Draga braćo i sestre dominikanske obitelji,

Kao što znate, nakon Kine, Italija teško pati uslijed pojave virusa COVID-19. Neki članovi dominikanske obitelji na sjeveru zemlje zaraženi su virusom. Nastavimo moliti za sve bolesne, za one koji ih njeguju, za one koji daju sve od sebe kako bi pronašli načine za prevladavanje pandemije i njezinih štetnih učinaka.

Zajedno s braćom i sestrama ovdje u Svetoj Sabini, želim uputiti riječi solidarnosti kao znak naše međusobne bliskosti u ovom razdoblju kad opće dobro zahtijeva “društvenu distancu”. Naše poslanje je izgradnja zajedništva, a ipak se čini da se u ovom vremenu krize prepuštamo izolaciji. Koliko god se to činilo paradoksalnim, držeći se na udaljenosti jedni od drugih znači da istinski brinemo jedni o drugima, jer želimo zaustaviti prijenos novog koronavirusa koji je mnogima oduzeo život te ugrozio živote brojnih ljudi širom svijeta.

Držimo distancu ne zato što svog brata ili sestru vidimo kao mogućeg nositelja virusa ili zato što se bojimo da se ne razbolimo, već zato što želimo pomoći u razbijanju lanca prijenosa virusa. Kad zdravstveni sustav postane preopterećen, kao što se to dogodilo na sjeveru Italije, naši će pružatelji zdravstvenih usluga biti prisiljeni donositi teške etičke odluke – hoće li mlađi pacijent s očekivano dužim životnim vijekom imati prednost pred onim koji je stariji? Nadamo se i molimo da se to nigdje više ne dogodi, radeći sve što možemo kako bi se spriječio daljnji prijenos virusa. Ovdje u Italiji, kao i u drugim zemljama, bolno je što javno ne slavimo euharistiju, sakrament zajedništva, u vrijeme kad je narodu to najviše potrebno zbog izolacije. Ipak, ovu patnju moramo podnijeti u duhu ljudske solidarnosti i zajedništva, jer „ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi“ (1 Kor 12, 26).

U ovom vremenu karantene u korizmi (quarantena en quaresima), pozvani smo zastati i razmisliti o Božjoj blizini. Kad je javno bogoslužje obustavljeno zbog dobrobiti vjernika, postajemo snažno svjesni važnosti duhovnog zajedništva. Gdje se to događa, to je kao da narod doživljava produženu “Veliku subotu”, kad se Crkva “suzdržava od slavljenja euharistije”, razmatrajući Gospodinovu muku i iščekujući njegovo uskrsnuće (Paschale Solemnitatis, 73-75). Na iskustveni način prisjećamo se gladi za euharistijom naše braće i sestara koji žive u udaljenim područjima i koji mogu sudjelovati na misi samo jednom ili dvaput godišnje.

Sad, više nego ikada, moramo pronaći načine kako razbiti izolaciju, kako propovijedati evanđelje ljubavi i zajedništva, čak i na „digitalnom kontinentu” (Akti, Biên Hòa, 2019, 135-138). Moramo podsjetiti svoj narod da nam Isus ostaje blizu čak i dok gladujemo za Kruhom Života.

Dopustite da vas podsjetim na ono što znamo duboko u našim srcima. Ako želimo širiti evanđelje, moramo biti s ljudima, moramo im biti blizu! Da bi smo širili Božju Riječ moramo nadići jezične, kulturne, pa čak i ideološke granice. Suprotno tome, ako želimo zaustaviti širenje nečeg lošeg poput koronavirusa, moramo držati distancu, moramo se suzdržati od osobnog susreta zato što svaki neposredni susret može proširiti zarazu.

Sadašnja pandemija jasno pokazuje da je potrebna osobna bliskost i susret da bi nešto moglo kružiti. Kad ova kriza završi, nemojmo zaboraviti sljedeću pouku: ako želimo da evanđelje kruži našim sekulariziranim svijetom, isto tako je potrebna osobna bliskost i susret. Nadam se i molim se da naši studijski centri, župe i drugi apostolski centri i dalje budu “zračna luka”, tj. središte u kojemu ljudi produbljuju svoje znanje i vjeru kako bi i oni mogli pozitivno sve ostale “zaraziti” zaraznom radošću evanđelja.

Nastavljamo moliti za bolesne i one koji se o njima brinu. Čak i u našoj samoći Bog nam je blizu, i nikada nismo sami jer svi pripadamo Kristovom Tijelu.

Vaš brat,

Fr. Gerard Francisco Timoner III., OP,

učitelj Reda