Poziv na djelotvornu ljubav

Dragi vjernici, sestre i braćo u Kristu!

Ovogodišnja nedjelja Caritasa dobila je zadanu temu od samog sv. Oca Benedikta XVI, njegovu prvu encikliku “Deus Caritas est” – Bog je ljubav. To je najkraća definicija Boga u kojeg mi kršćani vjerujemo, kako je zapisao sv. Ivan u svojoj poslanici: “Bog je ljubav i tko u ljubavi ostaje, u Bogu ostaje, i Bog u njemu” (1 Iv 4,16) – a to je središnji put kršćanske vjere – onda je i ljubav prema bližnjemu zapravo ljubav i prema svakom čovjeku, i onomu koji mi je blizu i onomu koji mi je dalek i onomu koga poznajem i koga ne poznam i ono što je najteže – onomu koji mi nanosi zlo, koji mi je neprijatelj. Takvu ljubav, kakvu naviješta Isus, u životu ne možemo ostvariti ako bližnjega ne gledamo očima kojima u drugomu prepoznajemo božansku sliku. Stoga je naizvrsniji put susreta s Bogom služenje bližnjima u potrebi jer nam ono otvara oči da možemo vidjeti što Bog čini za nas i koliko nas voli.

Cijeli drugi dio enciklike posvećen je Caritasu i nosi naslov: Caritas – ljubav Crkve kao “zajednice ljubavi”. Papa u njemu ističe kako je karitativni rad zadaća Crkve, a ljubav prema bližnjemu, ukorijenjena u ljubavi prema Bogu, na prvom mjestu i zadaća cijele crkvene zajednice, na svim njenim razinama. Punina ljubavi ostvaruje se u konkretnim djelima, a to je temeljna funkcija Crkve – Crkva ima obvezu prenositi Božju ljubav svijetu i s njime je dijeliti. To je obveza svakog vjernika ponaosob i svekolike Crkve. Papa kaže: “Duboka narav Crkve izražava se u trostrukoj zadaći: naviještanju Božje riječi (kerygma – martyria), slavljenju sakramenata (leiturgia) i služenju ljubavi (diakonia). Te se zadaće uzajamno pretpostavljaju i ne mogu se razdvajati jedna od druge” (DCE, 25). To, kako Papa ističe, između ostaloga znači da ljubav kao služenje drugima mora biti organizirana kako bi u stvarnosti konkretno predstavljala oblik služenja. Karitativni rad čini naviještanje i liturgiju vjerodostojnim u svijetu; karitativni rad je ujedno i naviještanje riječi Božje i poziv na liturgiju.
Župne zajednice privilegirano su mjesto za život i djelovanje kršćana kako za naviještanje riječi Božje i liturgije tako i za karitativno djelovanje. Postavimo si pitanje: koliko su naše župe “svratišta” dobrog Samarijanca, a koliko nezainteresirano prolazimo pokraj “čovjeka koji je upao u nevolje”?! Iz iskustva znamo da Caritas nailazi na mnoge teškoće da bi se valjano uklopio u pastoralne planove mnogih župa. Ali, ne zaboravimo: kateheza i liturgija koje se ne prevode u autentičan život djelotvorne ljubavi i koje se ne prevode u misiju svjedočenja svjetskog zajedništva i bratstva riskiraju biti neplodne. I samo svjedočenje djelotvorne ljubavi, ako je ne podržava kontemplacija i vjera, pretvara se u puko pomaganje i dobročinstvo.
Ako kao kršćani svakodnevno ne živimo i ne djelujemo u duhu pravednosti i ljubavi onda ne vršimo svoju dužnost a to je prihvatiti “novost” da smo kršćani kako bismo obnovili društvo u svjetlu Evanđelja djelotvorne ljubavi. Bez ovoga svjedočanstva velika nada našeg vremena iščezava. Bez ovoga svjedočanstva ljubavi naši bližnji u potrebi ostaju sami, napušteni i zaboravljeni. Govoreći o marksizmu koji je kritizirao karitativnu djelatnost crkve, ističući kako siromasi trebaju pravedno društvo, a ne djela ljubavi, Papa nam govori kako je točno da temeljna norma države mora biti postizanje pravednosti i da je svrha pravednog društva zajamčiti svakome njegov udio u općim dobrima. Navodeći riječi sv. Augustina, koji je rekao da će se država u kojoj se ne upravlja pravedno pretvoriti u lopovsku družinu, Papa ističe ulogu Crkve u oblikovanju savjesti u političkom životu i doprinosu sve većem posvješćivanju istinskih zakona pravednosti. Kršćansko karitativno djelovanje mora biti neovisno o strankama i ideologijama. Ono nije po sebi sredstvo za postizanje ideoloških promjena u svijetu, niti je u službi svjetskih strategija, već je uprisutnjenje ljubavi ovdje i sada.
Kao kršćani, imamo se pravo zauzeti da preispitujemo političke i socijalne odluke koje određuju društvene odnose i način na koji one utječu na siromašne. Moralni ispit društva, čiji smo dio, stoji u tome kako se u svojim odlukama odnosi prema svojim najugroženijim članovima: ženama, djeci, starima, bolesnima, hendikepiranima, nezaposlenima, zaposlenima čija se radnička prava krše ili im se uskraćuju, ovisnicima.
Postoje mnogi oblici i mogućnosti karitativnog djelovanja u župnim i drugim zajednicama. “Ljubav je domišljata…” (1 Kor 13,4), ali je treba imati. Nedjelja Caritasa želi pobuditi kršćane i sve ljude dobre volje na djelotvornu ljubav. Sve ljude dobre volje, a posebno volontere u Caritasu neka prati Božja dobrota i ljubav.

Predsjednik Hrvatskog Caritasa zagrebački pomoćni biskup Josip Mrzljak