Misu zadušnicu u kapeli Sv. Florijana u Presečnom i sprovodne obrede na mjesnom groblju predvodio je varaždinski biskup Josip Mrzljak u zajedništvu s 50-ak svećenika i u nazočnosti članova obitelji, rodbine, prijatelja i mnogobrojnih vjernika.

U propovijedi biskup Mrzljak s okupljenim svećenicima i vjernicima promišljao je o definiciji čovjeka, o tome kako bismo o čovjeku mogli govoriti da iscrpimo sve što on jest u svojoj biti. Definiciju čovjeka tako će nam dati različite znanost, odgovore na pitanja o njegovu početku, izvoru i smislu pokušala je dati i biologija, i filozofija, i postoje razni odgovori na pitanje ‘Tko je čovjek’. No, svi ti odgovori, po sebi različiti i mnogovrsni, moraju se složiti u jednom, a to je da je čovjek smrtno biće, da čovjek umire. Iako se oko te činjenice svi slažu, o tome se najmanje govori. Razlog za to biskup Mrzljak pronalazi u činjenici da ne postoji iskustvo smrti, nitko nije umro pa da nam o tome može progovoriti i svjedočiti. Ljudskim rječnikom teško je govoriti o smrti, a mi vjernici osluškujemo što nam o tome govori Bog.

Onaj za kojeg mi kršćani vjerujemo da je izvor života. Da je On i izvor i uvir, da s njim zajedno počinjemo svoj život, da nam ga On daje, ali da nas i On u smrti poziva na novi život. U trenucima smrti, kada se opraštamo s našim pokojnicima, slušamo Božju riječ, u svjetlu Božje riječi nastojimo osmisliti i vidjeti što je to zapravo život, rekao je mons. Mrzljak.

Slušajući riječi apostola Pavla kako smo krštenjem već ukopani s Isusom u smrt, trebamo postati svjesni da kršćanin u krštenju preuzima Isusovu sudbinu, nasljeduje Isusa putem kojim je i On išao, a taj put vodi do završetka ovozemaljskog života. Ali, sveti Pavao nam govori, ako smo s Njime umrli, s Njime ćemo i živjeti.

Posebno mjesto na tom putu nasljedovanja Isusa prema vječnom životu imaju oni koji su se za zemaljskog života odlučili izbliza nasljedovati Isusa i navješćivati vječni život u svojoj svećeničkoj službi. Tajna Isusova poziva ostaje nedokučiva, ali od početaka Crkve postoje ljudi koji svoj život daruju Isusu i Crkvi, i po kojima Isus i danas govori ‘ovo je Tijelo moje, ovo je moja Krv’, i ostaje prisutan u svojoj Crkvi po sakramentu euharistije koja daje život vječni.

Biskup se spomenuo pokojnog svećenika Valentina koji je nastojao vjerno služiti Isusu u svojoj svećeničkoj službi kamo god ga je Crkva pozvala. Na poseban je način vršio svoju službu svećenika posljednjih godina u svojoj bolesti i nemoći kada je vjerojatno na poseban način razumio što to znači biti kršten i ući po krštenju u Isusov život, u njegovu muku i nošenje križa bolesti i nemoći, svjestan da je to put za vječni život.

U svojem svećeničkom pozivu svatko od svećenika nastoji služiti i u tom svećeničkom služenju dati odgovor na pitanje smisla čovjekovog života. Nastoji osmisliti vlastiti život u svjetlu Božje riječi, a onda pomoći i drugima da spoznaju kako čovjek nije samo ono što vidimo našim zemaljskim očima i što završava u trenutku smrti, već u svjetlu Božje riječi, spoznajemo da je čovjek stvoren za život vječni.

U taj vječni život mi danas ispraćamo našega brata svećenika Valentina i želimo da mu Gospodin oprosti sve njegove ljudske slabosti, ali da vidi i sve ono dobro što je učinio kao svećenik, upravo onda kada je navješćivao i kada je svjedočio o Isusu koji sve nas ovim vremenitim životom vodi u život vječni, zaključio je biskup Mrzljak.

Na kraju mise riječi oproštaja i zahvale uputo je i domaći župnik Mario Rukelj, te župnik župe Jalžabet Josip Vidović.

Vlč. Rukelj podsjetio je na životni put vlč. Valentina Meštrića rođenog 7. studenoga 1937. godine u Presečnom, tada u župi Remetinec, a danas u župi Oštrice, od oca Josipa i majke Ljube rođene Šarkanji. Pohađao je Dječačko sjemenište i klasičnu gimnaziju u Zagrebu, a 1965. godine diplomirao je na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za prezbitera je zaređen u zagrebačkoj katedrali 29. lipnja 1964. godine po rukama zagrebačkog nadbiskupa dr. Franje Šepera. Vršio je službu kapelana u župi Mihovljan (1965-1967), zatim upravitelja župe sv. Martina pod Okićem (1967-1972), a ujedno u tom vremenu i privremenog upravitelja župe Rakov Potok, kojom je upravljao sve do 1974. godine kada je imenovan upraviteljem župe Mihovljan (1974-1987). Upraviteljem župe Jalžabet imenovan je 1987. i u njoj je ostao sve do umirovljenja 2005. godine. Svoj zlatomisnički jubilej, 50. obljetnicu svećeničkog ređenja, proslavio je 2014. godine.

Uime župljana župe Jalžabet, vlč. Meštriću je zahvalio i od njega oprostio vlč. Vidović istaknuvši kako je pokojni vlč. Meštrić punih osamnaest godina služio u župi Jalžabet.

Rado se svi sjećamo tih vremena, ali nekako godine brzo prolete, pa kao da je bilo jučer, vjerujem da je i Vama to vrijeme brzo proletjelo, ali važnije od prolaznosti vremena jest to da ste neumorno kroz svih osamnaest godina svećeničke službe djelovali kao brižni pastir svoga stada. Radost su Vam bile i tri mlade mise. Iz ove župe, zbog bolesti, morali ste prekinuti aktivni svećenički život i otići u mirovinu. Zbog svega što ste učinili mi smo ponosni na Vas što smo Vas imali. Drago nam je da smo svu zahvalnost za sve primljeno mogli još za života vama iskazati i to kroz proslavu Vašega svećeničkog jubileja – Zlatne mise koju ste odslužili upravo u Jalžabetu prije pet godina. Kao što ste se veselili i tugovali nad svakidašnjicom svojih župljana, tako i mi u tuzi se opraštamo od Vas, ali i radujemo se kao kršćani s Vama, jer Vas je dobri Bog pozvao da primite u baštinu život vječni i stan u domu Oca nebeskoga kojemu ste vjerno služili kroz pedeset i pet godina svećeničke službe. Zato, velečasni Valente, doviđenja i hvala. Doviđenja dok se ponovno ne sretnemo s onu stranu vječnosti gdje će bol i patnja nestati s naših lica, gdje ćemo zajedno s Vama gledati Boga licem u lice. I zato molite za nas da i mi dobar boj bijemo i trku završimo te život vječni steknemo. Veliko Vam hvala! – rekao je, između ostalog, vlč. Vidović.

Oproštaj od vlč. Valentina Meštrića završio je sprovodnim obredom na mjesnom groblju u Presečnom.