Misu zadušnicu u župnoj crkvi predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić u suslavlju s pomoćnim biskupom Ivanom Ćurićem i oko 30 svećenika. Podsjetivši kako je vlč. Buček cijeli svećenički život proveo u toj župi, a po umirovljenju pomagao župnicima koji su ga naslijedili, biskup je zahvalio župnicima vlč. Nikoli Kaurinu i vlč. Luki Ćosiću što su se brinuli za njega. Također je zahvalio djelatnicima svećeničkog doma za svu pruženu potrebnu njegu pokojniku.

Propovijedao je ravnatelj Ustanove za uzdržavanje klera Đakovačko-osječke nadbiskupije mons. Mato Gašparović. Ustvrdivši kako je vlč. Buček bio svećenik „koji je živio i svjedočio nadu u svom svećeničkom životu“, mons. Gašparović je naglasio kako je nada kršćanska krepost usmjerena prema budućem dobru. „Nada je otvorenost prema drugoj obali i ona ne da smrti konačnu riječ. Isus Krist u zajedništvu s Ocem i Duhom Svetim nada je Crkve koji naše živote usmjerava prema blaženoj vječnosti. Temelj našeg pouzdanja u Boga jest vjera da ćemo svi jednoga dana doći u kuću Očevu i biti baštinici njegova vječnoga života. Stoga prispjeti u konačnom gledanje lica Božjega ostvarenje je nade. Zato je susret s Bogom i u smrti ispunjenje nade, jer je ona susret s vječnom Božjom ljubavi i milosrđem. Kršćanskom životu pripadaju duboka vjera, optimizam i nada. Upravo u toj vjeri u Božju ljubav i ispunjenje nadom u Božje milosrđe, ovdje smo pred tijelom našega brata svećenika Stjepana upravljajući Bogu živom s onom nadom o kojoj sv. Pavao kaže: ‘nada pak ne postiđuje, ta ljubav je Božja izlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan’. To je srce naše vjere“, istaknuo je mons. Gašparović. 

„Samo prožeti svjetlom nade možemo gledati u lice Božje i u lice smrti, i reći – Gospodin je uskrsnuće i život“, rekao je mons. Gašparović te dodao da je vlč. Buček „bio pastir, prijatelj i duhovni otac koji je u radostima i teškoćama, u tišini molitvi, u susretu s ljudima nosio nadu i dijelio je drugima“. Zatim je govorio o životu i djelovanju vlč. Bučeka. Propovijed je završio citirajući papu Benedikta XVI. koji je rekao da život vječni nije beskonačno trajanje sadašnjega stanja, nego uranjanje u odsjaj beskonačne ljubavi u kojoj vrijeme više ne postoji.

Opraštajući se od pokojnika u svoje i uime župljana, župnik Luka Ćosić je naglasio da je pokojnik bio „osebujan lik“. „Imao je veliku ljubav za životom. Kao mlad čovjek igrao je nogomet, bio je lovac, imao je širok krug prijatelja, poznanika. Bio je aktivan i u pokretu. Nikada nije bolovao, sve je sam obavljao. Gledajući matice, gotovo da ga nitko nikada nije mijenjao, sve je sakramente u župi, odnosno 99 posto on obavio. Kada je otišao u mirovinu, polako su se počele pojavljivati zdravstvene poteškoće. Kroz bolest je išao hrabro. Primao je terapije, no unatoč tomu bio na raspolaganju. S vremenom se zdravstvena situacija pogoršavala. Podnosio je često nesnosne bolove i njegov se život postupno gasio, no unatoč tome imao je planove. Smrt nikad nije promatrao da mu je blizu. Nije to bio manjak vjere, nego je volja za životom uvijek bila snažnija od bolesti. Bio je skroman, jednostavan čovjek. Ponekad i pretjerano. Najveća mana bila mu je što je teško prihvaćao tuđu pomoć. Nije rado priznavao da je u potrebi. Bio je blizak svojim župljanima koji su ga osjećali kao svoga, a i on je njih“, rekao je župnik Ćosić te dodao da je vlč. Buček primjer kako ljubiti prirodu, krajolik župe kojoj se znao diviti, kako voljeti starinski način života i kako se veseliti malim stvarima.

Uz rodbinu i mnogobrojne vjernika, po njegovoj želji pokopan je na mjesnom groblju u Zadubravlju. Sprovodne obrede predvodio je nadbiskup Hranić, a pjesmo ga u vječni počinak ispratio župni zbor predvođen vjeroučiteljem Dinom Klemom.

Vlč. Buček rođen je u Beketincima 30. svibnja 1947. u katoličkoj obitelji od oca Adama i majke Kate. Odrastao je uz tri brata, a sestra mu je preminula kao dijete. Nakon osnovne škole u Beketincima i Čepinu, prva dva razreda srednje škole je pohađao u Dječačkom sjemeništu u Zagrebu, a druga dva u biskupijskoj gimnaziji u Đakovu. Po završetku teologije u Đakovu, 1972. po rukama biskupa Bauerleina zaređen je za svećenika. Iste je godine došao na prvu službu za župnog vikara u Župu sv. Marka evanđelista u Trnjane. Nakon sedam mjeseci preuzeo je službu župnika i istu župu vodio punih 47 godine sve do 2019. kada je umirovljen. Ostao je živjeti u župi i pomagao je svećenicima u pastoralu.

U župi je 2022. proslavio zlatnu misu pod istim geslom koji je odabrao i za mladu misu „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga“. Prisjetio se tada kako je ukupno krstio 1.943 djece, vjenčao 843 bračna para, na posljednji počinak ispratio 1.680 župljana i odslužio više od 20 tisuća misa. U danima Domovinskog rata dobrovoljno se prijavio da kao svećenik bude na bojišnici s braniteljima. Među ostalim, bio je među prvim svećenicima koji je surađivao u pripremanju emisije o vjerskom životu na Radio Brodu.