Draga braćo svećenici, sestre redovnice i Kristovi vjernici laici Banjolučke biskupije – u Domovini i izvan nje!

„Opjevajmo slavne muževe …

te se o njima još hvale pjevaju.“

Knjiga Sirahova 44,1a.7-8.

Ove se svetopisamske riječi – u kontekstu povijesti spasenja – mogu primijeniti i na Božjeg čovjeka koji je došao na svijet prije ravno stotinu godina, na svetog papu Ivana Pavla II. Stotu obljetnicu njegova rođenja obilježavaju naša kršćanska braća i sestre (ali i mnogi drugi) diljem svijeta – od Rima i rodne njegove Poljske pa do brojnih zemalja, koje je ovaj najveći apostol modernog doba pohodio kao Kristov Namjesnik na zemlji i Nasljednik apostolskog Prvaka sv. Petra tijekom svoja 104 putovanja. Od njih je bilo jedno posebno namijenjeno i našoj maloj, u zadnjem ratu teško nastradaloj biskupiji.

Sveti je papa volio našu biskupiju i za nju je „svaki dan molio“, kako je to sâm rekao (Sarajevo, 13. travnja 1997.). Mi, stariji to uglavnom više ili manje znademo. Mlade generacije, koje stasaju, a koje ga nisu imale mogućnosti izbliza poznavati, također imaju pravo imati pred sobom o njemu sigurne provjerene činjenice, kako bi i one mogle nastaviti zahvaljivati Bogu što je u osobi ovog svetog pape i našoj Mjesnoj Crkvi dao takvog Zagovornika pred svojim prijestoljem.

Smatram svojom dužnošću, – i ovom prigodom – osim molitvom, – barem na ovaj i ovakav način izreći u ime cijele naše decimirane i raspršene biskupijske zajednice svetom Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. iskrenu zahvalnost za sve ono što je on učinio za članove naše biskupije.

Od svih (nad)biskupija u hrvatskom narodu našoj je biskupiji učinio – možda – i najviše što je mogao! Unatoč svojoj teškoj bolesti, i usprkos mišljenju njegovih najbližih suradnika i savjetnika, on je došao u središte naše biskupije, onog nezaboravnog, vrućeg 22. lipnja 2003. godine, kako bi nas „zagrlio i priopćio nam da zauzimamo posebno mjesto u papinom srcu“. Tada je uzdigao na čast oltara i „unio u popis blaženih ime mladog Ivana Merza, koji je rođen ovdje u Banjoj Luci i koji predstavlja svijetli primjer kršćanskog načina života i apostolskog zalaganja“.

Sveti je papa, također, dvojicu članova naše biskupije odlikovao kardinalskom čašću: dr. Guidu Del Mestria, dugogodišnjeg papinskog diplomatu (1991. godine) i Vinka Puljića (1994. g.), vrhbosanskog nadbiskupa i metropolita, kojega je osobno i zaredio za biskupa u bazilici Sv. Petra u Vatikanu (1991. g.). Na istom je mjestu zaredio i sadašnjeg ordinarija naše biskupije (1986. god.).

Sa spomenutom trojicom članova naše biskupijske zajednice sveti se papa susretao u mnogo navrata, osobito tijekom održavanja Sinodâ biskupâ te prigodom službenih pohoda Vatikanu. Ali je on također, u mnogo navrata, čak 26 puta – izrijekom – posebnu pažnju iskazivao manjim ili većim skupinama i zajednicama naše biskupije: – za vrijeme predratnih i poratnih hodočašća i audijencija kod njega u Rimu ili još češće – u svojim porukama – tijekom užasnih ratnih događanja 90-ih godina prošlog stoljeća. Nitko nije ni blizu toliko pokazao istinske ljubavi i solidarnosti s nama i s našim svojevrsnim križnim putem kao ona – sveti papa Ivan Pavao II! Nitko kao on nije s nama i za nas toliko molio Boga; toliko s nama supatio, toliko se za nas zauzimao kod svih koji su mogli pomoći nam – kako kod vjerskih tako i političkih predstavnika! Bili smo uključeni – direktno ili indirektno u svih onih 260 papinih intervencija za prestanak rata i osiguranje pravednog mira u našoj zemlji Bosni i Hercegovini!

Ne možemo ovom dobrom papi nikada dovoljno zahvaliti za sve ono, što je učinio za našu biskupiju i cijelu zemlju! To treba ostati upamćeno – i za sva buduća pokoljenja katolika – i drugih – iz našeg naroda i iz naše biskupije i Domovine!

Trebamo se ovom prigodom također podsjetiti na planetarno značenje i jedinstvenu povijesnu ulogu što je ovaj Božji izabranik imao, odnosno dobio od Božje Providnosti. On je – bez sumnje – udario snažan osobni pečat i Crkvi i cijelom ljudskom rodu. Cijeli njegov životni put je prožet njegovom osobnom snažnom i vjerom i nadom; njegovim čovjekoljubljem, milosrđem, molitvom i apostolskim žarom. Uveo je Katoličku Crkvu u 21. stoljeće njene burne povijesti. Zasigurno će jednom povjesničari biti ispunjeni poštovanjem prema njegovom djelu i doprinosu u oblikovanju Crkve, njenog života i poslanja, kao i u pokretanju svijeta na rušenje međusobnih uskogrudnih barijera i na međusobno zbližavanje narodâ, religijâ, kultura i civilizacija. Ostat će poznat kao istinski mirotvorac, – kao ekumenist – i čovjek dijaloga; neumorni borac protiv svih totalitarizama, s velikim zaslugama u padu komunizma na europskom kontinentu. Mnogi ljudi i narodi njemu zahvaljuju za svoju slobodu. Još veći broj njegovih – i naših – suvremenika zahvaljuje mu za učvršćenje vlastite vjere i vjernosti Kristu i Crkvi.

Darovao je Crkvi novi Zakonik kanonskoga prava i Novi katekizam. K tome je u svojih 14 enciklika pojasnio i učvrstio vjeru i naučavanje Crkve, te dao konkretne upute na korist ljudskome rodu.

Moglo bi se reći da će ovaj – nama osobito dragi – papa sveti Ivan Pavao II. ući u povijest Crkve, dakle i u pamćenje – naše i budućih generacija – katolika – kao radosni i osvjedočeni navjestitelj Radosne vijesti! „Ne bojte se! Otvorite širom vrata Kristu!“ – njegove riječi u prvom obraćanju „urbi et orbi“ nakon izbora za papu, 16. listopada 1978. godine prepoznatljiva su oznaka njegova veoma dugog pontifikata – sve do blažene smrti 2. travnja 2005., u predvečerje Nedjelje Božjeg milosrđa, koju je on uveo za cijelu Crkvu kao obvezni dan osobitog čašćenja Božjeg milosrđa. On sâm je to Božje milosrđe i osjećao i proklamirao „Gradu i svijetu“.

On i nama svima, – na području naše biskupije ili izvan nje – za koje je znao, za koje je – živeći s nama i među nama – molio i supatio, i koje je i osobno počastio svojim dolaskom u središte naše biskupije – neka izmoli to Božjemilosrđe u našim osobnim i zajedničkim tjeskobama, prouzročenim aktualnom pandemijom i drugim zapljuskivanjima od strane Zloduha.

Hvala ti, sveti Ivane Pavle drugi! Moli za nas i za budućnost naš biskupije i zemlje!

Vaš brat

Franjo, biskup