri i u povezanosti Božje ljubavi koja zahvaća naš životni put od početka, do zemaljskog kraja i do vječnosti“, rekao je među ostalim biskup Ćurić okupljenima u đakovačkoj katedrali.

Životopis vlč. Marinka Markića (iz homilije mons. Đure Hranića)

Vlč. Marinko Markić se rodio 15. listopada 1955. u mjestu Plavuzi u Solakovoj Kuli u BiH, od oca Šime i majke Mile r. Šude. Prva tri razreda osnovne škole završio je u svom rodnom kraju, a onda su njegovi roditelji s djecom preselili u Otok kod Vinkovaca. Ondje je nastavio s 4. razredom osnovne škole i završio osnovnu školu. Po završetku osnovne škole 1970. u nakani da postane svećenik odlučio je poći u Sjemenišnu gimnaziju na Šalatu u Zagreb. Na Šalati je završio prva dva razreda gimnazije, a preostala dva razreda gimnazije i maturu je završio na Biskupijskoj gimnaziji J. J. Strossmayera u Đakovu. Teološki studij polazio je kao bogoslov Đakovačke i Srijemske biskupije na Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu 1974.-1981. godine, s prekidom zbog odsluženja vojnog roka 1976.-1977. godinu.

Za svećenika ga je zaredio biskup Ćiril Kos na Petrovo 1981. u katedrali u Đakovu. Poslije svećeničkog ređenja bio je po godinu dana župni vikar u Viškovcima i u Vrpolju (1981.-1983.), te dvije godine (1983.-1985.) u Nijemcima. Godine 1985. postao je župnik. Bio je imenovan župnikom u Odvorcima. Ondje je ostao 23 godine. Godine 2007. bio je premješten iz Odvoraca za župnika u Retkovce. Uz Retkovce je ostao vezan sljedećih 11 godina, iako je kao župnik u službi ondje proveo 10 godina, u dva navrata. Najprije je ondje bio 7 godina. U tom mu se razdoblju postupno pogoršavalo zdravlje te je više puta bio na bolničkom liječenju. Godine 2014. bila mu je amputirana jedna noga. Na postoperativnom oporavku bio je u Svećeničkom domu kroz gotovo godinu dana, gdje je voljom i upornošću podigao tjelesnu kondiciju te se uz pomoć štaka samostalno kretao. Imao je silnu želju ponovno se vratiti u župničku službu i tada je po drugi put bio imenovan župnikom u Retkovcima i ondje je ostao još 3 godine. No, nakon tri godine liječnici su mu morali amputirati i drugu nogu. U kolovozu 2018. godine umirovljen je te je došao u Svećenički dom u Đakovo.