„Prizor prijelaza preko Tiberijadskoga mora, nakon što je Isus zapovjedio svojim učenicima da uđu u lađu i prijeđu na drugu obalu, na neki način podsjeća na putovanje našega života“, napisao je papa Franjo u poruci za 57. svjetski dan molitve za zvanja koji se obilježava 3. svibnja. Lađa našega života, naime, polagano plovi, uvijek nemirna jer traži sretno pristanište, spremna suočiti se s opasnostima i mogućnostima na moru, ali i željna da ju kormilar zaokrene i konačno povede u ispravnom smjeru, objasnio je Papa. Međutim, katkada joj se može dogoditi da se izgubi, da dopusti da ju zaslijepe iluzije, umjesto da slijedi sjajni svjetionik koji vodi u sigurnu luku, ili pak da ju izazovu protivni vjetrovi teškoćā, sumnjī i strahova.

To je iskustvo samih učenika kada se, kako bi slijedili Isusa, trebaju odlučiti, napustiti vlastite sigurnosti i krenuti u prijelaz preko mora. Nije to laka odluka jer spušta se noć, puše protivan vjetar; osjeća se strah od neuspjeha, osjećaj da nisu dorasli tom pozivu. Ali, kako kaže Evanđelje, na tom putovanju nismo sami. Gospodin dolazi do učenikā, uđe u lađu i zaustavi vjetar. Zbog toga je ‘zahvalnost’ prva riječ koju je izabrao papa Franjo.

Ostvarenje nas samih i naših projekata u životu nije matematički rezultat onoga što odlučimo unutar određenoga izoliranoga ‘ja’; naprotiv, ono je prije svega odgovor na poziv koji nam dolazi iz visine. Gospodin je taj koji nam pokazuje obalu prema kojoj imamo ići, i koji nam, još prije, daje hrabrost da uđemo u lađu. On je taj koji, dok nas poziva, postaje naš kormilar koji nas prati, napomenuo je Papa.

Prva reakcija učenika u lađi, kada im je Isus došao u susret, jest strah, napomenuo je Papa, misle da je riječ o utvari, ali Isus ih potiče da budu hrabri. To je druga riječ koju je Papa istaknuo i objasnio da ono što nas često paralizira jesu upravo utvare koje su u nama, te dao primjer. Kada smo pozvani ostaviti našu sigurnu obalu i prihvatiti status u životu – kao što je brak, zaređeno svećeništvo, posvećeni život – prvu reakciju često predstavlja „utvara nevjerice“; nije, naime, moguće da je taj poziv za mene; je li doista riječ o pravom putu? Traži li to Gospodin upravo od mene?

Tako dopuštamo da nas zaokupe opravdanja i računice zbog kojih gubimo zanos, mislimo da smo pogriješili. Gospodin zna da vjenčati se ili posvetiti se na poseban način u služenju Njemu zahtijeva hrabrost. Zbog toga nam kaže: ‘Ne boj se, ja sam s tobom!’

Svaki poziv zahtijeva zauzimanje, napisao je papa Franjo, te istaknuo treću važnu riječ, a to je ‘trud’. Međutim, istodobno upozorava da ako dopustimo da nas svlada misao na odgovornosti ili na moguće teškoće, mogli bismo potonuti. Ako, naprotiv, imamo pogled uperen u Isusa, možemo ići dalje. Doista, On nam pruža ruku kada bismo zbog umora ili straha mogli potonuti, i daje nam potreban zanos kako bismo svoj poziv živjeli radosno i s oduševljenjem.

Vrativši se ponovno na prizor Isusa usred oluje, Papa je napomenuo da i u našem životu i u vihorima povijesti Gospodin djeluje i spašava nas. Mislim na one koji preuzimaju važne zadaće u građanskom društvu, napomenuo je, na bračne parove koje rado nazivam „hrabri“, i posebno na one koji prihvaćaju posvećeni život i svećeništvo. Poznajem vaš trud, samoću koja katkada opterećuje srce, opasnost od navike koja malo pomalo gasi žarki plamen poziva, teret nesigurnosti i neizvjesnosti našega doba, strah od budućnosti. Budite hrabri, ne bojte se!

Isus nam pruža ruku i spašava nas. Četvrta, i posljednja, riječ koju je istaknuo papa Franjo jest ‘hvala’. To je ponašanje kojemu podučava Marija koja je, zahvalna za Božji pogled na sebi, živeći samo od vjere, od svojega života učinila vječni hvalospjev Gospodinu, napisao je Papa te na kraju pozvao cijelu Crkvu da prijeđe isti taj put kako bi svatko od nas mogao otkriti i prihvatiti Božji poziv, te dati vlastiti život kao himan hvale za Boga, za braću i za cijeli svijet.