Fra Vice preminuo je 11. siječnja u Šibeniku, u 86. godini života, 68. redovništva i 59. svećeništva. Sprovodne obrede predvodio je gvardijan fra Mario Radman, a među okupljenima su se, uz šibenskoga biskupa Tomislava Rogića, provincijala fra Marka Mršu, imenovanog biskupa mons. Roka Glasnovića, okupilo pedesetak franjevaca, dvadesetak redovnica, desetorica franjevačkih bogoslova kao i rodbina i prijatelji pokojnog fra Vice.

Misu zadušnicu u crkvi Sv. Ante Padovanskog predvodio je biskup Rogić u koncelebraciji provincijala Mrše, gvardijana samostana na Šubićevcu fra Marija Radmana i dvadesetak svećenika. Biskup je u homiliji istaknuo da će fra Vicu pamtiti kao dragog starca, koji se susretu radovao i uvijek srdačno dočekivao i ispratio, prigodom druženja ovdje u samostanu na Šubićevcu. Gotovo cijelo svoje svećeničko i redovničko služenje poklonio je vjernicima Šibenske biskupije i na tome zahvaljujemo Bogu i fra Vici, moleći da mu Gospodin bude milostiv i da ga za svako plemenito djelo, ustrajnu molitvu, proslavljenu liturgiju, svaki podijeljeni sakrament i susret s vjernicima, obilno na nebesima nagradi, kazao je biskup Rogić.

Život i djelovanje fra Vice Lucića prikazao je provincijal fra Marko Mrše: Fra Vice Lucić rođen je 14. lipnja 1936. g. u Pokrovniku (Mirlović) od oca Mate i majke Ive r. Štrkalj. Osnovnu školu pohađao je u Pokrovniku (1946. – 1949.), na Visovcu (1950.), Makarskoj (1951. – 1953.) i u Sinju (1952. – 1953.). Franjevačku klasičnu gimnaziju pohađao je na Visovcu, u Sinju (1953. – 1955.) i Makarskoj (1955. – 1957.), a teologiju je studirao na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj (1958. – 1963.) i diplomirao u Makarskoj 1963. godine.

U novicijat je ušao 13. kolovoza 1954. godine na Visovcu, gdje je položio i prve redovničke zavjete, 14. kolovoza 1955. godine. Svečane zavjete položio je 26. travnja 1961. Makarskoj. Za đakona je zaređen 16. prosinca 1962. u Makarskoj, a za svećenika 15. travnja 1963. također u Makarskoj. Mladu je misu slavio u Pokrovniku 21. travnja 1963. godine.

Obavljao je sljedeće službe: Drvenik – župnik (1963. – 1966.); Prgomet–Labin – župnik (1966. – 1973.); Knin – gvardijan, župnik i dekan (1973. – 1982.); Unešić – župnik i dekan (1982. – 1985.), Drniš – rekonvalescent (1985. – 1988.); Frankfurt – rekonvalescent (1986.); Visovac – ispovjednik (1988. – 1989.); Šibenik (Gospa van Grada) – župni vikar (1989. – 1991.); Šibenik (Gospa van Grada) – ispovjednik (1991. – 2012.), Šibenik (Šubićevac) – u miru (2012. – 2022.) U međuvremenu je obnašao i provincijske službe: Član odgojno-obrazovnog vijeća (1971. – 1973.) i definitor (1979. – 1982.)

Provincijal je zahvalio za dar života fra Vice: „Njegovom smrću, njegovim odlaskom s ovog svijeta siromašniji smo, ali ne smijemo zaboraviti i drugu dimenziju njegova života i djelovanja. Koliko je duhovnih plodova taj redovnik i svećenik posijao u duše vjernika koji su mu pristupili u ispovijedi, kojima je podijelio sakrament pričesti i kojima je podijelio druge sakramente, kojima je uputio lijepu, poticajnu i ohrabrujuću riječ koja ih je vratila u život, na pravi put, koja im je pomogla da lakše prihvate i podnesu poteškoće i probleme svoje svakodnevice. Fra Vice je gradio i obnavljao materijalne i vidljive zgrade, ali je svojom riječju, primjerom svoga svećeničkog i redovničkog života, koliko god je mogao, gradio i obnavljao duhovne zgrade, tj. duše vjernika koji su mu po službama bili povjereni.

Hvala ti, fra Vice, za sve dobro koje si kroz svoj svećenički i redovnički poziv učinio na dobrobit Katoličke Crkve, u mjesnim crkvama kamo te je Providnost poslala, kao i za dobrobit Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja koje si bio vrijedan i častan član. Uvjeren sam da bi ti, kada bi me sada mogao čuti, potvrdio istinitost ovih riječi blaženog kardinala Alojzija Stepinca: „Kad bih se još jednom rodio, izabrao bih svećeničko zvanje. Tu je čovjek, na milosni način, najbliži Bogu… Stoga, krštenik ne može učiniti većeg dara svojoj obitelji, Crkvi i narodu svome, nego li svećeničkim služenjem“. Vjerujem, dragi fra Vice, da si za života po svom svećeničkom služenju i po redovničkom životu bio bliz Bogu, a sada si Mu, vjerujem i nadam se, još i bliži“, poručio je provincijal Mrše.

Prigodno se obratio i gvardijan Radman, istaknuvši kako je fra Vice „svojim radom kao svećenik i redovnik obogatio naše dane”. Fra Žarko Maretić od preminulog subrata oprostio se sljedećim riječima: „Fra Vicu sam pobliže upoznao tek prije šest godina otkad smo zajedno živjeli u samostanu sv. Ante na Šubićevcu. On se radovao mome dolasku u ovaj samostan, a ja sam ga često posjećivao u njegovoj sobi i s njime razgovarao, a i povezao bih ga negdje automobilom kada bi on to poželio. Uvijek bi bio vrlo zahvalan i uljudan. Spomenut ću još neke njegove vrline. Bio je čvrsti vjernik. Posebno je vjerovao u Božje milosrđe. Znao bi reći, osobito kad je bio teže bolestan: „Jedva čekan umrit i otić u nebo, u kuću Oca nebeskog“. Ja bih mu odvratio: „A šta je s čistilištem? Morat ćeš tamo provesti makar kojih stotinjak godina, ali šta je to prema vječnosti?“ On bi rekao: „To je ipak previše“. Kada zbog bolesti više nije mogao celebrirati misu molio je krunicu u čast Gospi prema kojoj je bio veoma pobožan.

Fra Vice je bio veliki rodoljub, Hrvat od glave do pete – kako se to kaže. Radovao se uspostavi Hrvatske neovisne države devedesetih godina prošlog stoljeća i žalostio se zbog svega što se u njoj negativno događalo. Jednako je volio i svoju Franjevačku Provinciju i Katoličku Crkvu.