Pozvani biti radosni

Što je zvanje?

Prije razmišljanja o bilo kojem vjerskom ili duhovnom aspektu, rekao bih ovo: zvanje je u biti poziv da budemo sretni, da preuzmemo kontrolu nad svojim životom, da ga u potpunosti ostvarimo i ne protratimo. To je prva želja koju Bog ima za svakog muškarca i ženu, za svakog pojedinca: da se naš život ne ugasi, da se ne izgubi, da može zasjati u najboljem izdanju. I zato nam je postao bliz u svome Sinu Isusu i želi nas privući u zagrljaj svoje ljubavi; tako, zahvaljujući krštenju, postajemo aktivni dio ove ljubavne priče i, kada osjetimo da smo voljeni i praćeni blizinom, tada naše postojanje postaje put prema sreći, prema vječnom životu. Put je to koji se zatim utjelovljuje i ostvaruje u životnom izboru, u određenom poslanju i u brojnim svakodnevnim situacijama.

Ali kako prepoznati poziv i kakav je njegov odnos sa željama?

O ovoj temi nas bogata tradicija Crkve i mudrost kršćanske duhovnosti imaju što naučiti. Da bismo bili sretni – a sreća je prvi poziv koji je zajednički svim ljudima – potrebno je ne griješiti u životnim izborima, barem ne u onim temeljnim. A prvi putokazi koje treba pratiti su upravo naše želje, ono što osjećamo u srcu može biti dobro za nas, a preko nas i za svijet oko nas. Međutim, svaki dan doživljavamo kako varamo sami sebe, jer naše želje ne odgovaraju uvijek istini o tome tko smo; može se dogoditi da su želje rezultat djelomične vizije, da proizlaze iz rana ili frustracija, da su diktirane sebičnom potragom za vlastitom dobrobiti ili, opet, ponekad željama koje su zapravo iluzije. Zatim je potrebno razlučivanje, koje je u konačnici duhovno umijeće razumijevanja, uz Božju milost, što moramo izabrati u svom životu. Razlučivanje je moguće samo pod uvjetom da osluškujemo sebe i Božju prisutnost u nama, nadvladavajući tako vrlo aktualnu napast da se naši osjećaji podudaraju s apsolutnom istinom. Stoga nas je papa Franjo, na početku kateheze u srijedu posvećene razlučivanju, pozvao da se suočimo s naporom uranjanja u sebe i da pritom ne zaboravimo Božju prisutnost u svom životu. Ovdje se prepoznaje poziv kada svoje duboke želje stavimo u dijalog s djelom koje Božja milost čini u nama; zahvaljujući ovoj usporedbi, noć sumnji i pitanja postupno se razjašnjava i Gospodin nam daje razumjeti kojim putem krenuti.

Taj dijalog između ljudske i duhovne dimenzije sve je više u središtu formacije svećenika. Na kojoj smo mi točci?

Taj je dijalog potreban i možda smo ga ponekad zanemarivali. Ne smijemo riskirati misleći da se duhovna dimenzija može razvijati neovisno o ljudskoj, pripisujući tako Božjoj milosti neku vrstu magične moći. Bog se utjelovio i stoga je poziv na koji nas poziva uvijek utjelovljen u našoj ljudskoj naravi. Svijet, društvo i Crkva trebaju duboko ljudske svećenike, čija je duhovna osobina sažeta u istom stilu kao i kod Isusa: ne duhovnost koja nas odvaja od drugih ili čini hladnim gospodarima apstraktne istine, nego sposobnost utjelovljenja Božje blizine čovječanstvu, Njegove ljubavi prema svakom stvorenju, Njegova suosjećanja za svakoga tko je obilježen ranama života. Zato su nam potrebni ljudi koji, unatoč krhkosti poput svih drugih, u svojoj krhkosti imaju dovoljno psihičke zrelosti, unutarnje vedrine i emocionalne ravnoteže.

Međutim, ima mnogo svećenika koji doživljavaju situacije poteškoća i patnje. Što mislite?

Prije svega, jako sam dirnut time. Gotovo cijeli svoj život posvetio sam brizi za svećeničku formaciju, pratnji i blizini svećeniku. Danas, kao prefekt Dikasterija za kler, osjećam se još bliži svećenicima, njihovim nadama i nastojanjima. Ne manjka elemenata za zabrinutost jer u mnogim dijelovima svijeta vlada prava nelagoda u životu svećenika. Mnogo je aspekata krize, ali mislim da je prije svega potrebno crkveno promišljanje na dva područja. Prvo: trebamo preispitati naš način postojanja Crkve i življenja kršćanskoga poslanja, u djelotvornoj suradnji svih krštenika, jer svećenici su često preopterećeni poslom, s istim zadaćama – ne samo pastoralnim nego i pravnim i administrativnim – s obzirom na prethodne godine kada ih je bilo brojčano više. Drugo: potrebno je preispitati profil dijecezanskog svećenika jer, unatoč tome što nije pozvan na redovnički život, on mora ponovno otkriti sakramentalnu vrijednost bratstva, osjećaja doma u prezbiteriju, u zajedništvu s biskupom, subraćom svećenicima i vjernicima, jer ga, posebno u današnjim poteškoćama, ta pripadnost može poduprijeti u pastoralnoj službi i pratiti ga kada samoća postane teret. No, potreban je novi mentalitet i novi putevi izobrazbe jer se svećenik često odgaja da bude samotnjak, „čovjek koji samo zapovijeda“, a to nije dobro. Mali smo i puni ograničenja, ali smo učenici Učitelja. Potaknuti njime možemo učiniti mnogo toga. Ne pojedinačno, nego zajedno, sinodski. „Učenici misionari – ponavlja Sveti Otac – možemo biti samo zajedno“.

Jesu li svećenici „opremljeni“ da se mogu nositi s današnjom kulturom?

Ovo je jedan od glavnih izazova s ​​kojima se danas susrećemo, kako u početnoj tako i u daljnjoj formaciji. Ne možemo ostati zatvoreni u svete forme kako bi svećenika učinili jednostavnim predvoditeljem vjerskih obreda; danas prolazimo kroz vrijeme obilježeno brojnim globalnim krizama, s određenim rizicima vezanim uz porast nasilja, ratove, zagađenje okoliša, gospodarsku krizu, ali i sve ono što onda ima utjecaja na živote ljudi u smislu nesigurnosti, tjeskobe, straha za budućnost. I velika je potreba za svećenicima i laicima koji su sposobni svima donijeti radost Evanđelja, kao proročanstva novog svijeta i kompasa za orijentaciju na životnom putu. Uvijek smo učenici, čak i kad smo bili đakoni, prezbiteri ili biskupi dugi niz godina. A učenik uvijek mora učiti od jedinog Učitelja – Isusa.

Po Vašem mišljenju, isplati li se i danas postati svećenikom?

Unatoč svemu, uvijek je vrijedno slijediti Gospodina na tom putu, dati se zavesti od Njega, potrošiti svoj život za Njegov projekt. Možemo gledati Mariju, tu mladu djevojku iz Nazareta koja se, unatoč tome što ju je uznemirila anđelova vijest, odlučuje ući u rizik fascinantne pustolovine poziva, postajući tako Majkom Božjom i Majkom čovječanstva. S Gospodinom nikad ništa ne gubiš! I želio bih reći nešto svim svećenicima, posebno onima koji su u ovom trenutku obeshrabreni ili povrijeđeni: Gospodin nikada ne dopušta da Njegovo obećanje propadne. Ako vas je pozvao, neće vam nedostajati nježnost Njegove ljubavi, svjetlo Duha, radost srca. Na mnogo načina On će se očitovati u vašem svećeničkom životu. Stoga bih želio da ova nada može doprijeti do prezbitera, đakona i sjemeništaraca iz svih dijelova svijeta, da ih utješi i ohrabri. Nismo sami, Gospodin je uvijek s nama! I želi nas radosne!

© L’Osservatore Romano. Za pristup cjelovitom sadržaju, više informacija možete saznati ovdje.