Na kraju pobožnosti biskup se obratio nazočnima podsjetivši kako je pobožnost Križnoga puta povezana s konkretnim događajima iz Isusova života. „Ona je za Isusa bila stvarnost, nije bila pobožnost, nego događaj njegova života“, rekao je, dodavši da Kristova muka i prolivena krv „ulaze u stvarnost naše vjere i naših života, u živote i srca svih ljudi, ne samo kroz molitvu Križnoga puta, nego i kroz patnje ljudskih srdaca, obitelji i čovječanstva“.

Govoreći o značenju Velikoga petka, biskup je naglasio kako taj dan „poručuje i otkriva Boga koji silazi u najmračnije stvarnosti ljudskoga života“. U tom kontekstu istaknuo je da su u osudi Isusa „utkane sve nepravedne osude i optužbe“ koje pogađaju nevine ljude, obitelji i narode.

U nastavku je govorio o simbolici Kristovih padova pod križem, povezujući ih s patnjama suvremenoga čovjeka. „U njegovu padanju pod teretom križa prepoznajemo sve padove i patnje onih koji nemaju snage nositi svoje osobne i obiteljske terete i križeve života“, rekao je, navodeći bolest, starost, siromaštvo, osamljenost, ovisnosti, ljudsko iskorištavanje i prezir kao primjere takvih tereta.

Posebno se osvrnuo na susrete osoba u Isusovu Križnom putu, istaknuvši kako su u Isusovu susretu s majkom i jeruzalemskim ženama „urezane sve boli majki i očeva, muževa i žena, mladih i djece, sve roditeljske i obiteljske boli, suze i patnje“. Također je izdvojio likove Šimuna Cirenca i Veronike kao primjere i poziv na solidarnost i pomoć bližnjima.

„Nitko sam ne treba i ne može nositi svoj križ“, poručio je, dodajući kako Isus kao da nam postavlja pitanje: „Jesmo li pomogli nekome nositi križ?“ Biskup je upozorio vjernike da ne budu promatrači ljudskih patnji i križeva, nego aktivni sudionici u pomoći drugima.

Naglasio je kako i mali znakovi pažnje, poput Veronikina čina, imaju trajnu vrijednost, dok primjer Šimuna pokazuje da se svetost često krije u onim žrtvama i zadaćama koje nismo birali, ali smo ih prihvatili iz ljubavi prema Bogu i ljudima.

Govoreći o smislu Kristove muke, istaknuo je kako na prvi pogled izgleda da je zlo pobijedilo, ali da vjernici Križni put promatraju u svjetlu uskrsnuća. „Križ nije kraj, nego put u nebo“, naglasio je.

Na kraju je pozvao vjernike na istinsko klanjanje križu u obredima Velikoga petka, istaknuvši kako taj čin ne smije biti samo simboličan.

„Dok budemo doticali drvo Isusova križa, sjetimo se svojih osobnih križeva“, rekao je, pozivajući na razmišljanje o vlastitim slabostima i zahvalnost za Kristovu žrtvu spasenja.

Zaključno je poručio kako vjernici trebaju nositi križeve jedni drugih i živjeti u nadi uskrsnuća, ističući da „svaki naš križni put, ako je s njim, ne završava grobom, nego uskrsnućem“.