Sprovodne obrede predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić. „Gospodin nas je iznenadio: iako je bio na bolničkom liječenju u Zagrebu, iako su liječnici govorili da su prognoze neizvjesne, iz naše perspektive neočekivano je pohodio i u 56. godini života te u 30. godini svećeništva k sebi je pozvao našega brata svećenika vlč. Zorana Vukoju, župnika u Viškovcima pored Đakova“, rekao je nadbiskup, izražavajući sućut te ljudsku i kršćansku solidarnost braći i rodbini pokojnog svećenika uime čitavog prezbiterija, uime pomoćnog biskupa Ivana Ćurića, nadbiskupa u miru Marina Srakića te svih okupljenih na ispraćaju.

U sprovodnoj homiliji nadbiskup se osvrnuo na naviješten odlomak Lukina Evanđelja: „’Onaj kojega vi smakoste objesivši ga na drvo, toga Bog uskrisi i postavi za Začetnika i Spasitelja’ (usp. Dj 5,30). Istovjetnost Raspetoga i Uskrsloga u sebi očituje među ostalim i suprotnost između ljudskog i Božjeg suda. Onaj tko je po ljudskom sudu zaslužio sramotnu smrt, u Božjim je očima Pobjednik i Spasitelj. Raspeti i Uskrsli Isus su jedna te ista osoba“, rekao je nadbiskup, upućujući kako su ljudske prosudbe često sasvim suprotne Božjem sudu: „Suprotno našem običnom ljudskom sudu, put poslušnosti Ocu, ljudskog poniženja i promašaja kojim je prošao Isus, nije uzaludan. Suprotno našem ljudskom sudu i nesavršen put slabog i krhkog čovjeka, pa i do kraja neostvaren put, ljudski život bez izuzetnih postignuća i djela po kojima neke svrstavamo među zaslužne, ipak nije uzaludan. I ljudski, pa i svećenički put, čiji uzroci i razlozi nisu uvijek tako jasno uočljivi niti razumljivi, put na kojemu prolazimo kroz muku i bol, nije ipak uzaludan. To je dostojanstvo svakog čovjeka pokazao i zaštitio sam Sin Božji“, rekao je među ostalim nadbiskup, dodavši kako to znači da se ljudski, a time i svećenički život može promatrati i vrednovati na više načina.

Nakon što je pred okupljenima podsjetio na životni put pokojnog svećenika Zorana Vukoje, nadbiskup je rekao: „Kao što je Isus na način različit od očekivanoga objavio što je Bogu važno i u pitanje stavio mjerila i pristupe njegovih suvremenika, tako je i po životu i za nas ljude neočekivanoj i preranoj smrti pokojnog vlč. Zorana svima nama, a osobito nama svećenicima, skrenuo pozornost na sebe kao temelj, oslon i središnju osobu života svakog kršćanina, a osobito svakog svećenika; na crkvenost naše svećeničke službe te na vrijednost i važnost naših svećeničkih obećanja i naše trajne vjernosti tim obećanjima, kako bi se u našem osobnom svećeničkom životu uvijek mogla očitovati istovjetnost raspetoga i poniženoga Nazarećanina Isusa s uskrslim i proslavljenim Gospodinom i Kristom te milosrdna ljubav Boga Oca koji je na nas izlio svoga Svetoga Duha i učinio nas pastirima svoga stada – ne po našim zaslugama, nego po obilju svoga praštanja, ljubavi i milosrđa“.

Misa zadušnica u župnoj crkvi Sv. Josipa Radnika

Poslije sprovodnih obreda na Centralnom groblju, u župnoj crkvi Sv. Josipa Radnika slavljena je misa zadušnica. Uz dvadesetak svećenika misu je predvodio nadbiskup Hranić. Uvodeći u misu rekao je: „Opraštamo se od vlč. Vukoje slaveći euharistiju koja je spomen Kristova prijelaza kroz smrti u život, ali je istodobno i molitva hvale. Želimo dragome Bogu zahvaliti za život i svećeničko djelovanje pokojnoga velečasnoga Zorana. Ujedno želimo moliti za nova svećenička i redovnička zvanja“.

Oproštajni govor vlč. Ilije Janjića, župnog upravitelja Župe sv. Mateja u Viškovcima

Uime Župe sv. Mateja, apostola i evanđelista iz Viškovaca oproštajni govor izrekao je vlč. Ilija Janjić, svećenik Dubrovačke biskupije sada na službi župnog upravitelja viškovačke župe. Najprije je izrazio sućut braći Mati i Dominiku, sestri Mirjani i svima nazočnima. Zatim je rekao: „Naša je trajna domovina u nebu i tamo se zauvijek preselio vlč. Zoran. Završio je ljudski život poput knjige koja sadrži 56 stranica tj. godina života. Mi poznajemo samo vanjštinu, korice i format knjige. Sadržaj ne poznajemo, duboki sadržaj čovjeka i svećenika ne poznajemo. Ne znamo kako su se u ovome životu miješale vrline, pobožnosti, lakomislenosti i nedosljednosti. Onaj koji zna jest Bog, On je pročitao sve stranice i Njemu prepustimo konačni sud. Ipak, imajmo povjerenja da ga je On zauvijek upisao u svoju Knjigu života. On ga je pozvao u kuću, u domovinu u vječni mir“. Osvrnuo se zatim na susrete sa pokojnikom: „Vlč. Zorana upoznao sam tijekom prošlog adventa kada svećenici idu na ispomoć u druge župe. On je dolazi na ispomoć u Župu Kuševac, gdje sam tada djelovao, a ja sam njemu pomagao u Župi Viškovci te smo zajedno išli na ispomoć u Semeljce i Vrbicu. Siguran sam da ga je dobri Bog primio u svoje vječno obitavalište jer je u Njegovo ime činio velike stvari kao svećenik. Koliko je tijekom trideset godina svećeništva slavio misa, krštenja, podijelio pričesti, kolike je ispovjedio te slavio sakramenata potvrde. Neka mu je vječni mir!“

Na samom kraju, nadbiskup Hranić zahvalio je vlč. Janjiću na izrečenim riječima, zboru Župe sv. Josipa Radnika na skladnom pjevanju, njihovom župniku Vladimiru Deliću na domaćinstvu te svima koji su došli moliti za dušu pokojnog svećenika Vukoje.

Životopis vlč. Zorana Vukoje (iz homilije nadbiskupa Hranića)

Vlč. Zoran Vukoja rođen je 13. veljače 1966. u Kućanima, kod Gračaca u BiH, od oca Dominika i majke Anice r. Križanac. Tražeći bolje životne uvjete, obitelj s malom djecom preselila se u Ivankovo kod Vinkovaca. Zoran je ondje završio osnovnu školu. U obitelji je primio kršćanski odgoj, upijao iskustvo vjere. Obitelj je bila kućna Crkva, koja je djecu uključila i u život župne zajednice. Ministrant Zoran je po završetku osnovne škole, 1981. godine izrazio želju da školovanje nastavi u Dječačkom međubiskupijskom sjemeništu na Šalati u Zagrebu. Prva dva razreda gimnazije završio je ondje, u skladu s ondašnjom praksom biskupije te zatim 1985. maturirao na Biskupijskoj gimnaziji J. J. Strossmayera u Đakovu.

Po odsluženju vojnoga roka, 1986. upisao je studij teologije na tadašnjoj Visokoj bogoslovnoj školi, danas KBF-u u Đakovu. Za svećenika ga je na svetkovinu Petrova 1992. zaredio biskup Ćiril Kos u katedrali u Đakovu.

Kao mladomisnik bio je imenovan župnim vikarom u Župi Preslavnoga Imena Marijina u Osijeku, potom je godinu dana bio župni vikar u Župi Svete Obitelji u Slavonskom Brodu te dvije godine župni vikar u Otoku. Godine 1998. bio je imenovan župnikom u Klakaru te je nakon sedam godina, 2005. g. premješten za župnika u Sarvaš, gdje je ostao devet godina. Potom je kroz četiri godine bio župnik u Duboševici i Topolju (2014.-2018.), odakle je kroz dvije godine upravljao i župom Luč (2016.-2018). Godine 2018. bio je imenovan župnikom u Viškovcima. Pred ovogodišnju svetkovinu Uskrsa otišao je na operaciju u Zagreb, smatrajući da će se vrlo brzo vratiti župničkoj službi. No, bolničko liječenje se produžilo zbog uvijek novih i neočekivanih komplikacija i pogoršanja općeg tjelesnog stanja, što je kulminiralo smrću u Bolnici u KBC „Rebro“ 15. srpnja u Zagrebu.