Dubrovačka biskupija prostire se najjužnijim dijelom Republike Hrvatske i svoje sjedište ima u gradu Dubrovniku. Osim Dubrovnika obuhvaća grad Korčulu i područje dvanaest općina: Konavle, Župa dubrovačka, Dubrovačko primorje, Ston, Janjina, Trpanj, Orebić, Lumbarda, Smokvica, Blato, Vela Luka i Lastovo.

Prema tradiciji, nakon provala barbara u 6. i 7. stoljeću, sjedište stare biskupije iz obližnjega antičkog Epidaura (današnji Cavtat) seli se u novi grad Raguzij, današnji Dubrovnik. Preseljenjem biskupije Dubrovnik je stekao značaj grada; rast grada pratio je i razvoj crkvenoga ustroja, pa je krajem 10. stoljeća (oko 999. godine) biskupija uzdignuta na rang nadbiskupije. Dubrovački biskup, kao sufragan Splitske metropolije, nalazi se na popisu sudionika splitskih crkvenih sabora 925. i 928. godine. Zbog svoga je geografskog položaja Dubrovnik stoljećima bio specifična oaza zapadne civilizacije na europskome
jugoistoku te je uživao posebnu naklonost Svete Stolice.

Usprkos tome, odnos je političke i crkvene uprave na području čitave Dubrovačke Republike bio vrlo specifičan. Od sredine 14. stoljeća i smrti nadbiskupa Ilije Sarake, pa sve do početka 18. stoljeća pravila su nalagala da nadbiskup mora biti stranac kako se ne bi lako miješao u lokalne društvene i političke prilike. Ovo pravilo ipak nije spriječilo dubrovačke (nad)biskupe da i tada i danas dijele sudbinu Grada i njegovih stanovnika.

Teško je izdvojiti bilo kojega od značajnih nadpastira tih stoljeća, ali bi se možda moglo naglasiti nadbiskupa Vitala iz sredine 11. stoljeća, Ivana Dominicija s početka 15. stoljeća koji je postao kardinal a kasnije je i beatificiran, Giovannija Angela Medicija iz sredine 16. stoljeća koji je s ove katedre postao papa Pio IV ili njegova nasljednika Lodovica Beccadellija koji je bio jedan od važnih protagonista renesansne kulture i jedan od tajnika Tridentskoga sabora. Nakon francuske okupacije (1806.-1814.) i austrijske okupacije Dubrovnika (1814.) nakon stoljeća samostalnosti uslijedilo je povezivanje sa sudbinom ostalih dijeceza na našoj obali.

Posljednji dubrovački nadbiskup umro je 1815. godine te je katedra ostala ispražnjena sve do 1830. godine. Zalaganjem Austrijskoga Carstva bulom pape Lava XII. Locum Beati Petri iz 1828. provedena je reorganizacija crkvene uprave u Dalmaciji. Dokinuta je Dubrovačka metropolija, a nadbiskupija je svedena na rang biskupije pod metropolitskom vlašću zadarskog, odnosno od 1969. godine splitsko-makarskog nadbiskupa. Istom bulom dokinute su biskupije Stonska i Korčulanska, pa teritorij današnje Dubrovačke biskupije u sebi uključuje i priključena područja nekadašnje Korčulanske i Stonske biskupije.

Nakon osnutka Dubrovačke biskupije u 19. stoljeću do danas biskupijom je upravljalo jedanaest biskupa i dvojica pomoćnih biskupa među kojima se može istaknuti poduzetnoga Josipa Marčelića (1894. – 1928) i mučenika Josipa Carevića (1929. – 1940.). Usprkos raznolikome razvoju taj prostor predstavlja jedinstven kulturni krajolik, primarno određen bogatom sakralnom topografijom i snažnim lokalnim vjerskim tradicijama (pobožnosti, bratovštine, i sl.). Prema tradicionalnome nizu brojanja redoslijeda pastira ove mjesne Crkve imenovani dubrovački biskup mons. Roko Glasnović bit će devedeset i prvi.

Katedralna crkva Gospe Velike izgrađena je nakon Velikoga potresa i dovršena 1713. godine u baroknome stilu, a treća je bogoštovna građevina na istome mjestu. Uz druge dragocjenosti u njoj se nalazi raskošno uređena kapelica Moćnika sa skoro 200 svetačkih relikvija umjetnički urešenih u zlatu u srebru.

Sveti Vlaho i Dubrovnik

Sveti Vlaho (Surp Vlas na armenskom, Sanctus Blasius na latinskom, Sveti Blaž) živio je u gradu Sebasti u provinciji Maloj Armeniji pod vlašću Rimskoga Carstva, danas Sivas u Turskoj. Kao čestit i krepostan liječnik, veliki prijatelj siromaha i bolesnika dobročinstvima je stekao naklonost i ljubav naroda, postavši biskupom grada Sebaste.

Ondje je 316. godine umro mučeničkom smrću u progonima rimskog cara Licinija, postavši jednim od nebrojenih junaka prvih stoljeća kršćanstva. Skrivao se od progonitelja, ali bi noću potkupivši tamničare pohodio i krijepio uhićene kršćane. Nastavkom progona sklonio se u planine Kapadocije, gdje je u špilji stanovao okružen divljim zvijerima koje su mu donosile hranu, a on ih je zauzvrat liječio, pa je i zaštitnik veterinara.

No, otkriven od namjesnikove vojske, sproveden je u Sebastu. Na putu je ozdravio dijete kojemu je u grlu zapela riblja kost. To će ga čudo u srednjoj Europi svrstati među 14 svetih pomoćnika, a pripast će mu zaštita od bolesti grla u čast čega se do danas o njegovome blagdanu danas obred blagoslova grla – grličanje. Opetovano se odbijajući odreći kršćanske vjere Vlaho bijaše okrutno mučen: na zapovijed prefekta Agrikolaja mučitelji su ga derali željeznim češljevima za vunu, o vrat mu vješali kameni žrvanj s namjerom da ga utope u jezeru, što je Vlaho, uz pomoć Božju sve izdržao (stoga je zaštitnik i pastira i vunara).

Na jednome od saslušanja navodno odgovara Agrikolaju: „Uzalud se trudiš namjesniče. Kako se može oko koje je ugledalo svjetlo, opet zaljubiti u tminu?“ Na kraju mu 3. veljače odrubiše glavu, a ubrzo nakon njega u istome progonu postradaše i Četrdesetorica sebastijkih mučenika. Štovanje mu se proširilo prvo u Bizantu, a potom čitavom Europom u 11. i 12. stoljeću.

Dubrovčani su sv. Vlaha štovali kao svoga glavnog zaštitnika, Parca, od druge polovice 10. stoljeća, kada je, prema predaji, sv. Vlaho 971. godine nadahnuo svećenika Stojka da upozori gradske oce na namjere Venecijanaca da napadnu Dubrovnik. Otad je ovaj svetac postao ne samo zaštitnik grada i (nad)biskupije, nego u kasnijim stoljećima postaje i državni svetac Dubrovačke Republike koja širi i održava njegovo štovanje diljem svoga teritorija.

Za vrijeme nadbiskupa Vitala u Dubrovnik su 1026. godine donesene moći glave svetoga Vlaha, a u povelji pape Hadrijana IV. iz 1158. prvo je dokumentirano spominjanje Svečeve feste u Dubrovniku. Moći desne ruke sv. Vlaha stigle su u Dubrovnik 1346., a lijeve 1459. godine. Osim glavnoga blagdana sv. Vlaha u veljači, postoje još i tzv. ljetni sv. Vlaho (5. srpnja) kada se obilježava prijenos moći Parčeve ruke, a nakon požara stare crkve sv. Vlaha 1706. godine iz zahvalnosti Parcu što se požar nije proširio na ostatak grada ustanovljen je i spomendan Obrane sv. Vlaha (Patrocinium Sancti Blasii) koji se do sredine 20. stoljeća obilježavao 25. svibnja svake godine.

Sveti je Vlaho prožeo i ujedinio sav život dubrovački kroz duga stoljeća, sveprisutnošću u svim sferama života, među svim društvenim slojevima, sveudilj stvarajući kulturni prostor. I doista, kaže se da dok drugi gradovi imaju svojega sveca zaštitnika, u Dubrovniku Svetac ima svoj Grad.

O tome rječito govori i upis Feste svetoga Vlaha na UNESCO-ovu listu svjetske nematerijalne kulturne baštine 2009. godine. Tisućita obljetnica zaštite sv. Vlaha iznimno je svečano proslavljena 1972. godine, a 1700. obljetnica njegove mučeničke smrti obilježavana je kroz 2016. godinu.