Sprovodne obrede na mjesnom groblju predvodio je varaždinski biskup Bože Radoš uz sudjelovanje najbližih suradnika; umirovljenoga biskupa Josipa Mrzljaka, svećenika iz središnjih biskupijskih ustanova, te drugih svećenika Varaždinske biskupije i Zagrebačke nadbiskupije, kao i članova obitelji i prijatelja pokojnog preč. Grošić.

Biskup Radoš je opraštajući se od preč. Grošića rekao kako “vjerujemo da je on sad u Kristu koji je umro za nas. Grob je za nas kršćane mjesto suza i tuge, ali uskrsno jutro pokazuje nam onu ljepšu stranu groba, a to je život”.

“Grobni kamen dijeli svjetove, ali otkotrljan je daleko. Štoviše, jedan čovjek u bijelome sjedi na njemu i kao da želi kazati da je on gospodar kamena, odnosno puta između života i smrti. Dolazi na grob i Marija Magdalena koja želi susresti barem Isusovo mrtvo tijelo i nad njime se isplakati. Na grob trče i učenici. Za njih je također grob otvoren, a ‘kad uđu u grob, povjerovaše’. Na grobu Gospodin susreće one koji su njegovi i tu im objavljuje da je gospodar života i smrti. Objavljuje da je uskrsnuo i traži one koji su njegovi da im vrati život. Sveti Jeronim lijepo kaže da je Kristov grob kolijevka kršćana. U Kristovu grobu nastaje novi život. Treba ući s Kristom u muku i grob te izići iz njega. Mi, kršćani, simbolički to prolazimo na krštenju. Ali i ovdje na grobu želimo da se to nastavi, da ono što je započelo u krštenju doživi svoj vrhunac u susretu s Kristom. Molimo da Krist bude onaj koji je posvetio grobove svih koji u njemu umiru. Molimo Krista da dođe kroz ovaj grob i povede svoga prijatelja, učenika Josipa, u kuću Nebeskoga Oca. Gospodine povedi ga sebi riječima kao što si pozvao onog razbojnika na križu: ‘Još danas ćeš biti sa mnom u Raju’”, poručio je nad grobom preč. Grošića biskup Radoš.

Uime najbližih suradnika od preč. Grošića se riječima poštovanja oprostio  generalni vikar Varaždinske biskupije mons. Antun Perčić. Izrazio je iskrenu sućut svim ožalošćenima, te potom nabrojao nekoliko zanimljivih crtica iz bogate biografije preč. Grošića. Naglasio je kako je povratkom u Varaždin 1999. godine, kada je inkardiniran u Varaždinsku biskupiju gdje je obnašao službe ravnatelja Biskupijske ustanove za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika i ekonoma Varaždinske biskupije, preč. Grošiću posebna briga bila obnova lepoglavskog samostana, kao i izgradnja Svećeničkog doma u Varaždinu. “Dragi Josipe, neka ti dragi Bog, kome si revno i radosno služio, udjeli radost vječne domovine”, rekao je mons. Perčić.

Uime župne zajednice Koprivnički Ivanec sućut ožalošćenima je uputio domaći župnik Nikola Bukovčan. Nakon sprovodnih obreda misu zadušnicu u župnoj crkvi predvodio je biskup Mrzljak.

U homiliji okupljenim svećenicima i vjernicima podsjetio je kako smo nedavno proslavili svetkovinu Isusova uskrsnuća, najvažnijeg dijela naše vjere u kojoj radosno slavimo Isusovu pobjedu nad smrću. Ne samo da je pobijedio svoju, već i našu smrt. To je poseban razlog našeg slavlja i naše vjere, istaknuo je biskup Mrzljak.

“Isusovom pobjedom nad smrću vjerujemo da i naš život ne odlazi u ništavilo, nego da kroz smrt prolazi u život. Upravo u ovim danima Uskrsa želimo obnoviti i učvrstiti svoju vjeru na temelju svjedoka. Čuli smo u Djelima apostolskim kako Petar govori ‘Mi smo tome svjedoci’. Tako i mi danas vjerujemo tim svjedocima.

Ovih dana možemo pratiti kako se rađala vjera apostola u Jeruzalemu. Potrebni su nam svjedoci koji će duboko vjerovati da je Isus uskrsnuo i da je sada ovdje živ. Gdje su danas naši svjedoci? Nitko nije vidio onaj trenutak kada Isus izlazi iz groba, ali učenici su povjerovali i svjedočili. Isus je želio da uvijek bude onih koji će biti spremni svjedočiti. I zato kroz svih ovih gotovo dvije tisuće godina on poziva svjedoke. Poziva one koji će svjedočiti, navješćivati i propovijedati. Oni koji su pozvani svjedoče svojim riječima i djelima. Da bi se rodila vjera, Isusa najprije treba upoznati, a Njegove Riječi čuti i slušati”, poručio je biskup Mrzljak.

Sažalnicu u povodu smrti preč. Josipa Grošića varaždinskom  biskupu uputio je ravnatelj Hrvatskoga Caritasa mons. Fabijan Svalina. U njoj ističe kako „preč. Josip Grošić ostaje zapamćen kao vrstan upravitelj i organizator, osjetljiv na potrebe ratnih stradalnika, ali i kao čovjek vizije koja je poslijeratnu obnovu i socijalne projekte mreže Caritasa ratom devastiranih područja učinila prepoznatljivom u mreži Europskih Caritasa“.

Preč. Josip Grošić, od odluke o osnivanju 1992. godine pa do 1999. godine, ravnao je Hrvatskim Caritasom, središnjom nacionalnom karitativno-pastoralnom ustanovom Hrvatske biskupske konferencije. Pod njegovim vodstvom Hrvatski je Caritas koordinirao projekte djelatne pomoći međunarodne Caritasove mreže, Hrvatskih katoličkih misija kao i svekolike hrvatske zajednice skrbeći za tisuće izbjeglica, prognanika i ostalih ratnih stradalnika. Njegova zauzetost, žustrina i organizacijsko umijeće pridonijeli su da Hrvatski Caritas u tom razdoblju doista bude ispružena ruka požrtvovne ljubavi, ohrabrenja, vjerne i konkretne pomoći Crkve, vazda na raspolaganju najpotrebnijima.

Preč. Josip Grošić rođen je 23. kolovoza 1941. godine u Kunovcu pored Koprivničkog Ivanca, od oca Blaža i majke Jelke r. Čanji. Nakon završene osmogodišnje škole u Kunovcu i Koprivnici, gimnaziju je pohađao u Koprivnici i Zagrebu gdje je na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji 1960. godine položio i ispit zrelosti. Bogoslovni fakultet pohađao je u Zagrebu i Lyonu. Za đakona ga je 15. ožujka 1967. u Zagrebu zaredio zagrebački pomoćni biskup Franjo Kuharić, a za prezbitera je zaređen po zagrebačkom pomoćnom biskupu dr. Josipu Lachu u Zagrebu 29. lipnja 1967. godine. Obnašao je službe: župnog vikara u Župi sv. Josipa u Zagrebu (1968-1970), dušobrižnika za Hrvate na jugu Francuske u Nici (1970. – 1973.), prefekta Bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu (1973. – 1975.), dušobrižnika za Hrvate u Belgiji (1975. – 1982.) i Njemačkoj u Aalenu (1982. – 1992.), ravnatelja Hrvatskog Caritasa (1992. – 1999.). Godine 1999. inkardiniran je u Varaždinsku biskupiju gdje je obnašao službe ravnatelja Biskupijske ustanove za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika (2000. – 2005.) i ekonoma Varaždinske biskupije (2000. – 2010.). Kanonikom Čazmansko-varaždinskog zbornog kaptola Duha Svetoga imenovan je 2007. godine. Bio je i članom Prezbiterskog vijeća i Zbora savjetnika Varaždinske biskupije. Na vlastiti je zahtjev, radi narušenog zdravlja, umirovljen 2010. godine.