Pokop mons. Ivana Mustaća

Procjena od sedam tisuća pridošlih čini taj sprovod najvećim na kojemu su mnogi ikad prisustvovali. Iskazano poštovanje i emocije svih uzrasta i staleža vjernika pokazale su koliko je don Ivan bio svećenik koji je uistinu živio za narod, s narodom i taj mu je narod  dolaskom potvrdio koliko je bio omiljeni župnik i zaslužni, požrtvovni svećenik koji je bio djelitelj svetih otajstava vjere, veliki evangelizator, katehist, pomagatelj mnogih u duhovnoj i materijalnoj potrebi.

Nadbiskup Puljić uvodno je rekao da je pokojni don Ivan u svojoj oporuci napisao da je „uživao što je mogao biti službenik oltara. Dan prije svoje smrti, u nedjelju 20. siječnja, posljednji put sudjelovao je na euharistijskom slavlju, a u ponedjeljak, 21. siječnja već se pridružio nebeskom slavlju. Okupili smo se čuti još jedanput njegovu posljednju propovijed“, rekao je mons. Puljić.

„Sve nas je iznenadila i pogodila vijest o brzoj smrti našeg svećenika mons. Mustaća. On je u prosincu pošao u Zagreb učiniti rutinski pregled zbog određenih poteškoća. Mislio je nakon par dana vratiti se i nastaviti s blagoslovom obitelji u župi sv. Stošije u Biogradu. Umjesto brzog povratka u župu, dovezli su ga ovih dana u rodnu župu na odlazak u vječnu domovinu. Brojni izrazi suosjećanja zbog njegove prerane smrti pokazuju ne samo žalost i tugu zbog toga rastanka, nego i ponos zbog činjenice što su upoznali tako vrijednog radnika na njivi Gospodnjoj“, rekao je nadbiskup Puljić u propovijedi koju je naslovio: „Za stanovima Jahvinim trajno je čeznula i duša našeg don Ivana“.

„Bilo mi je lijepo i dirljivo čitati oporuku don Ivana koju je napisao 1. svibnja 2015. g. prije odlaska na operaciju srca. Tekst ispisan čitljivim rukopisom očituje i ‘čitljivost njegove duše’. Ta je oporuka kronologija njegova 63-godišnjeg života i ispovijed svećenika koji je ‘bio sretan u svom zvanju’. Ta oporuka govori o svećeniku koji je volio povjerene mu ljude u župama gdje je pastoralno djelovao. Crkveni pokreti kao razne duhovne stvarnosti pomogli su mu ‘otkrivati lice Krista Spasitelja’“, rekao je mons. Puljić.

Don Ivan htio je da misa zadušnica bude u privlačkoj župnoj crkvi gdje je s mamom dolazio u crkvu i gdje je od najranije dobi u toj crkvi s bratom Marijom gledao djeda Josu i baku Mariju. Čitanja koja je don Ivan odabrao da se navijeste i čiji se sadržaj ispunio u njegovu životu, opisuju evanđeosku radikalnost o kojoj Isus govori pred narodom i apostolima. „To treba biti glavno obilježje u životu svakog vjernika i svećenika. ‘Tko me hoće slijediti, neka uzme križ svoj i neka ide za mnom. Što koristi čovjeku ako zadobije sav svijet, a dušu svoju izgubi’. Odabir toga evanđeoskog ulomka pokazuje da je don Ivan to imao trajno pred očima, da mu je Isusova radikalnost bila izazov i poticaj. Ali i nadahnuće da bude kadar i oprostiti svima koji su ga eventualno uvrijedili. Odabir psalma ‘Čežnja za svetim mjestima’ (84) pokazuje kako je ta čežnja bila nutarnji motor njegove pastoralne aktivnosti koju nekad nije bilo lako slijediti. ‘Kako su mili stanovi tvoji, Jahve nad Vojskama! Kao vjernici, na sprovodima pratimo ljude s vjerom i pouzdanjem da su ‘njihove duše u ruci Božjoj’. Posebice to možemo reći za mons. Mustaća koji je u svojoj Oporuci napisao „da nitko na svijetu nije bio sretniji od njega kad je u katedrali Sv. Stošije 1980. g. bio zaređen za svećenika. I kroz punih 39 godina slavio misu i propovijedao da ‘smrt nije kraj, nego početak novog života’“, istaknuo je mons. Puljić.

Zahvalio je don Ivanu za sve dobro što je učinio, svjedočio i propovijedao. „Bio je vrlo dobro svjestan da je život koračanje prema kući Očevoj. Napisao je u oporuci: ‘Ulazim u novu fazu mog života, a to je tjelesno trpljenje i bolest, pa se mogu malo suobličiti Kristu patniku’. To pozitivno raspoloženje moglo se osjetiti i u zadnjim danima njegove borbe s opakom bolešću. To sam osjetio kada sam ga posjetio nedavno u bolnici pa mi je povjerio kako se ‘ne plaši toga putovanja’“, rekao je nadbiskup Puljić.

Za prvo čitanje na misi zadušnici don Ivan je htio ulomak iz Knjige proroka Izaije, 4. pjesma o Sluzi Jahvinu, koji govori o poniženom Kristu koji je na sebe uzeo naše grijehe i boli, a Isusove rane nas su zacijelile. Drugo čitanje je iz Druge poslanice Korinćanima, gdje apostol Pavao piše o apostolskim tegobama: možemo biti progonjeni, ali nismo napušteni, obarani, ali ne oboreni, jer se Isusov život očituje u nama te navješta da će Bog koji je uskrisio Isusa i nas s njime uskrisiti. Nadbiskup je pročitao i sućuti dvojice crkvenih službenika, slažući se s njihovim mislima kako je „don Ivan bio vrijedni pastoralni radnik i uzorni župnik koji se nije štedio na Njivi Gospodnjoj. Osjećalo se da trpi što ne može osvojiti više duša za Isusa Krista. Ali nije mirovao. Trudio se i preko svojih snaga, ne obazirući se na signale koje mu je tijelo odašiljalo. Njegovom smrću osjećamo veliku prazninu i žalost. Ljudski gledano, mi u njegovoj smrti vidimo gubitak“. U zahvalnosti mons. Mustaću za prijateljstvo i zajedničko koračanje, nadbiskup je poželio da Gospodin bude nagrada don Ivanu za njegov žarki trud u Božjem djelu.

U obraćanju prisutnima na kraju mise, prigodnu riječ uputio je don Marinko Duvnjak, privlački župnik i don Ivanov bliski prijatelj koji je utjecao i na don Marinkovu svećeničku formaciju. Don Marinko je predstavio don Ivanovu oporuku. „Oporuka nije, kako se obično misli, samo tekst o onome što nekome ostavljaš, nego ono što imaš najvažnije reći. Ono što si živio, što smatraš da je životna mudrost. Ono što si sabrao, to je oporuka u kršćanskom smislu“, rekao je don Marinko. Don Ivan je osjetio duhovni poziv još s pet godina. Nikome to nije otkrio, nego je to nosio u svom srcu, do 7. razreda kada je to rekao svom župniku, pa je nakon osmogodišnje škole otišao u zadarsko sjemenište.

„Kao mladomisnik, s neopisivom radošću i mladomisničkim zanosom služio je u svojim prvim župama Polači, Pristegu i Radošinovcu. Na početku rata 1990. g. dobrovoljno preuzima župe Benkovac, Korlat i Raštević. U izbjeglištvu 1992. g. preuzima župu Uznesenja BDM na Belafuži u Zadru i župu sv. Šimuna i Jude Tadeja na Bokanjcu. Devet godina služio je u župi Belafuža, do 2001. g. kada je imenovan generalnim vikarom Zadarske nadbiskupije, što je bio do smrti nadbiskupa Ivana Prenđe 2010. g.“, rekao je don Marinko, istaknuvši da je bogoslovija u Zagrebu don Ivanu otvorila široke vidike. „U oporuci govori i o svojoj egzistencijalnoj krizi iz 1976. g., što se događa u životu svakog čovjeka kad imamo potrebu produbiti svoju vjeru. Ne možemo ostati na istome. Tada je susreo prof. Tomislava Ivančića koji je držao duhovne vježbe svećenicima na kojima je bio i on kao bogoslov te je čuo ono što ga je toliko dirnulo, a to je uvijek iznova, da ga Gospodin neizmjerno ljubi. Kad je mogao, sudjelovao je na nedjeljnim misama u Frankopanskoj ulici. Imali su malu molitvenu zajednicu na bogosloviji u Zagrebu. To iskustvo je prenio, sa seminarima za evangelizaciju“ rekao je don Marinko, istaknuvši da don Ivan u oporuci kaže: „Ljubav prema vjernicima je najbolja pastoralna metoda. Znao sam biti zahtjevan, ali moji župljani znali su da ih neizmjerno volim. Cijeli život spremao sam se za nedjeljnu misu. Nikad nisam svetu misu samo odradio“. Na to ga je osobito potaknuo prof. Bonaventura Duda“, rekao je don Marinko. U oporuci nastavlja: „Bog mi je otkrio ideje Ivana Pavla II. s obzirom na župu. On je govorio da je župa temeljna stanica Crkve, ali da su došla vremena da se struktura župe mijenja. S obzirom na veličinu župe, osobito u gradu, ona je zajednica zajednica. Treba biti blizu stvarnostima u Crkvi iznutra“.

Uz podršku svim crkvenim pokretima i udrugama, mons. Mustać bio je član I. neokatekumenske zajednice župe sv. Stošije u Zadru. „Na Putu kršćanske inicijacije iskusio sam nešto novo, ozbiljno. Da se kršćanstvo živi malo po malo, u maloj zajednici. Tako sam iskusio ono što je govorio sv. Augustin: ‘Vama sam pastir, a s vama sam kršćanin’. Moram reći da nikad nisam izostavljao ništa od tzv. klasičnog pastorala. Dapače, jako sam držao do rada s ministrantima, zborovima, djecom, mladima. Zornice su mi bile pravo otkriće. Pobožnosti uvijek osvježene novim ljudima. Župna kateheza za sve uzraste“, pročitao je don Marinko don Ivanove misli. Upravo je don Ivan u župi Belafuža počeo s misama zornicama 1996. g., pa se to proširilo dalje diljem nadbiskupije. Don Ivan je to ‘preuzeo’ od Janjevaca koji su nastanili Kistanje i kojima je također pomogao u njihovu dolasku i započinjanju novog života u Zadarskoj nadbiskupiji, nakon odlaska s Kosova.

Don Marinko je rekao da je don Ivan bio „duša u organizaciji“ velikih nadbiskupijskih susreta za doček pape Ivana Pavla II. 2003. g. koji je bio okupio više od 120 000 sudionika te Nacionalnog susreta hrvatske katoličke mladeži u Zadru 2010. g. koji je okupio najviše sudionika dotad, njih 35.000. Oba susreta zadivila su ljude diljem Hrvatske i šire te su bili hvaljeni kao osobiti primjer sadržajno bogate organizacije, očitovanja dalmatinske i tradicije Crkve.

„Cijeli moj život obilježio je sv. Ivan Pavao II. Nadahnjivao sam se njegovom dalekovidnošću. Pratio ga na brojne svjetske susrete mladih. A veliki događaj moga života bio je njegov dolazak u naš Zadar. Sva ona atmosfera podsjećala me na događaj Duhova. Tu su se vidjeli plodovi Nove evangelizacije u nadbiskupiji i šire. Bila mi je iznimna čast biti predsjednik Organizacijskog odbora“, piše don Ivan u oporuci u kojoj zaključno poručuje:

„Uza sve moje slabosti, grijehe, propuste, ja nisam promašio. Moj život je imao smisla. Mislim da sam mogao puno, puno više. Uvijek grijeh uništava Božji plan s našim životom. Grijeh je stvarno iskustvo smrti. Zato je bolje jedan dan u milosti, nego tisuću u grijehu. Kajem se za sve grijehe nanesene ljubavi Božjoj. Ne sudim nikome, jer sam i sam iskusio svoju slabost. Svećeništvo je najdragocjeniji Božji dar i bez Boga nije ga moguće ispravno živjeti. Moje svećeništvo je djelo Božje. Molim oproštenje od svih koje sam na bilo koji način povrijedio. Opraštam svima. Posebno klevete na moj račun. Kad sam bio mlad htio sam se opravdavati. Sada to ne činim. Radujte se, kličite – velika je vaša plaća na nebu, kaže Isus“.

Na kraju mise, don Marinko je s prisutnima podijelio još jednu dirljivu činjenicu. Nakon što su tijelo don Ivana dovezli iz Zagreba u mrtvačnicu u Privlaku, kad su otvorili lijes, don Marinko je, ugledavši lice don Ivana, bio ugodno iznenađen. „Njegovo lice je bilo lice živog čovjeka. Toliko puta sam vidio pokojnike. A lice don Ivana bilo je nasmiješeno i blaženo. Lice mu je bilo kao da njegova duša blaženo promatra Gospodina. To me doista duboko ganulo. Jer kad čovjek umre, pogotovo od moždanog udara, ostane grč. Međutim, njegovo lice se potpuno preobrazilo, s onim njegovim osmijehom. Mogu reći da ga nikad nisam vidio radosnijeg u životu. Bog nama ljudima daje znakove. Čudesa su prozor budućega svijeta u naš sadašnji svijet. Don Ivanu je već kao pokojniku toliko lice preobraženo, vedro, blaženo. Vjerujem da doista imamo zagovornika na nebesima“, rekao je don Marinko. Istaknuo je i kako je providonosno da se od crkve do groblja ide Ulicom sv. Ivana Pavla II., kuda je prošao lijes s tijelom don Ivana, koji je sv. Ivana Pavla II. osobito ljubio i „sada se nalazi s njim u nebu“.

Sprovod don Ivana bio je istinska proslava kršćanske vjere u vječni život; slika žive Crkve u molitvi i zahvali za Božji dar pastira koji se tijekom 39 godina svoga svećeništva darivao, trošio u žarkoj ljubavi služenja za dobro duša i založio na razne načine pomoći živote mnogih generacija. Naviještao je i htio da svaki čovjek osobno iskusi istine: ‘Bog te ljubi’ i ‘Crkva je Majka i Učiteljica’. Imajući razumijevanje za mladenačka traženja i lutanja čovjeka, mons. Mustać govorio je:

„Možete zaboraviti sve što vam se na vjeronauku govori. Možete otići iz Crkve. Samo jednu stvar zapamtite – a to je da se uvijek možete vratiti!“

Jer, Crkva je Majka, posrednica Božje ljubavi, koja djecu u dijeljenju Božjega oprosta po sakramentu pomirenja uvijek čeka.

Dan poslije don Ivanova pokopa godišnjica je smrti nadbiskupa Prenđe koji uz svoju majku Iku,  samo mons. Mustaća spominje u svojoj oporuci, gdje zahvaljuje svom generalnom vikaru za vjerno služenje i ljubav prema Crkvi. Uz don Ivanovu smrt, znak Providnosti je i blizina dana ispraćaja te dvojice svećenika koji su obilježili prvo desetljeće 2000-ih godina u Zadarskoj nadbiskupiji u zajedničkom radu upravljanja zadarskom Crkvom. Čitali su uspješno znakove vremena, pastoralno odgovarali na potrebe aktualnog trenutka. Organizirali su brojne događaje i na nadbiskupijskoj razini koji su očitovali zajedništvo vjernika iz svih krajeva mjesne Crkve. Nadbiskup Prenđa i mons. Mustać, dva bliska suradnika, umrli su u isti dan, ponedjeljak. U istim okolnostima, dan prije početka Teološko pastoralnog tjedna u Zagrebu i od iste boli, srca. Obojica su pokazali koliko je taj organ ljubavi pokretač žrtvovanja, predanosti Bogu i ljudima i darivatelj života.