Poruka pape Lava XIV. za 112. Svjetski dan selilaca i izbjeglica

[27. rujna 2026.]

Pa i samo jedno od te djece (usp. Mt 18, 10)

Draga braćo i sestre!

Iz godine u godinu Svjetski dan selilaca i izbjeglica poziva nas da svoj pogled upravimo prema različitim vidovima složenoga migracijskog fenomena. Za ovaj 112. Dan tema „Pa i samo jedno od te djece“ skreće našu pozornost na maloljetnike koji su izravno uključeni u iskustvo migriranja i bijega, na brigu za njih i na Gospodinovo obećanje: „Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima“ (Mk 9, 37).

Raseljena djeca: složena stvarnost ranjivosti

Maloljetnici su najranjiviji unutar svjetskih migracijskih tokova. To su konkretna lica, jedinstvene životne priče koje se obraćaju našoj savjesti. Svake su godine milijuni djece i adolescenata prisiljeni napustiti svoju zemlju zbog ratova, siromaštva, nasilja, ekoloških katastrofa i drugih tragedija, a njihov broj, nažalost, nastavlja rasti. Gospodarske, političke i vojne odgovornosti za tu katastrofu neizmjerne su.

Patnja ne završava samim preseljenjem: ima izrazito mladih koji su izgubili roditelje, braću, sestre i prijatelje te su bili svjedoci neizrecivoga nasilja. Drugi, koji su dugo odvojeni od članova svoje obitelji, pokušavaju se ponovno sjediniti s njima, dok u međuvremenu proživljavaju tjeskobu razdvojenosti. Ima i maloljetnika koji putuju zajedno s roditeljima, ali su ipak izloženi krajnje teškim i traumatičnim uvjetima. Naposljetku, ne možemo zaboraviti tragičan položaj onih koji su odvojeni od roditelja zbog vraćanja u zemlju podrijetla.

Tom već dramatičnom prizoru pridružuju se i druge tragedije: smrti na migracijskim rutama, trgovanje ljudima i iskorištavanje, novačenje maloljetnika za sudjelovanje u oružanim sukobima, seksualno nasilje, prisilni brakovi te strahote koje su pretrpjeli ili kojima su svjedočili tijekom putovanja. Njihovo se dostojanstvo gazi na previše načina.

Papa Franjo je u Poruci za Svjetski dan selilaca i izbjeglica 2017., posvećenoj temi „Maloljetni selioci, ranjivi i bez glasa“, podsjetio da su oni „bespomoćni u trostrukom smislu: jer su djeca, jer su stranci i jer nemaju sredstava da se zaštite kad su, iz raznih razloga, prisiljeni živjeti daleko od vlastite domovine i odvojeni od svojih obitelji“.

Pa ipak, usred tolike tame ne nedostaje svjetla solidarnosti: pojedinci, obitelji, građanske ustanove i crkvene zajednice odlučuju ne okrenuti glavu na drugu stranu (usp. Lk 10, 29-37). Pomislimo na obitelji koje otvaraju vrata svojih domova kako bi toj djeci vratile toplinu obiteljskoga ognjišta, na odgojitelje u prihvatnim zajednicama, na volontere i radnike koji se svakoga dana, na migracijskim rutama i u našim gradovima, posvećuju skrbi za nevidljive rane tih malenih. Svojim zauzimanjem svjedoče da ljubav može pobijediti ravnodušnost.

Pa i samo jedno od te djece

Pred tom dramatičnom stvarnošću misao mi se upravlja Isusovim riječima koje duboko propituju savjest svakoga od nas: „Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima“ (Mt 18, 5). Nije riječ o brojevima ni o statistikama. Evanđelje nas poziva da ne računamo: pa i samo jedno. Svako dijete, svako ljudsko biće ima beskrajno dostojanstvo. Ono je slika i prilika Božja (usp. Post 1, 26), Gospodinova prisutnost. Pred svakim maloljetnim migrantom pozvani smo učiniti čin čovještva i vjere: u djetetu, naime, možemo prihvatiti i susresti Gospodina. Taj poziv postaje još snažniji u svjetlu druge Gospodinove tvrdnje u Matejevu Evanđelju: „Stranac bijah i primiste me“ (Mt 25, 35).

Nažalost, maloljetni migranti lakše postaju nevidljivi jer nemaju odrasle osobe koje bi ih štitile i pružale im potporu. Potrebno je djelovati u zemljama podrijetla kako bi se uklonili mogući uzroci koji ih prisiljavaju na bijeg, a istodobno pružiti zaštitu i prihvat u zemljama tranzita i odredišta. Vapaj raseljene djece danas se uzdiže k Bogu, upravo poput onoga o kojem čitamo u Knjizi Izlaska: „Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove. Zato sam sišao da ga izbavim“ (Izl 3, 7-8). Bog sluša te, kako bi oslobodio, snažno proziva savjest i djelovanje svakoga od nas, kao što je to učinio s Mojsijem. Ne možemo ostati ravnodušni niti se naviknuti na toliku patnju.

Poziv na odgovornost svih

Pa i samo jedno od te djece poziva nas, u našem osobnom životu, otvoriti oči i srce kako bismo duboko saslušali životnu priču, strahove i snove svakoga od njih te nadvladali onaj odmak koji ljudsko biće svodi na statistički podatak koji nas se izravno ne tiče. To je poziv da dijete prepoznamo u njegovu dostojanstvu i prije njegova položaja „migranta“ te da štitimo njegova temeljna prava: na život, na obrazovanje i na životni standard koji će mu omogućiti da potpuno raste i razvija se na fizičkom, mentalnom, duhovnom, moralnom i društvenom području.

Pa i samo jedno od te djece poziva nas, u crkvenom životu, pretvoriti prihvat iz apstraktnoga pojma u trajnu pastoralnu praksu. Ne možemo se ograničiti na to da tu zadaću povjerimo ustanovama ili udrugama koje imaju posebnu karizmu: pred konkretnim licima koja nam se svakodnevno obraćaju cijela je kršćanska zajednica pozvana doživljavati ih kao svoju djecu i postati bliska konkretnoj životnoj priči svakoga od njih. Potrebno je poticati kršćanske zajednice na integraciju i vrednovanje izbjeglica i migranata kao punopravnih članova crkvene obitelji, promičući nove odgojne i duhovne putove, također prilagođene pojedincu, koji nadilaze logiku pukoga pružanja pomoći. Posebno je važno spriječiti usamljenost, izolaciju i odbacivanje, koji nerijetko pogađaju i djecu migranata, te promicati dinamiku susreta i integracije u kojoj se mladi iz lokalne zajednice i mladi migranti mogu zajedno osnaživati na putu uzajamnoga poštovanja, solidarnosti i prijateljstva.

Pa i samo jedno od te djece, u obzoru različitih religija, podsjeća nas da ranjivost djece ne poznaje vjerske granice i da nas ujedinjuje u zajedničkoj humanitarnoj i duhovnoj odgovornosti. Ona postaje plodno tlo za konkretan međureligijski dijalog u kojem vjernici, crpeći iz vlastitoga osjećaja transcendencije, surađuju u stvaranju mreža zaštite. Vjerske su zajednice pozvane stvarati prostore u kojima će svaka djevojka i svaki mladić biti poštovani i cijenjeni u svojim kulturnim identitetima, sprječavajući opasnost da ih radikaliziraju ekstremističke skupine. Zaštititi maloljetnika u konačnici znači čuvati božanski pečat utisnut u njemu.

Pa i samo jedno od te djece, u kontekstu građanskih institucija, poziva nas ponovno potvrditi načelo najboljega interesa djeteta. Javne i privatne ustanove dužne su u središte staviti zaštitu i dostojanstvo svakoga pojedinog djeteta i adolescenta. To podrazumijeva usvajanje učinkovitih instrumenata pravne zaštite, promicanje spajanja obitelji i sprečavanje trauma razdvajanja. Hitno je potrebna promjena perspektive: težište rasprave treba preusmjeriti s pukoga upravljanja migracijskim tokovima na potpunu i neposrednu zaštitu ljudskih prava, usvajajući „koordiniran, solidaran i učinkovit odgovor koji može zajamčiti zaštitu, prihvat i stvarne mogućnosti integracije onima koji migriraju“ (Govor u španjolskom Parlamentu, Madrid, 8. lipnja 2026.).

Povjerimo maloljetne migrante i izbjeglice majčinskoj zaštiti Presvete Marije koja je, zajedno sa svetim Josipom i Isusom, tada još djetetom, upoznala okrutnost Herodova nasilja i dramu izgnanstva u Egipat (usp. Mt 2, 13-15). Neka ona prati njihove korake i pomogne našim zajednicama postati živim i vjerodostojnim znakovima Evanđelja.

Iz Vatikana, 11. kolovoza 2026., spomendan sv. Klare Asiške.

PAPA LAV XIV.