U popodnevnom dijelu prvoga dana Teološko-pastoralnog tjedna profesor na katoličkim bogoslovnim fakultetima u Zagrebu i Splitu dr. Ivan Bodrožić održao je predavanje „Pastiri Crkve između revnosti i konformizma u društvu sloboda“. Istaknuo je da je nedvojbena činjenica, a o tome svjedoče gotovo svakodnevni skandali vezani uz grijehe svećenika, spolne i financijske, da je svećeništvo danas u krizi. Prvi znaci krize pojavili su se nedugo nakon Drugoga vatikanskog koncila, dok posljednja dva-tri desetljeća beremo gorke plodove krize koja je zahvatila Crkvu u tolikim zemljama svijeta. Nikada vremena nisu bila idealna, niti su svećenici kao pojedinci bili idealni, te je u svim vremenima bilo problema koji su zahvaćali Crkvu iznutra, no kriza koja potresa Crkvu posljednjih desetljeća ima veće razmjere od prethodnih, te se u nekoj mjeri ćuti i kod nas. Istina da s jedne strane kriza pokazuje kako su svećenici samo ljudi. Štoviše, ljudi svoga vremena, pri čemu su se mnogi od njih, poradi svoje slabosti okaljali nečasnim životom, radnjama i djelima, poput tolikih suvremenika u današnjem svijetu, primijetio je dr. Bodrožić. Stoga je postavio pitanja hoće li Crkva danas prepoznati uzroke krize koja ju je zahvatila na poseban način među pastirima, hoće li pronaći pravi odgovor na krizu te hoće li nakon svega imati snage izići iz te krize i nastaviti živjeti kao kvasac čovječanstva sukladno volji svoga Gospodina.

Osim što je neophodno suzbiti posljedice, valjalo bi pronaći i uzroke, te, sukladno tome, izreći pravorijek i primijeniti pravi lijek, napomenuo je dr. Bodrožić.

Govoreći o uzrocima krize svećeništva danas, pojasnio je da se mišljenja teologa može razvrstati globalno u dvije skupine: jedni koji smatraju da svećeništvu treba novo strukturiranje, a drugi koji drže da je riječ o krizi identiteta u suvremenom svijetu, te ga treba dobro premisliti.

Govoreći o svećeničkoj službi, dr. Bodrožić istaknuo je da je svećeništvo u prvom redu poslanje pred Bogom, koji je svećenike izabrao i posvetio za službu u svome narodu. Stoga ponajprije njemu polažu račun za vršenje svoje službe, sukladno mjerama koje je on odredio, a ne ljudi ili društvo. Potom je to poslanje pred Crkvom i u Crkvi, to jest odgovornost pred narodom Božjim.

„U svijetu galopirajuće svjetovnosti trebalo bi mnogo više isticati potrebu svetosti svećenika koji su Kristu i Kristom posvećeni ne samo kao krštenici, već i posebnim sakramentom kojim vrše njegovu službu u svijetu.

Svećenička služba nosi i svoje imperative, a oni su zadani Kristovom svetošću i uzvišenošću kojoj se treba trajno suobličavati svakodnevnim duhovnim naporom i ponašanjem, umjesto da se svećenike prizemljuje silom ‘krute realnosti’ na službenike i birokrate“, mišljenja je dr. Bodrožić.

Istaknuo je da teolozi nemaju pravo previdjeti što je Drugi vatikanski sabor rekao o svetosti i kreposti, o životu i poslanju svećenika, u protivnom su selektivni i pristrani glede samoga sabora. Ne znam koliko je riječ askeza prisutna u našem teološkom promišljanju i našem odgojnom svakodnevlju. Bojim se da nije u tolikoj mjeri da bismo se mogli isključiti od odgovornosti za stanje u Crkvi i među klerom.

Nedostatak molitve, razmatranja Božje riječi i osobnog zajedništva s Kristom je temeljni problem svećeničke duhovnosti, jer je znak slobodne savjesti oslobođene od zajedništva s Bogom, što je prvi korak bezbožnosti. Spomenuti nedostaci postaju uzrokom popuštanja napasti i potom pada u grijeh i zlo poput onog pedofilije, rekao je dr. Bodrožić.

Primijetio je da dio teologa našega vremena nije razvijao kompleksnu – složenu, ni kompletnu – cjelovitu teologiju, već prije svega iskompleksiranu teologiju koja se počesto klanja pred svetim kravama ovoga svijeta. Rastrčali smo se kao teolozi po socijalnim (skoro socijalističkim) temama: pravni ustroj društva, demokracija i demokratizacija, ankete, istraživanje mišljenja, društveno djelovanje, to jest dokazivanje korisnosti od nas i od teologije. U međuvremenu kao da je marginaliziran onaj živi odnos s Bogom koji je srce svake dobre i kvalitetne teologije. Teologija je ostala samo kao ‘tehnička’ znanost, u smislu tehnike pisanja teoloških radova, pri čemu ubacimo u stroj ili postupak određene parametre, a nakon toga nam računalo izbaci odgovor na problem, primijetio je dr. Bodrožić.

Izrazio je uvjerenje „da danas žanjemo plodove svih krivih teoloških stavova i svojeglavoga ljudskog provođenja koncilskih smjernica, pri čemu je bilo teologa koji su selektivno birali tekstove koji su im odgovarali i svojevoljno tumačili što treba biti reforma Crkve“. A najčešće se u prvi plan stavljalo ono socijalno, jer je bilo popularno, jer smo se trebali dokazivati pred svijetom. Nakon toga znanstveno. Opet iz istih potreba, jer nam je svijet nabijao kompleks neznanstvenosti, poradi čega se vrtimo u krug dokazujući kako je teologija ipak znanost, umjesto da progovorimo iz snage i srca Božjega. Umjesto da budemo sveci i mistici, uporno smo pokušavali biti socijalni radnici i znanstvenici, rekao je dr. Bodrožić. Poručio je da je vrijeme da se ozbiljno u prvi plan stavi ono što je doista u prvome planu, a to je duhovna sastavnica svećeničkog života, koje nema bez svetosti.

„Uvjeren sam da je današnja kriza koja zahvaća pastire kriza nastala uslijed lošeg poimanja slobode i utjecaja slobodarskog ozračja u društvu, što se onda očituje u ćudorednom životu pojedinaca. A kako su dva najosjetljivija i najskliskija područja življenja slobode spolnost i upravljanje zemaljskim dobrima, tako se onda kriza najviše očituje upravo na tom planu“, primijetio je.

Istaknuo je da su sveti oci za svoje vrijeme znali detektirati probleme, te u njihovim spisima pronalazimo da su u prvi plan stavljali askezu i krepost, svetost i posvećenje, suobličenje Kristu i osobno zajedništvo s Bogom, a prema braći istinsku ljubav koja je počivala na ljubavi Božjoj i iz nje izvirala. Krepostan život svećenika nije kao sportski trening, već je ozbiljni čin korjenitoga prianjanja uz Krista. Samo to može biti pravi odgovor na krizu i njezino vjerodostojno rješenje, poručio je dr. Bodrožić.

Dr. Ivica Čatić s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu održao je predavanje „Proročka dimenzija evanđelja“ u kojemu je protumačio proročko djelovanje Isusa Krista. Pojasnio je da se područja Isusova djelovanja kod sva četiri evanđeliste većinom podudaraju s onima zabilježenim kod proroka poslijesužanjskog razdoblja: naviještao je skori nastup kraljevstva Božjeg, oformio je skupinu svojih sljedbenika, upozoravao je na predstojeći sud i nahranio mnoštvo u pustinji. Njegov poziv narodu na obraćenje predstavljen je kao sastavni dio novog izlaska kojemu je kao prorok na čelu, stoga je predstavljen kao ‘prorok poput Mojsija’, a njegov hod prema Jeruzalemu kao hod izlaska. No, kao i proroci Staroga zavjeta ipak će biti suočen s odbijanjem većine i stoga će najaviti svoju mučeničku smrt u Jeruzalemu, pojasnio je dr. Čatić. Isus je kao prorok govorio i djelovao na ljude svoga vremena u osobnim susretima, osvjetljavao njihov aktualni životni trenutak i korake koje im je poduzeti, ali ništa manje nije bio zauzet na društvenom planu kako bi logiku i praksu kraljevstva ovoga svijeta – podešenu prema potrebama ‘Kneza ovoga svijeta’ nadvladao ‘silom kraljevstva Božjega’.

Možda bi za Crkvu nasljedovanje Isusa proroka u današnjim prilikama značilo biti svjesni te sile, ne odreći je se, nego se dati njome nadahnuti i voditi, istaknuo je dr. Čatić.

Dr. Dubravko Turalija s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Sarajevu govorio je o temi „Prorok – Božji glasnik i savjest naroda“. Pojasnio je da dva vodeća položaja: s jedne strane upraviteljski, sudački ili kraljevski, a s druge strane posvetiteljski, tj. svećenički podržava cijelo Sveto pismo i Staroga i Novog zavjeta, jer poglavar je ujedno Božji namjesnik, a svećenik podjelitelj božanskih naslova. Da je doista bilo tako potvrđuju brojni biblijski tekstovi. Jedan od najzornijih je onaj kraljevski iz Šaulova vremena. Šaul je izigrao Jahvu, ali svejedno traži njegovu pomoć i znak, i to prvo preko samog sebe kao poglavice. Kada nije dobio odgovor obratio se svećeniku. Međutim, kad mu ni svećenik nije dao odgovor tek onda se obratio proroku, ali mu tada ni prorok nije mogao pomoći. Znači proročka služba javlja se tek onda kad podbace vladalačka i svećenička ili još bolje kada se u narodu rodi kakav težak problem. Taj problem ni s prorocima nikada ne biva riješen i ishod mu se već po sebi nazire, samo što bi ga oni dodatno naglasili i učinili jasnijim.

Glavna odgovornost i uloga u cijeloj biblijskoj korespondenciji leži na upravitelju i posvetitelju. Na njih prvotno spada odnos Bog-narod; vodstvo-poslušnost; savjest-ćudoređe i sve što s time ide, pojasnio je dr. Turalija. Rekao je da je najutjecajnije vrijeme proroka u Bibliji ono kada je narod bio u najvećim poteškoćama, a najveći problemi rađali su se u zenitnome vremenu izraelskih kraljeva i hramskih svećenika. I u Novom zavjetu Ivan je predstavljen kao Isusov prorok, kao što je u Starom zavjetu Aaron bio Mojsijev, ali i Isus, kao i Mojsije prozivan je prorokom što je Isusu samo otežavalo okolnosti. Jer kao prorok nije mogao učiniti puno. Vođom, tj kraljem ga naravno nisu priznavali, a ni svećenikom, jer kada bi god rekao „otpušteni su ti grijesi“ ili „idi i budi čist“, govorio je ono što obično govore svećenici, ali bi se narod sablažnjavao na te njegove riječi.

Stoga proroštvo nije alternativa kraljevstvu i svećenstvu nego reakcija na oskudno djelovanje ovih dvaju poslanja. I kralj i svećenik mogao je biti prorok, ali sam prorok nije se mogao prometnuti u svećenika, a još manje u kralja.

Proroštvo je podanička služba i pojavljivalo bi se redovito onda kad bi beznađe zavladalo u narodu. Na tragu deuteronomističke teologije najavljivalo bi konačno uništenje poslije kojega slijedi konačna obnova, pojasnio je dr. Turalija.