Pogrebu su uz rodbinu pokojnice, nazočile i sestre iz više zajednica Družbe kćeri milosrđa TSR sv. Franje Provincije Krista Kralja pristigle iz više zajednica. Predvodeći pogrebne obrede, župnik župe sv. Mirka u Šestinama vlč. Robert Šreter rekao je: „Mi ne tugujemo, kao drugi koji nemaju nade, mi s nadom i dubokom vjerom ispraćamo svoje pokojnike, jer znamo da ih ne pratimo onih par metara do groba, jer znamo da oni ne završavaju u grobu. U grobu završavaju samo njihovi posmrtni  ostaci, a oni su već negdje drugdje. Ondje kamo naša osjetila ne mogu zaviriti, kamo nas dok smo ovdje uvodi samo vjera. U toj istoj vjeri u kojoj se mi danas opraštamo ovdje, živjela je i naša Berislava Cecilija, živjela je čitav svoj život, utrošila čitav svoj život u svjedočanstvo te i takve vjere. Prošla je puno toga, obnašala najodgovornije službe u svoj zajednici, proputovala svijet, vidjela puno toga, ali je bila svjesna kamo kod da dođe pronaći će živoga Boga. To je ono što mi kršćani vjerujemo: da je Bog prisutan svugdje vidjeli ga mi ili ne, bili svjesni njegove prisutnosti ili ne i da u toj njegovoj prisutnosti živimo čitav svoj život bez obzira koliko on trajao i kako na izvana izgledao, da li u njemu ima više žalosti i ne žalosti, uspjeha ili neuspjeha, vedrih dana ili tmurnih masnih oblaka.“

Posvijestio je da koliko god s jedne strane onako ljudski sa žalošću i tugom ispraćamo s. Berislavu Ceciliju, s druge strane ispraćamo ju srca ispunjena radošću što je njezin život, njezino postojanje doseglo svoj vrhunac, onaj puni smisao zbog kojega je u život pozvana. „Jasno da ovdje među nama ostaje njezino mjesto prazno, i nitko ne može nadomjestiti nikoga, jer svaki čovjek, svaka ljudska osoba je jedinstvena, neponovljena, na jedinstven i neponovljiv način stvorena na Božju sliku. Ali mi znamo da našu sestru gubimo, ako uopće smijemo reći da je gubimo, samo privremeno, da ćemo ju ponovno susresti kao i sve one koji su otišli prije nas, susresti ih u nebeskome domu onoga koji nas je sve stvorio kao svoju djecu. Radujemo se već budućemu tomu susretu. To će biti susret bez ikakve sjene, bez kraja i konca. S tom vjerom, duboko vjerujući da je i sama to vjerovala ispraćamo našu sestru na put, ne u ništavilo, nego u vječnost. Zahvaljujemo prije svega dobromu Bogu što ju je u život pozvao, pa onda njoj zahvaljujemo na svemu onome dobrome, lijepome, plemenitome što je u svom ovozemnom životnom hodu učinila, ostavila iza sebe, ugradila u nas na ovaj ili onaj način. I molimo dobroga Boga da joj za sve to on bude vječna nagrada, a sve ono što je u svojoj ljudskoj slabosti, ograničenosti i grešnosti učinila lošega to molimo Boga da joj on po svom neizmjernom milosrđu oprosti jednom zauvijek. Berislava Cecilija do viđenja u vječnosti“.

Tajnica Provincije s. Jasna Crnković kratko je podsjetila na životni put pokojnice, koja će ostati u sjećanju kao blaga, požrtvovna, pobožna, samozatajna i nasmijana redovnica koja je svim žarom svoga srca slijedila Gospodinov poziv na savršenstvo.

Č.M. Berislava Cecilija Žmak rođena je 21. veljače 1933. u Lanišću. Sestre Družbe kćeri milosrđa susrela je kao četrnaestogodišnjakinja u Puli. U samostan u Blatu ušla je 9. svibnja 1949. U Kući matici je prošla vrijeme kandidatstva i postulantata, te novicijat u koji je ušla 1951. godine kada je dobila ime s. M. Berislava Uznesenja Marijina. Prve zavjete je položila 1952. godine, a doživotne 25. ožujka 1951 u Kući matici. Završila je četverogodišnji Katehetski institut na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu. Svoj redovnički život provela je u zajednicama u Blatu, Zadru, Novskoj, Rimu, Zagrebu u Mallinovoj i u Šestinama gdje se više puta vraćala. Od ulaska u samostan obnašala je službe vratarice, pletilje, katehistice, učiteljice kandidatica, novakinja, juniorki provincijalne ekonome i tajnice, te mjesne, provincijalne predstojnice u više mandata i vrhovne predstojnice Družbe od 1997. do 2003. godine. U vrijeme njezina mandata vrhovne predstojnice ostvaren je prijenos zemnih ostataka službenice Božje Marije Propetog Isusa Petković 1998., potvrđen je Dekret o herojskim časne službenice Božje i Dekret o priznatom čudu 2002., u Rimu, a 2003. godine proglašena je blaženom utemeljiteljica Družbe u Dubrovniku, po danas svetom papi, Ivanu Pavlu II.

S. Berislava posjedovala je urođenu finoću u ophođenju, poštovanje svake osobe i neizostavan osmijeh na usnama. U svome redovničkom životu slijedila je Krista skromna, ponizna, siromašna, poslušna, čista, puna ljubavi i milosrđa. Bila je vjerodostojna. Kao učiteljica i predstojnica, na svim razinama od sestara je zahtijevala samo ono što je i sama izvršavala, imajući nogo razumijevanja za one koje nisu bile kadre ostvariti svoja obećanja. Među brojnim vrlinama koje su je resile isticala se u praštanju, opravdavanju drugih i sestrinskoj opomeni. Uvijek je pronalazila načina da dođe do srca sestara kako bi lakše prihvatile poslušnost i sestrinsku opomenu. Bila je zahvalna svima onima koje su je sestrinske upozorile. Nije se ustručavala tražiti pomoć niti je ikada pomoć uskratila onima koji su pomoć trebali, bilo da su je sami zatražili ili je uvidjela kome treba pomoći. Brojni su joj se preporučivali u molitve što je ona uzimala kao svetu dužnost. Preminula je u samostana u Šestinama 4. ožujka 2019.

Draga sestro i majko Berislava, dok zahvaljujemo Gospodinu za dar Tvoga života, molimo ga da ti nade mjesto u svojoj blizini. I sada preporučamo Družbu i sestre u Tvoje molitve, vjerujući da de odsada biti još uslišanije. Neka Ti Gospodin daruje svoj mir u vječnome kraljevstvu ljubavi i mira koje si za života vjerodostojno naviještala i druge
uvodila u njega, rekla je na kraju s. Jasna Crnković.

Nakon što su je lijes s posmrtnim ostacima položen u sestarsku grobnicu, slavljena je misa zadušnica koju je u crkvi Sv. Mirka predvodio fra Mate Bašić u zajedništvu s vlč. Šreterom. Na kraju mise pročitani su izrazi sućuti, među kojima i oni pristigli iz Vrhovne uprave Družbe u Rimu, te od sestara iz Čilea.