U doba u kojemu zatvoreni i agresivni nacionalizmi i radikalni individualizam slabe ili dijele pojam ‘mi’, u svijetu kao i unutar Crkve, papa Franjo u svojoj poruci za 107. svjetski dan selilaca i izbjeglica sanja ‘obojanu budućnost’. Odnosno, budućnost u kojoj je Crkva sve više inkluzivna prema seliocima i izbjeglicama drugih vjeroispovijesti, kako bi se razvio ekumenski i međureligijski dijalog, i u kojoj je svijet obogaćen različitošću i međukulturnim odnosima, a granice pretvorene u povlaštena mjesta za susret.

Papa na to upućuje članove Katoličke Crkve i sve muškarce i žene u svijetu kako bi se izbjegla opasnost da se još više pogorša sudbina čovječanstva, već snažno pogođenoga pandemijom. Kada završi zdravstvena kriza, najgora bi reakcija bila, prema Papinim riječima, da još više padne u grozničavi konsumizam i nove oblike egoistične samozaštite.

Tu svoju brigu, već očitovanu u enciklici Fratelli tutti papa Franjo je izrazio na početku poruke, te ju popratio željom da na kraju ne bude više ‘drugih’ nego samo jedan ‘mi’. Upravo je taj ‘mi’ nit vodilja Papinoga dokumenta koji nosi naslov „Prema sve većem ‘mi’“, izabran, kako je sâm objasnio, da bi uputio na jasan obzor za naš zajednički hod na ovom svijetu.

U svijetu koji se nalazi u trenutku najveće krize, čini se da je onaj ‘mi’, koji Bog želi, slomljen, ranjen i poružnjen. Zatvoreni i agresivni nacionalizmi te radikalni individualizam slabe ili dijele taj ‘mi’, u svijetu kao i unutar Crkve, upozorio je Papa. Najveću cijenu plaćaju oni koji najlakše mogu postati drugi, odnosno stranci, migranti, marginalizirani, oni koji žive na životnim periferijama.

Zapravo, svi smo na istom brodu, istaknuo je podsjećajući na molitvu za kraj pandemije koju je molio 27. ožujka prošle godine, na praznom Trgu svetoga Petra. Svi smo na istom brodu; upravo smo zbog toga pozvani zauzeti se kako ne bi više bilo zidova koji nas razdvajaju, kako ne bi više bilo ‘drugih’, nego samo jedan ‘mi’, velik kao cijelo čovječanstvo.

Katolike je Papa potaknuo da budu sve vjerniji svojemu katolištvu. Katolištvo Crkve, njezina univerzalnost, stvarnost je koju valja prihvatiti i živjeti u svako vrijeme, u skladu sa željom i milošću Gospodina koji nam je obećao da će uvijek biti s nama, sve do kraja vremenā. Njegov nas Duh čini sposobnima zagrliti sve ljude kako bismo ostvarili zajedništvo u različitosti, usklađujući razlike, nikada ne namećući jednolikost koja uklanja osobnosti, napisao je Papa.

U susretu s različitostima stranaca, migranatā, izbjeglicā, i u međukulturnom dijalogu koji iz njega može proizići, dana nam je mogućnost da rastemo kao Crkva, da se uzajamno obogaćujemo. Svaki je kršćanin, gdjegod se našao, punopravni član lokalne crkvene zajednice, član samo jedne Crkve, stanar jednoga doma, član jedne jedine obitelji.

To konkretno znači da se valja zauzeti, svatko krećući od zajednice u kojoj živi, kako bi Crkva bila sve više inkluzivna, kako bi stoga mogla izići na ulice životnih periferija te liječiti ranjene i tražiti izgubljene, bez predrasuda ili straha, bez prozelitizma, ali spremna proširiti svoj šator kako bi primila sve ljude. Među stanovnicima periferija naći ćemo brojne migrante i izbjeglice, prognanike i žrtve trgovine ljudima. Gospodin želi da im se očituje njegova ljubav i navijesti njegovo spasenje, napomenuo je Papa te istaknuo: Susret s migrantima i izbjeglicama drugih vjeroispovijesti i religijā plodan je teren za razvoj ekumenskoga i međureligijskoga, iskrenoga dijaloga koji obogaćuje.

Taj uključujući duh Papa je zazvao i za svijet te potaknuo na ponovno sastavljanje ljudske obitelji kako bismo zajedno izgradili budućnost pravednosti i mira, jamčeći da nitko neće biti isključen. Budućnost koju zamišlja papa Franjo jest budućnost ‘u boji’, obogaćena različitošću i međukulturnim odnosima. Ali, kako to ne bi ostao samo san, moramo danas naučiti živjeti zajedno, skladno i u miru. Moramo se svi zauzeti u rušenju zidova koji nas razdvajaju, te izgraditi mostove koji će poduprijeti kulturu susreta, svjesni intimne međupovezanosti koja postoji među nama.

U tom nam vidiku suvremene migracije pružaju priliku da svladamo svoje strahove i dopustimo da nas obogati različitost dara svake osobe. Stoga, ako želimo, granice možemo pretvoriti u povlaštena mjesta susreta na kojima se može razviti čudo sve većega ‘mi’.

Papa Franjo u poruci nije izostavio ni apel za skrb o stvorenomu, o našem zajedničkom domu. To je poslanje koje se odnosi na sve ljude bez razlike. Od svih muškaraca i žena u svijetu tražim da dobro upotrebljavaju darove koje nam je Gospodin povjerio kako bismo očuvali i učinili još ljepšim njegovo djelo, napisao je te dodao: Trebamo uvijek biti sve veći ‘mi’, sve više suodgovoran, u snažnom uvjerenju da je svako dobro počinjeno svijetu, učinjeno sadašnjim i budućim generacijama.

To je osobna i zajednička obveza kojom se preuzima odgovornost za svu braću i sestre koji će i dalje trpjeti dok nastojimo ostvariti održiviji, uravnoteženiji i uključiviji razvoj. U tom se zauzimanju ne radi razlika između autohtonoga stanovništva i stranaca, između mjesnoga stanovništva i gostiju, jer je riječ o zajedničkom bogatstvu, te se nikoga ne može isključiti iz brige o njemu i iz njegovih blagodati, napomenuo je papa Franjo u poruci za Svjetski dan selilaca i izbjeglica.