Misu zadušnicu u crkvi Dobroga Pastira, kao i sprovodne obrede na varaždinskom groblju predvodio je varaždinski biskup Bože Radoš u zajedništvu s umirovljenim biskupom Josipom Mrzljakom, te dvadesetak svećenika i u nazočnosti rodbine, prijatelja i drugih vjernika. 

Uime najbližih suradnika i svećenika iz središnjih biskupijskih ustanova od preč. Jagečića-Bolteka oprostio se preč. Mirko Horvatić, ravnatelj Svećeničkog doma. „Pokojnog svećenika Andriju resila je velika poniznost, nenametljivost, strpljivost i dobrota. Konflikte nije želio i u njih nije ulazio, istodobno je zbog takve svoje naravi puno propatio i pretrpio. No, o tome je šutio i ako nije bio pitan za nešto, nikada ili vrlo rijetko bi se na nešto požalio. Dok ispraćamo njegove zemne ostatke da ih položimo u grob, a dušu preporučujemo milosrdnom Bogu u kojega je vjerovao i kojega i ljubio, u njegovo ime želim se zahvaliti djelatnicima i osoblju Svećeničkog doma u Varaždinu, kao i liječnicima i medicinskom osoblju u varaždinskoj bolnici koji su u posljednjim danima ovozemaljskog života učinili sve da mu olakšaju patnju i produlje život“, kazao je preč. Horvatić.

Uime župne zajednice Župe svetog Martina iz Varaždinskih Toplica u kojoj je proveo najveći dio svoga svećeničkog života, te Varaždinskotopličkoga dekanata, ali i kao neposredni nasljednik preč. Jagečić-Bolteka u službi bolničkog dušobrižnika u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Varaždinskim Toplicama, okupljenima se obratio preč. Stjepan Mostečak, koji je zahvalio Bogu za dar njegova života, svećeništva i služenja kao revnog i marljivog pastira povjerenih mu vjernika. „Bio je vjerni svećenik, savjesni i predani revnitelj u službi Božjoj, savjetnik svojih vjernika, pomoćnik potrebitih, bodritelj klonulih duša, koji je iznad svega želio biti što vjernija slika Isusa Krista u čije je ime djelovao i sijao Božju Riječ nadajući se višestrukom urodu. Ostavio je svoj neizbrisiv trag i u sebe je pretočio Isusovu riječ: “Kao što je Otac ljubio mene, i ja sam ljubio vas”. Zahvaljujem Bogu za sve pažljivo birane i odmjerene riječi koje su poticale, dizale i hrabrile, poučavale, mirile i gradile, za svu ljubav koju ste davali i pažnju koju ste poklanjali; za vaše bogoljublje i čovjekoljublje, za rodoljublje i domoljublje kojega se niste stidjeli; za bezbroj vaših malih i vrijednih stvari koje su nama nepoznate, ali su u Božjem srcu pohranjene. U borbi sa svojim tjelesnim slabostima i bolestima niste posustajali, nego ste strpljivo nosili križ svoga života“, poručio je, među ostalim, na varaždinskom groblju preč. Mostečak.

Nakon sprovodnih obreda na varaždinskom groblju, misa zadušnica za preč. Andriju Jagečića-Bolteka služena je u obližnjoj crkvi Dobroga Pastira, župnoj crkvi Župe svetih Fabijana i Sebastijana.

U uvodu biskup Radoš je, pozdravivši sve prisutne svećenike i vjernike, istaknuo da, iako smo ostavili tijelo našeg brata Andrije na groblju, došli smo se susresti u crkvu Dobroga Pastira sa živim Bogom. „Želimo zamoliti Gospodina da sve ono što ne može ući na Njegova vrata iz života našeg pokojnog brata Andrije, neka ostavi na ovome mjestu te neka ga primi u svoju radost”, molio je na početku slavlja varaždinski biskup.

U propovijedi je kazao kako vjeruje da nema boljeg mjesta za oprostiti se od brata svećenika doli crkve posvećene Dobrome Pastiru koji nas prati kroz život te čija smo i mi slika. A nema niti boljeg načina za oprostiti se od svećenika od svete mise, poručio je biskup Radoš.

U nastavku je razmatrao nad Psalmom 23. Koji govori o Dobrome Pastiru (“Gospodin je pastir moj”) za koji je kazao da pretače iskustvo Boga i zajedništvo njegove pažnje. Podsjetio je kako u vrijeme najaktivnijih svećeničkih godina preč. Jagečića-Bolteka, od početka šezdesetih godina prošloga stoljeća pa sve do demokratskih promjena početkom devedesetih, ‘klima’ na hrvatskom tlu nije bila naklonjena Riječi Božjoj, Crkvi, a ni svećenicima. „Onaj koji nas vodi spreman je i u tako teškim trenucima biti utjeha, radost, smisao i ispunjenje života. U godinama svoga svećeništva preč. Andrija se ne osvrće na teškoće kroz koje je prošao, nego zahvaljuje Bogu i uzima moto: ‘Hvali dušo moja Gospodina’. To može izreći onaj koji osjeća da je Bog u njegovu životu učinio velika djela. Onaj tko svaki dan moli, oštri svoje uho da može čuti one tihe korake i tiho udaranje štapa kao znak Božje prisutnosti. Vjerujem da je naučio Božju prisutnost prepoznavati u malim znakovima, a očekivao je Božju prisutnost i kada je polazio na posljednje putovanje“.

„Krist pastir daje nama svećenicima iskustvo blizine koje osjećamo kroz molitvu, ali nam povjerava štap da pasemo dio njegova stada, da ga vodimo na one obilne izvore gdje je i nas poslao. Andrija je kroz dugi niz svećeničkih godina vodio pojedine dijelove Božjega stada i vjerujem da vođenje stada iziskuje da još dublje ulazimo u zajedništvo s Bogom kako bi pravim putem vodili narod prema Gospodinu. Nazvao me danas jedan svećenik i rekao mi kako se preč. Andrija svakih petnaest dana ispovijedao, kako je svakodnevno revno molio Časoslov i tri krunice te s posebnom pažnjom slavio svetu misu. Prije nego što je pošao, još je tražio jedno pomazanje, želio je da ulje Gospodnje bude ono koje će sve rane života ozdraviti da ide k Bogu svijetla lica. Vjerujemo da je Gospodin na Andriji prepoznao onoga koji je uime njegova Sina ovdje na Zemlji bio onaj koji je povijao rane bolesnicima“ kazao o pokojnom Andriji Jagečiću-Bolteku varaždinski biskup.

Preč. Andrija Jagečić-Boltek rođen je 22. studenoga 1935. godine u Oroslavju kao deseto dijete Josipa i Barbare rođene Šuk-Pavlina. Kršten je 24. studenoga 1935. godine u Župi Donja Stubica. Pučku školu polazio je u Oroslavju nakon koje odlazi u Nadbiskupski klasičnu gimnaziju gdje je položio ispit zrelosti 1954. godine. Po završetku gimnazije odlazi u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište. Za svećenika ga je zaredio zagrebački nadbiskup dr. Franjo Šeper na Petrovo, 29. lipnja, 1961. godine. Mladu misu proslavio je u rodnom Oroslavju koje je 1941. postalo samostalna župa. Bio je kapelan u Kutjevu od 1962. do 1963. godine, te upravitelj župe u Stražemanu od 1963. do 1972. godine i privremeni upravitelj župe Velika 1969. Godine 1972. imenovan je župnikom u Varaždinskim Toplicama gdje ostaje do 2001. godine. U tom razdoblju 1991. godine bio je privremeni upravitelj župe Ljubešćica. Godine 1990. zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić imenovao ga je začasnim kanonikom Zbornog kaptola čazmansko-varaždinskoga, u znak zahvalnosti za zauzetost u pastoralnom radu i vjeran svećenički život. Od 1992. do 1997. godine bio je vjeroučitelj u Osnovnoj školi Antuna i Ivana Kukuljevića Varaždinske Toplice. Obnašao je službu dekana Varaždinskotopličkog dekanata. Bio je član Prezbiterskog vijeća i Zbora savjetnika Varaždinske biskupije. Od početka svoje župničke službe u Varaždinskim Toplicama, uz brigu za župu, vodio je i redovitu skrb kao dušobrižnik u bolnici. Po razrješenju službe župnika 2001. godine preuzeo je službu dušobrižnika u bolnici na kojoj je ostao do 2016. godine kada je zbog bolesti umirovljen i dolazi u Svećenički dom u Varaždin. Kao dušobrižnik u bolnici 7. srpnja 2011. godine proslavio je svoju zlatnu misu – 50 godina vjernog služenja Bogu, Crkvi i narodu.