Poruka riječkog nadbiskupa Ivana Devčića za blagdan sv. Vida

„Navik on živi, ki zgine pošteno.“

Draga braćo i sestre!

1. Već više stotina godina Rijeka časti kao svoga zaštitnika mladog ranokršćanskog mučenika sv. Vida. Stari su Riječani, uz pomoć otaca isusovaca, sagradili njemu u čast velebnu crkvu koja je, kada je Rijeka postala biskupsko i nadbiskupsko sjedište, postala katedrala najprije Riječke biskupije, koja je osnovana 1925., zatim Riječko-senjske nadbiskupije, osnovane 1969., te konačno, prije dvadeset godina, Riječke nadbiskupije. Izvorno je riječka katedrala, to remek-djelo arhitekture i umjetnosti, sagrađena za potrebe Isusovačkog kolegija, prve visokoškolske ustanove u Rijeci. U kolegiju su studenti i profesori proučavali prirodne, društvene  i duhovne znanosti, a u crkvi su se klanjali i obraćali Onomu koji je, kao Stvoritelj svega postojećega, izvor svakog znanja i umijeća. Tako su se znanost i vjera nadopunjavali i postajali čimbenicima kulturnog stvaralaštva, a time i svekolikog napretka Grada i okolice.

2. Kad je riječ o sv. Vidu, prvo što moramo konstatirati jest da o njemu imamo malo povijesno sigurnih podataka. Ali činjenica da spada u red najštovanijih svetaca upućuje na to da je bio stvarna povijesna ličnost. Potvrda za to je štovanje koje se oko njegova lika rano razvilo. P. Josip Antolović navodi podatak prema kojemu oko 150 mjesta tvrdi da posjeduje njegove relikvije, zatim da je bilo oko 1300 mjesta u kojima je štovan kao zaštitnik te je kao takav  uvršten u skupinu 14 svetih zaštitnika u velikoj nevolji. Samom se sv. Vidu pritom  pripisivalo čak 34 patronata ili zaštitništva. U svezi s time isti autor piše: „Svetoga Vida zazivaju u pomoć padavičari, histerici, opsjednuti. Njegova se zaštita moli za vrijeme grmljavine, nevremena, požara, neplodnosti i jalovosti, kad valja izvesti neke teške zadatke. Kao svoga zaštitnika slave ga apotekari, pivari, gostioničari, podrumari, kazandžije, vinogradari, glumci. Preporučuju mu se i ljudi slabog sluha i vida.“ Sigurno su ga u mnogim od spomenutih potreba i nevolja zazivali i stari Riječani, na što upućuje upravo velebna crkva koju su mu u čast sagradili.

3. Prema djelu „Mučeništvo sv. Vida“ (lat. „Passio S. Viti“), koje je napisano oko 600. god. u rimskoj pokrajini Lukaniji, Vid je bio sin bogate poganske obitelji koja je živjela u današnjoj Mazara del Vallo, na jugozapadnoj obali otoka Sicilije. Budući da ga je njegov otac, koji je bio poganin, htio prisiliti da se odrekne kršćanske vjere, Vid je kao sedmogodišnjak, sa svojim odgojiteljem Modestom i hraniteljicom Krescencijom, morao pobjeći u Lukaniju. A ondje je u isto vrijeme car Dioklecijan provodio progonstvo kršćana, kojemu ni Vid sa svojim odgojiteljem i hraniteljicom  nije uspio izbjeći, nego je uhićen i zajedno s njima dvoma odveden u Rim. Ondje je ozdravio careva sina, ali usprkos tome  bio je sa svojim skrbnicima osuđen na smrt u kotlu  vrelog ulja.  No anđeo ga je iz njega spasio i odveo u Lukaniju, gdje je umro oko 304. ili 305. godine.

4. Braćo i sestre, moramo Bogu zahvaliti da u našim krajevima već duže vremena nema takvih progona kršćana. Ali i danas ima roditelja koji priječe svojoj djeci da upoznaju Isusa Krista i slijede ga. Premda su sami kršteni, pa čak i crkveno vjenčani, boje se da im se dijete previše ne oduševi Isusom i Crkvom te ih zbog toga nastoje držati što dalje i od Boga i od Crkve. Prema mladom Vidu tako se odnosio njegov otac koji je bio poganin, tj. nije bio kršćanin, a u naše vrijeme to čine mnogi kršćanski roditelji koji s ništa manjom pomnjom paze da im se djeca ne bi previše zanijela Isusom i pošla  za njim. U tom smislu drže se pravila: „Krist da i Crkva da, ali ne previše!“  Štoviše, katkad se može čuti ponekog roditelja da bi radije vidio sina ili kći mrtvima nego da postanu redovnica ili svećenik. Na taj način prisiljavaju svoju djecu da se odreknu Krista i svoje volje,  te  slijede njihovu volju i ono što oni zamišljaju da bi u životu trebali biti odnosno da žive onako kako oni smatraju da je najbolje za njih.

5. Koliko je Vidov otac primjer kakav roditelj ne bi smio biti, toliko su sv. Modesto i Krescencija, Vidovi odgojitelji, uzori istinskih odgojitelja i učitelja koji su u stanju prihvatiti volju i izbore svojih gojenaca, i to ne samo pasivno se slažući s njihovim izborom nego i aktivno im pomažući, izlažući se čak pogibli da bi ostvarili svoj životni poziv. Tako Modesto i Krescencija, kad je Vidov otac pokušao prisiliti sina na otpad od vjere, bježe zajedno s njime u Lukaniju, gdje je sa svojim skrbnicima bio uhićen i odveden u Rim. Ondje  su sve troje, za vrijeme Dioklecijanova progonstva kršćana, bili osuđeni na smrt.

6. Zacijelo su sv. Modesto i Krescencija bili uzor i poticaj graditeljima Kolegija u Rijeci, kao i profesorima i odgojiteljima koji su u njemu djelovali. A sličan su primjer i uzor i studenti imali u sv. Vidu, u čijoj su se crkvi, današnjoj riječkoj katedrali, redovno okupljali na molitvu i slavljenje euharistije. U tom duhovnom i religioznom ozračju počelo je i stasalo visoko obrazovanje u Rijeci, i toga bismo se trebali sa zahvalnošću prisjećati u ovoj godini kada s ponosom slavimo nominaciju Rijeke za europsku prijestolnicu kulture. S istim zanimanjem s kojim svaki pojedinac želi upoznati svoje obiteljske i rodbinske korijene, kao i mjesto gdje su njegovi pređi živjeli  i njega na svijet donijeli, i mi bismo trebali u ovoj godini kada obilježavamo nominaciju Rijeke za europsku prijestolnicu kulture s većim zanimanjem i zauzetošću neselektivno istraživati i proučavati kulturnu baštinu svoga grada i na taj način bolje upoznali ne samo sredinu u kojoj živimo, učimo i radimo nego i sebe same.

A na sv. Vida, Modesta i Krescenciju možemo s pravom primijeniti  riječi iz pjesme na spomen Petra Zrinskog i F. K. Frankopana: „Navik on živi, ki zgine pošteno.“

Nadbiskup Ivan Devčić