Pozdravni govor kubanskog predsjednika Fidela Castra papi Ivanu Pavlu II. na dočeku u zračnoj luci 21. siječnja 1998.

Svetosti,
Zemlja koju ste upravo poljubili počašćena je Vašom nazočnošću. Ne susrećete se s onim miroljubivim i dobrohotnim izvornim stanovništvom koje je ovdje živjelo kad su prvi Europljani došli na otok. Ljudi su gotovo svi bili istrijebljeni iskorištavanjem i radom u ropskim uvjetima koje nisu uspjeli podnijeti. Žene su bile pretvorene u predmete za nasladu ili kućne ropkinje. Bilo je i onih koji su umirali probodeni krvničkom sabljom ili su bile žrtve njima dotad nepoznatih bolesti što su ih donijeli osvajači.
Neki su nam svećenici ostavili bolna svjedočanstva svoga prosvjeda protiv takvih zločina. U tijeku stoljeća više od milijun Afrikanaca, okrutno iščupanih iz svoje daleke domovine, nadomjestili su izumrle indijanske robove. Oni dadoše značajan prinos etničkom sastavu i počecima sadašnjeg pučanstva naše države, gdje se miješaju uljudbe, vjerovanja i krv svih onih koji su sudjelovali u toj dramatičnoj povijesti.
Procjenjuje se da je osvajanje i kolonizacija cijele ove zemljine polutke stajalo života sedamdesest milijuna Indiosa i ropstva dvanaest milijuna Afrikanaca. Mnogo je krvi proliveno i mnoge su nepravde počinjene, od kojih mnoge, zajedno s drugim oblicima potčinjavanja i iskorištavanja, još traju nakon tolikih stoljeća žrtava i borbi.
Kuba je uspjela izgraditi naciju, usprkos skrajnje teškim uvjetima u kojima je morala djelovati, boreći se sama nenadmašivim junaštvom za svoju nezavisnost. Upravo prije sto godina podnijela je zbog toga pravi pravcati holokaust u konc-logorima gdje je izgubila znatan dio svoga pučanstva, osobito žena, staraca i djece. Zločin je to što ga počiniše kolonizatori, i on ne prestaje biti stravičnim zbog toga što ga zaboravlja savjest čovječanstva. Vi, sin Poljske, svjedok Oswiecima, možete to bolje od ikoga shvatiti.
Danas, Svetosti, opet je na djelu genocid, koji kani glađu, bolešću i gospodarskim iscrpljivanjem svladati cijeli jedan narod koji odbija pokoriti se diktatima i zapovijedi najveće ekonomske, političke i vojne sile u povijesti – mnogo moćnije od staroga Rima – kojom je više stoljeća one koji ne htjedoše zanijekati svoju vjeru bacao zvijerima da ih požderu. Poput onih kršćana, koje su divljački klevetali da bi tim klevetama opravdali zločine, i mi, također klevetani, radije ćemo tisuću puta umrijeti, nego se odreći svojih uvjerenja. I revolucija, poput Crkve, broji mnoštvo mučenika.
Svetosti, u mnogim važnim pitanjima suvremenog svijeta mislimo kao i Vi, i to nam čini veliko zadovoljstvo. O drugim se pitanjima naša mišljenja razlikuju, čuvajući iskreno poštovanje prema dubokom uvjerenju kojim Vi branite svoje ideje. U tijeku Vašega dugog hodočašćenja po svijetu, mogli ste vlastitim očima vidjeti mnoge nepravde, nejednakosti, siromaštvo, zapuštena polja i seljake bez hrane i bez zemlje. Nezaposlenost, glad, bolesti, životi koji bi se mogli spasiti, a gube se za nekoliko centi. Nepismenost, dječja prostitucija, djeca koja sa šest godina počinju raditi ili prosjače da bi preživjela, zanemarena predgrađa gdje stotine milijuna osoba živi u uvjetima nedostojnima čovjeka, diskriminacije zbog rase ili spola, čitave narodnosti protjerane s vlastite zemlje i prepuštene njihovoj sudbini, mržnja prema strancima, prezir prema drugim narodima, kulture razorene ili tek što nisu razorene, nerazvijenost, iznuđena samoubojstva, neutjerivi i nenaplativi dugovi, nejednaka razmjena dobara, čudovišni i neproizvodni novčarski poslovi, bezbobzirno i nepovratno zagađeni okoliš.
Nesavjesno trgovanje oružjem radi odbojne dobiti, ratovi, nasilja, pokolji, proširena korupcija, droga, poroci i otuđujuća potrošnja nameće se kao poželjni uzor svim narodima. Čovječanstvo se je samo u tijeku ovoga stoljeća gotovo četiri puta umnožilo. Bezbroj je onih koji gladuju i žeđaju pravde. Beskrajan je popis gospodarstvenih i društvenih ljudskih nesreća. Znam da mnogo od toga trajno i sve više zabrinjava Vašu svetost.
Proživio sam vlastita iskustva koja mi omogućuju cijeniti druge protege Vaše misli. Školovao sam se u katoličkim zavodima sve do završetka više škole. U ono su me doba učili da biti protestant, židov, musliman, hindus, budist, animist, ili pripadati drugim religijskim vjerovanjima, znači strašni nedostatak vrijedan stroge i neumoljive kazne. Više sam puta, također u onim školama za bogate i povlaštene u kojim sam se nalazio, pitao zašto ondje nema i crnih dječaka, te nikad ne zaboravih nimalo uvjerljive odgovore koje su mi davali. Nakon više godina, II. vatikanski koncil što ga je sazvao papa Ivan XXIII. suočio se s nekima od tih osjetljivih pitanja.
Poznati su nam napori Vaše Svetosti u naviještanju i provođenju u život Vašeg poštovanja prema onima koji pripadaju drugim važnim i utjecajnim religijama proširenima u svijetu. Poštovanje, kako prema vjernicima, tako i prema onima koji nisu vjernici predstavlja osnovno načelo koje mi, kubanski revolucionari, ucjepljujemo svojim sunarodnjacima. Ta su načela određena i zajamčena našim ustavom i našim zakonima. Ako su se koji put i jesu pojavile te poteškoće, nikad se to nije dogodilo krivnjom revolucije. Ne gubimo nadu da nastupa vrijeme kada se ni u jednoj školi ni jedne religije, ni u kojem dijelu svijeta, mladi čovjek neće trebati pitati zašto u njegovoj školi nema ni jedinoga crnog, indijskog, žutog ili bijelog dječaka.
Svetosti, iskreno se divim Vašim hrabrim izjavama o onome što se dogodilo s Galileom: o poznatim zabludama inkvizicije, o krvavim događajima križarskih ratova, o zločinima što su počinjeni u tijeku osvajanja Amerike ili o određenim znanstvenim otkrićima, o kojima danas nitko ne sumnja a koji su u svoje doba bile predmetom tolikih predrasuda i prokletstava. Za to je trebalo silnoga ugleda koje ste Vi stekli u svojoj Crkvi!
Što, Vam Svetosti, možemo na Kubi prikazati? Narod s manje nejednakosti, manje građana bez krova nad glavom, manje djece bez škola, manje bolesnika bez bolnica, više učitelja i više liječnika prema broju stanovnika nego u ikojoj drugoj zemlji na svijetu koju je Vaša Svetost dosad pohodila, narod obrazovan kojemu Vi možete govoriti kolikogod želite slobodno, sigurni da je to narod talentiran, visoke političke uljudbe, dubokih uvjerenja, sasvim uvjeren u svojim idejama, koji Vas sluša svjesno i s najvećim poštovanjem. Nema zemlje bolje pripravljene za shvaćanje Vaše sretne namisli kako je mi shvaćamo i tako slične onoj koju mi propovijedamo, prema kojoj treba cijeli svijet obuhvatiti pravednom raspodjelom bogatstava te solidarnošću među ljudima i narodima.
Dobro došli na Kubu!
(Naš prijevod prema talijanskom prijevodu u “L#!Osservatore Romano” od 23. siječnja)