Na sprovodu je sudjelovao i imenovani nadbiskup koadjutor mons. Mate Uzinić te desetak svećenika, a ispred obiteljske grobnice okupila se samo uža rodbina iako su brojni oni koji su pokojnika poznavali.

Nadbiskup Devčić prisjetio se teških okolnosti pokojnikova ređenja koje je učinjeno u tajnosti 31. listopada 1954. godine. „Da bismo se uvjerili koliko je rizično bilo u vrijeme neposredno poslije Drugog svjetskog rata izabrati svećenički poziv, govori činjenica da su ne samo svećenici nego i svećenički kandidati bili uhićivani, ispitivani od sigurnosnih službi, zatvarani i osuđivani. U toj situaciji tadašnji je biskup mons. Josip Pavlišić u dogovoru sa sjemenišnim poglavarima u Rijeci odlučio da u tajnosti u kapeli Bogoslovnog sjemeništa u ranu zoru, 1954., zaredi bogoslove Ivoslava Linića i Gabrijela Bratinu za svećenike, a Miju Likovića za đakona. Snaga Božjeg poziva u njihovim srcima nadjačala je strah od mogućeg progonstva sa strane državnih vlasti.“

Mladi Ivoslav, Gabrijel i Mijo nisu odustali od svećeničkog poziva ni pod cijenu žrtve vlastitog života. „Takvi su mladi i odvažni svećenici nakon ređenja odlazili na napuštene i zapuštene župe, da u njima obnavljaju crkvene zgrade i izgrađuju živu Crkvu. Njima Crkva i naš narod duguju veliku zahvalnost i priznanje, jer su se velikodušno žrtvovali da bi razoreno na materijalnom i duhovnom području obnovili i tako narodu vratili vjeru u sebe i Bogu dali slavu. Njihova spremnost da se izlože i svoj život založe za Boga, Crkvu i Domovinu, treba biti nama, svećenicima, redovnicima i svim vjernicima, danas nepresušno vrelo nadahnuća za vjernost svom kršćanskom, svećeničkom i redovničkom pozivu i poslanju koje nam je Gospodin povjerio“, rekao je nadbiskup na pogrebu.

Odmah nakon toga predvodio je i misu u župnoj crkvi, a propovijedao je rektor bogoslovnog sjemeništa Mario Gerić. „Poznavajući njegov temperament, vedru narav i gromki glas, možemo se pitati je li zaslužio da ode s ovoga svijeta baš u ovo vrijeme? U ovim okolnostima kada mu na sprovod ne smiju doći svi oni koji su mu tijekom života bili bliski, s kojima je surađivao, koje je pomagao? Odgovor na to daje nam samo vjera, a ona nam kaže da su blaženi oni koji su umrli u Gospodinu, bez obzira kako i kada“, rekao je Gerić.

Mons. Ivoslav Linić rođen je 26. studenoga 1931., od oca Ljubomira i majke Ivke, u Lukežima. U obitelji je bilo petero djece, tri sina i dvije kćeri, Ivoslav je bio treće dijete. Trgovačku gimnaziju u Rijeci završio je1949. Od god. 1951. studira teologiju na Višoj bogoslovnoj školi u Rijeci; 31. listopada 1954. zaredio ga je za svećenik biskup Josip Pavlišić u kapelici Bogoslovnog sjemeništa u Rijeci, a 21. studenoga 1954. slavi mladu misu u Gradu Grobniku.

U 66 godina svećeničkog služenja mons. Linić bio je ekonom Nadbiskupije u 7 mandata, 46 godina do umirovljenja 2015. godine. Uz to je 34 godine vršio službu rektora katedrale i 12 godina prepozita Stolnoga riječkog kaptola. Bio je i član Upravnog odbora Caritasa nadbiskupije Rijeka, Upravnog vijeća Caritasovog Doma za žene i djecu – žrtve obiteljskog nasilja „Sv. Ana“, ekonom Bogoslovnog sjemeništa u Rijeci, dijecezanski misijski direktor, ravnatelj Bogoslovnog sjemeništa u Rijeci te kanonik pokorničar. U početku svoje svećeničke službe upravljao je župama Cvitović, Cernik, Kukuljanovo i Mrkopalj, a bio je i dekan Bakarskog dekanata.

Mons. Linić dobitnik je brojnih priznanja poput Zlatne plakete “Grb Grada Rijeke” za napore i očuvanje crkvene i kulturne baštine i promicanje katedrale sv. Vida i Grada Rijeke, a koju je dobio 2003. godine odlukom Gradskog vijeća Grada Rijeke. Godinu dana kasnije, odlukom Predsjednika Republike Hrvatske odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Za vrijeme pontifikalne mise 14. lipnja 2006. u katedrali sv. Vida riječki nadbiskup mons. dr. Ivan Devčić uručio je mons. Liniću odlikovanje pape Benedikta XVI. “Nostrum Praelatum Honorarium”.