Pozvani i poslani biti Crkva

Braćo svećenici, braćo i sestre Kristovi vjernici!

Na početku smo ovogodišnje korizme i na putu naše trogodišnje priprave za proslavu velikoga jubileja 1700 godina mučeništva sv. Dujma (304.-2004.), zaštitnika grada Splita i naše Nadbiskupije. Prva godina naše bliže jubilejske priprave bila je posvećena obitelji – izvoru života. Prošla godina većoj obitelji župi -zajednici vjere i života. Obitelj i život u svom rastu i proširenju temeljne su oznake nadbiskupijske priprave, ali, dakako ugaoni i zaglavni kamen obitelji i života jest sam Isus Krist. On, Sin Božji, rodio se u obitelji i prihvatio naš život “da život imamo, u izobilju da ga imamo” (Iv 10,10). Tako čitava naša jubilejska priprava izvire i događa se pod zajedničkim geslom: Krist, izvor života i nade u mjesnoj Crkvi. Ovu 2003. na poseban način želimo posvetiti velikoj obitelji Mjesnoj crkvi, našoj Splitsko-makarskoj nadbiskupiji pod geslom: Mjesna crkva – znak i svjedok spasenja.

1. U Vjerovanju priznajemo da je Crkva Kristova “jedna sveta katolička i apostolska”. Sam Isus Krist ustanovio je svoju Crkvu da ona nastavi njegovo djelo, ispuni svoje poslanje u svijetu i svima bude uvjereni i uvjerljiv znak i svjedok spasenja. Crkva za svoje poslanje crpe snagu od Krista uskrsloga. Vođena njegovim Duhom poslana je naviještati Radosnu vijest u sve krajeve do nakraj svijeta. Jedna sveta katolička i apostolska Crkva Kristova gradi se od mjesnih crkava koje od samog početka nazivamo biskupijama, jer je svaka od njih povjerena pastirskoj skrbi mjesnog biskupa. Biskupi, nasljednici Apostola, sa svojim svećenicima, suradnicima, i u suradnji sa svim krštenicima – općim svećenstvom predsjedaju u ljubavi u povjerenoj im biskupiji. Mjesni biskup je znak jedinstva i istovremeno znak otvorenosti i povezanosti s drugim biskupima svijeta, a svi u zajedništvu s Petrovim nasljednikom. Mjesna crkva se rađa navještajem riječi Božje i slavljenjem Euharistije. Nema Crkve bez euharistije, niti euharistije bez Crkve.

2. Crkva se rađa kao zajednica koja sudjeluje na zajedništvu božanske trojstvene obitelji Oca, Sina i Duha Svetoga. Na to otajstvo Crkve podsjeća nas svećenik na samom početku euharistijskog slavlja pozdravom: “Milost Gospodina našega Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama” (2 Kor 13,13). Stoga se mjesna crkva ne može jednostavno vidjeti i tumačiti kao jedna sociološko-psihološko-kulturna stvarnost. Onaj Duh koji odvijeka veže jedno i nedjeljivo Trojstvo, po kojemu je Riječ tijelom postala, taj isti Duh je neprekinuto i nepresušno vrelo zajedništva u Crkvi i zajedništva Crkve. Tim vezom zajedništva, ne tijela i krvi nego duhovnoga, snagom Duha Svetoga povezani su u našoj mjesnoj crkvi svi krštenici.

Da bi protumačio narav Crkve, Pavao se služi slikom organizma – tijela: “Po krštenju – reći će mjesnoj crkvi u Korintu – svi smo jednim Duhom kršteni i jedno smo tijelo” (1 Kor 12,13), a po euharistijskom slavlju – lomljenju jednoga kruha, postajemo stvarno dionici Gospodinova Tijela, sjedinjeni s njime i međusobno (usp. 1 Kor 10,17). Zato je biskupija jedna obitelj. To jasno ističe sv. Pavao obraćajući se svojim mjesnim crkvama: “Jer kao što u jednom tijelu ima mnogo udova, a svi udovi nemaju iste službe, tako smo mnogi jedno u Kristu, a pojedinci udovi jedni drugima” (Rm 12,45). Vjernicima mjesne crkve u Efezu Pavao govori da su jedna obitelj, nazidani na temelju apostola i proroka, a zaglavni je kamen sam Isus Krist, dok su krštenici ukućani – članovi Božje obitelji, Crkve (usp. Ef 2,19-22). Crkva stoga nije samo vezana uz obitelj, nego je i sama kao mjesna crkva – biskupija zajednička veća obitelj.

3. Crkvu ne čini mjesto, kultura ili nacija, ali sve to nije nevažno za život mjesne Crkve. Svaki čovjek i svaki narod ima svoju vlastitu kulturu i jezik. Vjerničko prihvaćanje Evanđelja prožima tu kulturu u trajnom obraćanju i produhovljenju odnosa prema Bogu, prema čovjeku i prema svom okruženju. Takav susret Evanđelja i kulture na prostoru naše Nadbiskupije događa se već više od 17 stoljeća, štoviše od samih početaka, jer kako Pavao svjedoči jedan je njegov učenik, sv. Tit, pošao u Dalmaciju (usp. 2 Tim 4,10) – Salonu!? Kristovu Radosnu vijest na ovim prostorima na osobit način usađivao je salonitanski biskup, mučenik Dujam, i to nekoliko stoljeća prije dolaska Hrvata na jadranske žale.

Zato je Solin središte naše kolijevke i krstionice, grad hrvatskih kraljeva, Jelene i Zvonimira, redovnika benediktinaca, mjesto značajnih povijesnih spomenika naše hrvatske i kršćanske kulture. Solin je i naše najstarije marijansko svetište. Ali ne samo Solin i Split, nego su i drugi gradovi i mjesta naše Nadbiskupije znatno obogatili hrvatsku kršćanski povijest i kulturu kroz protekla duga i burna stoljeća, od stoljeća 7. do danas. Dakako čast je i dostojanstvo pripadati Kristovoj Crkvi, ali uz to, braćo i sestre, mi smo ponosni što smo članovi svoje Majke Crkve – Splitsko-makarske nadbiskupije.

Naša Nadbiskupija je nasljednica salonitanske Crkve, one mlade Crkve, Dujmove Crkve stare Salone u kojoj je 304. godine njegova krv bila sjeme novih kršćana. Splitsko-makarska nadbiskupija, nekoć salonitanska, ima toliko toga čime se s pravom možemo ponositi mi, njeni sinovi i kćeri. Imamo svog prvog mjesnog biskupa mučenika Dujma; ovdje je naša kolijevka i krstionica, mjesto rođenja naše svijesti i povijesti, vjere i kulture; iz ovoga se središta počela širiti Radosna vijest i u druge sredine; imamo najstariju katedralu na svijetu kao građevinu, čiji su biskupi nosili naslov primas Dalmatiae totiusque Croatiae; najstarije svjedočanstvo Evanđelja i najstariju pisanu knjigu na našim stranama – splitski Evangeliarium na kojemu su svoje zakletve polagali hrvatski kraljevi. Osobito možemo biti ponosni na tolike znane i neznane svjedoke, mučenike Radosne vijesti, na tolike očeve i majke, mladiće i djevojke, redovnike i redovnice, svećenike i biskupe, koji su od početka i u ovih 17 stoljeća svjedočili i uz cijenu vlastitog života, kroz teška i burna vremena od progona Dioklecijana do komunističkih dana prenoseći nam ono najveće blago – život vjere.

Koliki su među njima bili članovi i vaše župne zajednice? Zahvaljujući svima njima danas nas 410.000 krštenika u 186 župnih zajednica Splitsko-makarske nadbiskupije, možemo biti ponosni i Bogu zahvalni za prošlost, a otvoreni i s povjerenjem gledati na budućnost.

4. Na početku korizmenog hoda, braćo i sestre, pozvani smo i želimo da, snagom Duha Svetoga, naša Splitsko-makarska nadbiskupija u različitosti i zajedništvu svojih karizmi, poziva i službi, još više postane i bude znak i svjedok Kristova spasenja u sredini našoj i u svijetu. Želimo i molimo da Kristovo spasenje postane i bude još očitije i uvjerljivije iskustvo u našim župnim zajednicama, središnjim i crkvenim ustanovama, redovničkim zajednicama, skupinama i pokretima, u svima i po svima nama krštenicima i osobama posvećenog života. Jer smo pozvani i poslani, želimo i molimo da u korizmenom vremenu, vremenu dublje svijesti življenja crkvenog zajedništva još više stavimo u središte života riječ Božju i Euharistiju, koja rađa, čini i trajno obnavlja Crkvu. Slušanje riječi Božje i nedjeljno euharistijsko slavlje središte i izvor je Crkve, ali isto tako izvor i vrhunac našega sinovstva, duhovnosti zajedništva i poslanja.

U izazovima i kušnjama sebičnosti privatnoga, duhovnost zajedništva je nužna za dijalog ljubavi, koliko za samu mjesnu Crkvu, toliko i za njezinu otvorenost i poslanje. U svijetu i mentalitetu u kojemu živimo, koji i sami stvaramo, vlada sebičnost, nasilje, globalizacijske prijetnje i opasnosti ratnih sukoba, ugroženost dostojanstva života i prava osobe, relativizam i konsumizam, liberalizam i hedonizam. Kao kršćani pozvani smo i poslani u tom i takvom svijetu biti znakom i svjedocima pomirenja i praštanja, odgovornosti i dobrotvornosti, solidarnosti i suradnje, zauzimanja za opće dobro, unaprjeđenja društvenih odnosa pravde, mira i ljubavi, zaštite dostojanstva osobe i obrane prava na život od začeća do kraja života. Pozvani smo i poslani još više biti svjedoci Radosne vijesti, kulture vrednota, spasenja i smisla života u Isusu Kristu.

5. Braćo svećenici, braćo i sestre Kristovi vjernici! Što znači ono “još više biti” nego da to na svoj način već jesmo. To što jesmo, želimo osobno i zajedno još više biti. Kako se ovdje ne sjetiti tolikih među nama, znakova i postojanih svjedoka spasenja u Kristu: očeva i majki, mladića i djevojaka, kateheta i katehistica, bolesnika i patnika, redovnika i redovnica, svećenika i župnika, koji kroz svoj svagdašnji život i poslove, patnje i poteškoće, izazove i kušnje, često neprimjetni i nepriznati, neshvaćeni i prezreni od ljudi, struktura, vlasti i medija, ali Bogu su poznati i od njega priznati. Svi oni snagom njegova Duha prihvaćaju i nose našu sadašnjost, crkvenu i društvenu, te s povjerenjem traže i grade putove i mostove Božje novosti među nama i u nama. Potrebno je, braćo i sestre, i kroz korizmeni hod i kroz cijelu našu pastoralnu godinu čuti i osluškivati što Duh govori i želi reći Crkvi Božjoj splitsko-makarskoj. Vjerujem da nećemo pogriješiti ako kažemo da nas poziva da:

vrednujemo i osvježimo postojeće naše pastoralne aktivnosti i tradicionalne oblike pučke pobožnosti,
podržimo i ohrabrimo nove pastoralne inicijative primjerene oblicima nove evangelizacije,
posvetimo veću pažnju župnoj katehezi, a osobito permanentnom odgoju i rastu mladih u vjeri poslije sakramenta sv. potvrde,
promičemo i potičemo ulogu ŽPV i vjernika laika na veću suradnju, jer su vjernici laici na svoj način duhovski događaj u Crkvi trećega tisućljeća,
formiramo manje župne zajednice gdje ih još nema (dobrotvore, obiteljske, ministranata, mladih, molitvene), a gdje se ne mogu sve, onda bar neke,
posvetimo posebnu brigu župnom caritasu, jer caritas nije znak i svjedočanstvo siromaštva, ne nastaje iz vanjske potrebe, već izvire iz unutarnjeg bogatstva biti kršćanin,
poštujemo nedjelju, Dan Gospodnji, euharistijskim slavljem i odmorom, a sve koji imaju svoje privatne firme molimo, da ne misle samo na svoj profit, već da pokušaju otvoriti neko radno mjesto, posebno za one koji su iz mnogočlanih obitelji,
ostvarujemo bolju povezanost i informiranost, suradnju i zajedništvo, u župi i među župama, kao i svih nas u mjesnoj crkvi, koja nije samo organizacija, nego živi organizam, Crkva – Božja obitelj.

Dok vas, braćo i sestre, sve srdačno pozdravljam, želim svima nama, krštenicima i osobama posvećenog života, župnim zajednicama i crkvenim ustanovama, da budemo znak i svjedok Kristova spasenja.
Sveti Dujme i svi sveti Splitsko-makarske nadbiskupije, koji ste trajni znak i vjerni svjedoci spasenja, pomozite svima nama da po vašem primjeru i zagovoru i mi u današnjem vremenu budemo navjestitelji i svjedoci našega Gospodina Isusa Krista, kojemu svaka čast i slava u vijeke vjekova.

mons. Marin Barišić
nadbiskup splitsko-makarski