Fr. Pero preminuo je, nakon teške bolesti, u ponedjeljak 12. rujna u Zagrebu, u 76. godini života, 57. godini redovništva i 49. godini svećeništva.

Provincijal Hrvatske dominikanske provincije fr. Slavko Slišković predvodio je sprovodne obrede, na početku pozdravivši prisutne, među kojima je bio i mons. Pavo Jurišić, gučogorski arhiđakon, izaslanik vrhbosanskog nadbiskupa metropolita Tome Vukšića. Istaknuo je kako je fr. Pero „svoj redovnički život proveo u svjetlu svetoga Križa i Blažene Djevice Marije“, navodeći da je kao član Hrvatske dominikanske provincije živio i djelovao u dominikanskim samostanima: Svete Marije Milosne u Bolu na Braču, Kraljice sv. Krunice u Zagrebu, Sv. Križa u Gružu te Bl. Augustina Kažotića i Župi Sv. Križa u Klopču. Provincijal je naglasio kako je trenutak njegove smrti znakovit – dan nakon vanjske proslave patrona župe Uzvišenja sv. Križa, a na spomendan Imena Marijina – te sprovod koji je na spomendan Gospe Žalosne. Podsjetivši na njegove biografske podatke, provincijal je podsjetio na pokojnikov život i djelovanje koji je pastoralno djelovao u Gružu, Bolu i Klopču te obnašao različite provincijske službe (starješine Samostana u Gružu, definitora i člana Provincijskog vijeća te starješine Samostana u Klopču).

Naglasivši kako je ime Pero koje je na krštenju dobio svojim životom opravdao „bivajući poput stijene ukorijenjen u vjeru Crkve“ te da se „poput stijene pokazao i tijekom rata“ kad se u teškim i neizvjesnim trenucima trudio „biti duhovni i materijalni oslonac svojim župljanima, ali i pomoći svima kojima je pomoć bila potrebna“, rekao je provincijal. Drugo ime koje je obilježilo pokojnikov život „izraslo je iz samoga života i Perine naravi“, koji je bio „vatrenog temperamenta“ pa je stoga i dobio nadimak Vatrica, istaknuo je fr. Slavko. Vatra kao snažan simbol koji „predstavlja izvor konflikata, sukoba, uništenja, ali i topline, svjetlosti, ljubavi i zaštite u Svetom pismu odražava povezanost između ljudskog i božanskog, ali i kontinuitet između prolaznog i vječnog. Ona sažiže ono što je materijalno i prolazno da bi moglo doseći duhovno i vječno“, naglasio je provincijal Slišković. Osim što su ga zvali Vatrica, mnogi su ga smatrali svojim Pajdom, dragim i bliskim suputnikom, i u lijepim, ali i u teškim trenucima. Usporedivši ga s plamenom koji je upalio sv. Dominik, provincijal je istaknuo kako je upravo on bio taj plamen koji je „grijao i svijetlio u Bosni tijekom zadnjih desetljeća“.

Na kraju govora fr. Slavko zahvalio je subratu Peri na svemu što je za Dominikanski red i Hrvatsku dominikansku provinciju tijekom svojeg života učinio, sa sigurnošću da će njegov radosni smijeh koji je imao unatoč životnim okolnostima i bolesti ostati svima u trajnom sjećanju te istaknuo kako „unatoč boli zbog tjelesnog rastanka od našega brata Pere, možemo biti ispunjeni nadom ponovnog susreta u vječnosti“.

Pročitana su zatim pisma sućuti koje su braći Provincije uputili mons. Tomo Vukšić i kardinal Vinko Puljić, umirovljeni vrhbosanski nadbiskup i metropolit. 

Misa zadušnica koju je predslavio mons. Pavo Jurišić, u koncelebraciji s ostalom braćom dominikancima, slavljena je nakon sprovodnih obreda u samostansko-župnoj crkvi Kraljice sv. Krunice. Propovijedao je starješina Samostana u Klopču fr. Mato Bošnjak, koji je istaknuo kako se fr. Pero „odlikovao istinskom željom da se vjera ne samo učvrsti nego još više usavrši i osvijesti“ te da se za života zalagao za to da se vjera u Uskrsnuće promatra u kontekstu ljubavi Nebeskoga Oca koji smrt preobražava u nešto pozitivno, darovano svim ljudima. Upravo pozitivan stav i fr. Perin osmijeh unatoč boli u trenucima bolesti ostat će fr. Mati u sjećanju, a potpora koju je od obitelji dobio u teškim trenucima vrijedan je znak da nitko ne bi trebao umrijeti u očaju i beznađu, istaknuo je.

Na kraju mise svoj govor su uputili i vjernici župe Uzvišenja Svetog Križa u Klopču koji su došli autobusom u Zagreb oprostiti se od svojega voljenog dugogodišnjeg župnika. Istaknuli su koliko je „generacija, puno sjećanja i osjećaja“ sažeto u 32 godine fr. Perina djelovanja u Klopču, koji je u tom razdoblju bio za vjernike „otac, brat i pastir Crkve kojoj je neumorno i s puno hrabrosti služio“. Duhovnu i tjelesnu potporu koju je tijekom rata pružio njegovi župljani ne zaboravljaju, koje je poznavao ponaosob, i to ne samo oni koji su živjeli u Klopču nego i oni koji su se raselili diljem Europe, naglasili su. Mnogi od vjernika zahvalni su fr. Peri i na materijalnoj pomoći i na tome što ih je naučio da se „upornošću može postići mnogo toga“. A jedan od primjera je i fr. Perino zalaganje za gradnju crkve, koja je vjernicima mnogo značila. Pajdo će župljanima ostati u sjećanju kao osoba koja se voljela družiti i zapjevati s njima, njegov zarazni osmijeh i hrapavi glas, a istaknuli su kako će u njima i njihovoj djeci „još dugo gorjeti vatrica“ koju je fr. Pero davno zapalio u njima, objavljeno je na mrežnoj stranici dominikanci.hr.