Pokopan don Frano Dragun
FOTO: Angelina Tadić // Pokopan don Frano Dragun
Kraljeva Sutjeska (IKA)
U rodnoj župi Kraljevoj Sutjesci pokopan je u utorak 1. rujna umirovljeni svećenik Dubrovačke biskupije don Frano Dragun koji je preminuo u subotu 29. kolovoza u Dubrovniku, u 78. godini života i 51. godini svećeništva.
Misu zadušnicu predvodio je dubrovački biskup Mate Uzinić, a sprovodne obrede na groblju u Zajezdi fra Željko Brkić, župnik župe sv. Ivana Krstitelja i gvardijan franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci. Na misi su uz pokojnikove sestre, nećake, nećakinje, rodbinu i prijatelje sudjelovali i svećenici Dubrovačke biskupije koji su došli ispratiti pokojnog subrata, kao i drugi svećenici prijatelji pokojnika.
Osim zahvalnosti za život pokojnika, ovo su trenuci u kojima svoj pogled usmjeravamo prema naprijed, prema vječnosti, koju, mi vjerujemo, don Frano sada živi, kazao je biskup na početku mise i nastavio: „Tu vječnost želimo preporučiti Gospodinu moleći za pokojnog don Frana, ali moleći za njega želimo sebi posvijestiti da naš život i naša budućnost nije ovdje na zemlji, da smo i mi stvoreni za vječnost.“ Dok razmišljamo o njegovoj vječnosti želimo razmišljati o ponovnom susretu s njime, ali i svim našim dragim pokojnima, susretu koji će se dogoditi u Gospodinu.
U propovijedi biskup Uzinić spomenuo je kako je don Frano zaređen za svećenika u Rimu 22. lipnja 1970. godine, a bilo je to u prigodi proglašenja svetim prvoga hrvatskog sveca sv. Nikole Tavelića. Ove godine u Šibeniku je proslavljena 50. obljetnica proglašenja toga prvog hrvatskog sveca, a u Dubrovniku je proslavljena 50. obljetnica mlade mise, svećeničkog ređenja don Frana, podsjetio je biskup te istaknuo kako je don Frano tu obljetnicu želio proslaviti u župnoj crkvi u Kraljevoj Sutjesci, no kako zbog vremena Covida u kojem živimo to nije bilo moguće. Zatim je nastavio: „Ali ono što se nama činilo nemogućim Bog je učinio mogućim. Danas, na neki način ovdje s don Franom, u njegovom i vašem kraju, slavimo obljetnicu njegovog svećeničkog ređenja. Nije to na prvu razumljivo, on je tu mrtav. No, u prvom čitanju (1Kor 2, 10b-16) smo čitali o Duhu, o duhovnom prosuđivanju. Kod Duha je sve to drukčije. Po Duhu je moguće spoznati misao Gospodnju. A apostol kaže: Mi imamo misao Kristovu. Ono što nam se ljudski čini nemogućim, u duhovnoj dimenziji postaje moguće. I ono što se nama na prvi pogled čini kao tužni rastanak, zapravo je prilika za slavlje. Jer onu misu, onu večeru Gospodnju, koju je don Frano prije pedeset godina prvi put slavio kao svećenik sada slavi na jednoj drugoj razini, slavi za Gospodnjim stolom.“
Uz proslavu 50. obljetnice don Franova svećeništva u Dubrovniku prije dva mjeseca biskup Uzinić je bio izrekao neke misli od kojih je neke prilagodio i za ovaj trenutak. „Jubileji su“, kazao je tada te dodao kako don Frano sada to proživljava na drugi način, „uvijek vrijeme da se ne gleda toliko na mane i nedostatke, da se ne sudi nego se ima zahvalnost, u koju treba uklopiti opraštanje u svim smjerovima i na svim raznima.“ I sprovodi su prilika za zahvalno sjećanje na prošlost, prihvaćanje ovog konkretnog tužnog trenutka koji se trebao prije ili kasnije dogoditi, a u kojem je osobito bolan rastanak, ustvrdio je dubrovački biskup te naglasio kako je „za nas kršćane važan i pogled prema budućnosti, koja je za nas koji vjerujemo, budućnost u Bogu i s Bogom. A Bog je Otac, za kojeg pročitani psalam (Ps 145, 8-14) kaže da je pravedan, vjeran, milostiv, milosrdan. On je i naš brat, učinio nam se bratom u Isusu Kristu. On je i u Duhu Svetom, onome koji nas proniče i omogućuje nam vidjeti ono što se ljudskim očima ne da vidjeti.“
Osvrćući se na evanđeoski ulomak dana (Lk 4, 31-37) napisan nadahnućem Duha Svetoga, biskup je napravio usporedbu nekih detalja sa životom pokojnika. Podsjetio je i na evanđeoski ulomak prethodnog dana iz kojeg se saznaje da je Isus bio u svom zavičaju, Nazaretu, te je tamo otvorio Pismo i govorio o tome kako je Duh Gospodnji na njemu, kako ga je pomazao i poslao donijeti sužnjima oslobođenje, vratiti vid slijepima itd.. Znamo da Isusa nisu prihvatili i da je morao otići, napomenuo je biskup. A na to se nastavlja evanđeoski ulomak ovog dana koji počinje riječima: Siđe Isus u Kafarnaum, grad galilejski. Biskup je objasnio da se Kafarnaum nalazi na jezeru ili Galilejskom moru, te nastavio: Kako ovo ne povezati s vašim i našim don Franom, koji se rodio ovdje?
„Za njega je ovo Nazaret. Ovdje je Duh Sveti sišao na njega i zahvaljujući njegovoj obitelji, ali vjerujem i fratrima u Kraljevoj Sutjesci, omogućio mu čuti isti onaj Gospodinov poziv i sjetiti da je Duh Gospodnji na njemu i da ga on poziva i šalje, da čini isto što i Isus, u Isusovo ime.“
Ne znam koji su razlozi bili da je don Frano odavde otišao, kazao je biskup, ali znam da ga vi niste potjerali kao Nazarećani Isusa jer je on uvijek s radošću govorio da je iz ovog kraja. Taj svoj ponos je želio pokazati i tako što je odredio da se njegovo tijelo pokopa ovdje gdje je rođeno, u ovoj zemlji.
Don Frano je iz svog rodnog mjesta otišao na more, kao što je Isus sišao u Kafarnaum na more, nastavio je biskup usporedbu te nabrojio sva mjesta u kojima je pokojnik služio. Napomenuo je i kako je za vrijeme službe u Trstenom bio blizu onima koji su se u to vrijeme borili za slobodu tog dijela domovine.
„Kroz cijelo vrijeme svoje službe radio je isto ono što i Isus, uime Isusovo. Nastojao je, pun Duha Svetoga, koristeći one sposobnosti koje mu je Bog dao ali i one vrline koje je ponio iz svoje obitelji i iz ovog kraja, svjedočiti i živjeti svoje svećeništvo, blizak običnom čovjeku, onima koji su bili u potrebu. Onima koji su plakali je brisao suze, onima koji su bilo kakvu drugu duhovnu potrebu imali, on je davao okrepu. I uklopio se“, ustvrdio je biskup Uzinić. Kazao je i kao što je don Frano s ponosom govorio da je iz ovog kraja, iz Kraljeve Sutjeske, tako je jednako s ponosom govorio da je dubrovački svećenik. I predstavljao se: don Frano Dragun, dubrovački svećenik.
I tako je imao dvije domovine, nastavio je biskup, „ovu ovdje, vas i s vama želi tjelesno nastaviti prebivati, ali je imao i svoju drugu domovinu u našoj Dubrovačkoj biskupiji u kojoj je vršio svoje svećeničko poslanje“. I zahvaljujući njegovoj prisutnosti dolje, ali očito i dobroj prezentaciji Dubrovnika i Dubrovačke biskupije, i njegov nećak don Marinko Šljivić je došao da bi bio također svećenik Dubrovačke biskupije.
„Mi nismo stvoreni za ovu zemlju, ovo nije smisao i cilj našeg postojanja“, poručio je na kraju propovijedi biskup Uzinić te podsjetio na riječi iz Poslanice Filipljanima gdje sv. Pavao kaže: Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu.
„Ovo je temelj naše kršćanske vjere koji nam pomaže da se izdignemo iz ovog trenutka i da s nadom gledamo u vječnost, za pokojnog don Franu, kojemu još jednom zahvaljujemo, ali i za sve nas, vječnost koju s vjerom i u nadi čekamo,“ zaključio je biskup.
Evanđelje je navijestio upravitelj Svećeničkoga doma u Dubrovniku don Ivica Pervan.
Od pokojnika se uime franjevaca i puka tog kraja oprostio župnik i gvardijan Brkić. Don Frano spada u onu generaciju koju je odgajala i oblikovala zavičajna tradicija kroz obiteljski odgoj i s tim vrijednostima je išao kroz život i svećeničko djelovanje, kazao je župnik. Dodao je i kako je pokojnik svoje godišnje odmore provodio u njihovom samostanu odakle je posjećivao rodbinu i prijatelje, a u samostanu je šalama i ugodnim pripovijedanjem stvarao vedar ugođaj. Ljudi su ga zbog njegove jednostavnosti rado susretali, posvjedočio je župnik. Naziv za svećenika franjevca u tom kraju „ujak“ prebacili su u dubrovački govor, pa su ga zvali „dundo“.
Don Frano Dragun rođen je 8. travnja 1943. u Zajezdi, Kraljeva Sutjeska, u Bosni i Hercegovini od roditelja pokojnih Šima i Mande r. Jurić. Pučku školu pohađao je u Čatićima i Kraljevoj Sutjesci, gimnaziju u sjemeništu u Dubrovniku i Splitu, te teologiju u Splitu. Za svećenika je zaređen 22. lipnja 1970. godine u Rimu po rukama kardinala John-a Wright-a, prigodom proglašenja svetim Nikole Tavelića.
Prvu svećeničku službu vršio je u Goveđarima gdje je bio upravitelj župe od 1970. do 1973. godine. Zatim je tri godine upravljao župom na Koločepu, pa župom u Račišću od 1976. do 1987. godine. U tome periodu kratko je i ekskurirao župu u Korčuli 1985. godine. Kao župni pomoćnik služio je u Vela Luci od 1987. do 1989., zatim je bio upravitelj župe u Trstenom od 1989. do 1993. Četrnaest godina bio je upravitelj župe u Putnikoviću (s Brijestom) i Žuljani, od 1993. do 2007. godine. Nakon službe župnika na Osojniku od 2007. do 2010. godine, je umirovljen. Posljednje godine života proveo je u novom svećeničkom domu u Dubrovniku gdje je 22. lipnja ove godine proslavio i svoju zlatnu misu.
Pokojni don Frano imao je tri brata, pokojne Augustina, Marka i Fabijana, te pet sestara Anu, Ružu, Katu, Dragicu i Štefu, od kojih su četiri bile na pokopu te im je biskup, kao i nećacima i nećakinjama i ostaloj rodbini, izrazio sućut.