„Da budemo brižni njegovatelji evanđeoskoga sjemena“

Poruka predsjednika Vijeća HBK-a za katehizaciju i novu evangelizaciju

na početku školske i katehetske godine 2024./2025.

Draga djeco i mladi, dragi roditelji,

dragi katehete i vjeroučitelji, braćo svećenici, redovnici i redovnice!

Svako je vrijeme za nas kršćane veliko vrijeme, jer je vrijeme Božje – kairos koji ne smijemo propustiti. Na poseban će način to biti godina prema kojoj kročimo, a koju će papa Franjo – kao Jubilarnu godinu – započeti otvaranjem Svetih vrata bazilike sv. Petra u Rimu 24. prosinca 2024. godine. Koračajući prema Jubilarnoj godini, naslovljenoj Hodočasnici nade, u „simfoniji molitve“ kojom se čitava Crkva pripravlja na jubilej, rado, kao navjestitelji Kristove Riječi i njegova Kraljevstva, upućujemo Gospodinu molitvu „da budemo brižni njegovatelji evanđeoskoga sjemena“ (iz službene molitve Godine jubileja 2025.).

Hodočastiti prema drugome znači iznova otkriti sebe. Nije nikakva nepoznanica da je čovjek, željan pronaći sebe, uvijek bio vođen unutarnjim nemirom. Taj sveti nemir najčešće ga je upućivao na drugoga, na svijet oko sebe, u konačnici na Boga, u kojemu je mogao pronaći svoj izvor i svoj smisao. U susretu sa svime – s drugim čovjekom, sa svijetom i prirodom, s Bogom – čovjeku je bila dana moć stvaranja onoga što danas razumijemo kao kulturu u kojoj živi, u kojoj se razvija te koja mu pomaže uvijek iznova pronalaziti odgovor na pitanje njegovih osobnih potreba. Bilo je to i jest hodočašće prema drugomu koje je čovjeka vodilo na put prema sebi. Ono je satkano od najmanjega sjemena riječi pa sve do prepoznavanja veličine i ljepote drugoga te suživota s njim. Da je i danas važno slušati drugoga, nedavno nas je podsjetio papa Franjo tumačeći da prestati slušati glas drugoga znači pristupiti nekoj vrsti „duhovne“ gluhoće, koja negativno utječe i na naš odnos sa samima sobom, sa svijetom i s Bogom (usp. papa Franjo, Pismo o ulozi književnosti u formaciji, 17. srpnja 2024., br. 20).

Posebno se to čini važnim danas, kad svaki autoritet riječi drugoga biva potkapan suvremenim tehnološkim razvojem, pri čemu je dovoljno samo pogledati površnost online diskusije i komentara o raznim temama, što upućuje na činjenicu da cilj takve komunikacije nije razumijevanje poruke, još manje sporazumijevanje oko istoga, nego tek izražavanje vlastite reakcije, pri čemu riječi postaju izričaj odbacivanja drugoga, pa čak i mržnje prema njemu. Zbog svega toga, a najprije zbog toga što svijet postaje sve manje mjesto u koje bi se slijevale istina, dostojanstvo i dobro, potrebno je iznova učiti se pozornosti prema drugome i prema njegovoj riječi. Već je davno Emmanuel Levinas, nazvan najsuvremenijim nesuvremenim misliocem, začetnik „ekstremnoga humanizma“ i ljubitelj „filozofije susreta“, govorio da je „ključ moralnoga djelovanja u licu drugoga i u susretu s njim“.

Crkva i njezin obnoviteljski duh. U vremenu u kojemu je u nestajanju autoritet riječi drugoga, ne čudi što je nestao Logos – utjelovljena Riječ, Bog, kao posljednji autoritet svega. Dok smo možda previše snage trošili kako bismo Boga ponovno vratili u kulturu koja ga ne želi i ne treba, zaboravili smo svrnuti pogled na sebe i na vlastiti odnos prema Bogu. Naš je najveći problem osjećaj da u našoj kršćanskoj vjeri više ne možemo otkriti novost poruke koju je donio Krist! Još smo uvijek nesvjesni riječi pape Benedikta XVI., koji je upozoravao da se suprotnost našoj vjeri ne nalazi u ateizmu ili u nekoj drugoj filozofskoj ili svjetonazorskoj misli. Vrijeme duha sinodalnosti u Crkvi uči nas da su ustvari potrebne promjene unutar same Crkve. Sinodalnost je danas u Crkvi put, hodočašće Crkve prema samoj sebi, prema ponovnom otkrivanju Riječi Božje, kako bi se ona – obnovljena u sebi – uputila prema drugima, koji se nalaze u „predvorju naroda“ ili sasvim na marginama kršćanske kulture (usp. HBK, Da vaša radost bude potpuna. Kateheza i rast u vjeri u današnjim okolnostima, br. 64-65). S toga hodočašća prema drugima i prema Drugome, Crkva, tako obnovljena, pronalazi novu snagu za susret s kulturom koja Boga ne želi i ne treba te postaje iznova sposobna za navještaj „nepoznatoga Boga“ (usp. Dj 17,23).

Vjeronauk u školi nema alternativu. Jedno je od konkretnih mjesta susreta suvremene kulture i Crkve vjeronauk u školi. Zbog vrijednosti sadržaja kršćanske vjere koja se unutar njega prenosi, vjeronauk nema alternativu. On želi svemu onome što je danas bezimeno dati ime. Onima koji su u sumnji on pruža znakove nade. Onima koji traže vlastito mjesto u svijetu pruža mogućnost ukorijenjenosti u živo stablo Katoličke Crkve. Vjeronauk je postaja na životnom hodočašću djece i mladih na kojoj mogu susresti Isusa Krista, izvor žive vode, koja ne prestaje teći i kojom je životnu žeđ utažila Samarijanka, kasnija Kristova učenica (usp. Iv 4,1-42). Uvjereni smo da, uz veliku i svesrdnu pomoć naših vjeroučiteljica i vjeroučitelja, vašoj djeci, ali i vama, dragi roditelji, vjeronauk pruža sjemenje iz kojega klija smisao i nada na hodočašću života. Zbog toga vas sve pozivam da ne odustajete od upisa djece na vjeronauk u školi!

 Kateheza u župi lice je života zajednice. Kateheza nije samo strategija djelovanja unutar jedne župne zajednice. Ona je najprije svjedočanstvo darovanog i življenog iskustva vjere. Nikad se nećemo umoriti ponavljati da je čitava župna zajednica kateheta i istodobno katehizant. U toj zajednici posebnu ulogu, naravno, imaju svećenici, đakoni, posvećene osobe, vjernici laici. No ništa manje nije značajna uloga čitave zajednice. Ona je ta koja svojom privlačnošću i načinom života otvara vrata onima koji traže mjesto na kojemu mogu pronaći sebe, sebe u Bogu, a time i samoga Boga. Kateheza je življena teologija, za koju je kardinal Walter Kasper rekao da je „misaona liturgija“. Vjera koja dolazi od slušanja, a koja u liturgijskom i slavljeničkom himnu doživljava svoj snažan i rječit navještaj, ulazi u srca vjernika kao predokus vječnosti. Liturgija tako postaje opjevani navještaj – dogmatika, a dogmatika opet misaona liturgija. Kateheza tako pripravlja za liturgiju, prema njoj vodi i uranja u liturgiju, koja upravo zbog toga postaje najljepšom katehezom. Nije li to poziv svima nama da lica naših župnih zajednica oslikamo novim katehetskim žarom, koji je sadržaj, navještaj, stalni i uvijek novi kairos – milosni trenutak u životu pojedinaca i čitave zajednice?!

Dragi roditelji i učenici, dragi vjeroučitelji i katehete, draga braćo svećenici, redovnici i redovnice! Na hodočašću vjere, u jubilarnoj 2025. godini, posebno ćemo se kao Crkva u hrvatskom narodu sjetiti i važnih postaja sinodalnoga hoda 925. godine. Taj hod svjedoči o suživotu društva i Crkve, iz kojega je oblikovana kultura čiji smo baštinici. Sjeme onoga vremena rađa mnogim plodovima sve do današnjih dana. Neka nas ta činjenica i iskustvo i danas hrabre da ne posustanemo sjeme evanđelja sijati u srca nadolazećih generacija djece i mladih. Naime, mi nismo samo baštinici povijesti, kulture i evanđelja, nego smo pozvani biti sijači Riječi, graditelji nove kulture i stvaratelji nove povijesti.

Đakovo, 27. kolovoza 2024.

✠ Đuro Hranić
nadbiskup đakovačko-osječki
predsjednik Vijeća HBK-a za katehizaciju i novu evangelizaciju