Zahvaljujem dekanu prof. Josipu Šimunoviću što mi je dao priliku pozdraviti ovaj cijenjeni skup koji će dvodnevna promišljanja posvetiti produbljivanju života i djela uzoritog kardinala Franje Kuharića, nezaboravnog Pastira ove nadbiskupije.

Budući da ga nisam osobno poznavao, pokušao sam prikupiti informacije o njemu od osoba koje su ga poznavale i dirnula me naklonost i zahvalnost s kojom su govorili o njemu.

Shvatio sam da je riječ o Pastiru koji je uistinu bio blizak ljudima. Danas bismo rekli s mirisom ovaca, kako je papa Franjo opisao one svećenike koji se ne boje uprljati ruke ili utrošiti vrijeme posjećujući obitelji, otvarajući vrata siromasima, brinući o bolesnima, ohrabrujući mlade, animirajući djecu ili strpljivo slušajući starije osobe.

Kardinal Kuharić bio je jedan od njih. Njegov stalni osmijeh na usnama bio je odraz unutarnjeg mira i snažne vjere u milosrdnu Božju ljubav.

Ne čudi da je 1989. godine osnovao Središnji odbor Caritasa koji će 1993. godine postati Hrvatski Caritas.

U ratnom vihoru neprestano se zalagao za mir i pozivao na oprost u razgovorima, potičući suživot i toleranciju, nije se bojao susretati se s predstavnicima islamske vjerske zajednice kao i pravoslavnim i evangeličkim biskupima – čak i onda kada je to moglo djelovati nepromišljeno ili, nekima, čak i pogrešno.

Papa Ivan Pavao II. u brzojavu sućuti kojeg je uputio zagrebačkom nadbiskupu i metropolitu Josipu Bozaniću u povodu smrti kardinala Franje Kuharića potvrdit će ovaj njegov profil pišući: „On se, kako tijekom komunističkog režima tako i tijekom nedavnog razdoblja nacionalne povijesti obilježenog stradanjima, svim snagama zauzimao za obranu slobode i dostojanstva hrvatskog naroda, ujedinjujući blagu ljubav s čvrstom postojanošću pastira odgovornog za stado. Kao čovjek koji je bio potpuno posvećen evanđeoskoj zadaći, dao je dosljedno svjedočanstvo za Krista, neumorno ulijevajući pouzdanje i hrabrost vjernicima u vremenu teških kušnji kojima je bila izložena hrvatska zemlja.”

Duboki mislilac i dobar propovjednik, kardinal Kuharić doživljavan je kao čovjek bez trunke mržnje, uvijek potaknut misionarskim žarom, spreman iskoristiti najsuvremenija sredstva komunikacije, kao i ona najtradicionalnija, propovijedi, kako bi prenio svoju poruku pomirenja koju je narod rado slušao jer je shvaćao da propovijeda cijelim svojim bićem.

Tražeći u našim arhivima neke od njegovih neobjavljenih spisa ili pisama, čak i bez temeljitog istraživanja, bio sam dirnut onim što je rekao u propovijedi kao Posebni izaslanik Svetog Oca na proslavama koje su se održavale u Marijanskom svetištu Zarvanycia, u Ukrajini. Citirao je odlomak iz govora svetog pape Ivana Pavla II. nakon Križnog puta na Veliki petak 1994. godine, u kojem kaže:

„Predragi, ovo nam je zajednička zadaća: od Istoka do Zapada moramo zajedno reći: ‘ne evacuetur crux!’, da se ne obeskrijepi križ Kristov jer ako križ Kristov izgubi snagu, čovjek više nema korijena, nema perspektive: on je uništen! To je vapaj na kraju dvadesetog stoljeća. To je vapaj Rima, vapaj Moskve, vapaj Carigrada. To je vapaj cijelog kršćanstva: Sjeverne i Južne Amerike, Afrike, Azije, sviju. To je krik nove evangelizacije.“

Odgovarajući kardinalu Sodanu, koji mu je u Papino ime napisao pismo zahvale na kraju njegove ministerijalne službe, 19. rujna 1997., napisao je:

“Za svećenika sam zaređen 15. srpnja 1945. od zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Komunizam je tada bio na vlasti i započeo je progon crkve. Na dan našeg ređenja naš nadbiskup nam je rekao: šaljem vas u krvavu kupelj. Tada nas je bilo zaređeno 22 svećenika, 15 dijecezanskih i 7 redovnika. Ova najava progona nas nije obeshrabrila. Naša snažna vjera jamčila nam je da će Isus Krist biti s nama jer smo mu se posvetili čvrstom vjerom. U svojoj službi svećenika i biskupa osjetio sam Božju pomoć i zaštitu. Nastojao sam, unatoč svojim slabostima, biti vjeran Isusu Kristu.

Nitko od zaređenih te godine nije zanijekao svoju privrženost Isusu Kristu. S pravom smo osjećali posebnu Božju zaštitu tijekom progona i znali smo da je to bila zasluga posebnog zagovora Majke Božje.”

Neka ova dva studijska dana istaknu lik dobrog Pastira kardinala Kuharića, kako bi on i nadalje unosio svjetlo u današnju Crkvu koja treba biti, kao i Crkva njegovog vremena, svjetionik u tami čovječanstva.