Riječ je o skupini od trinaestorice rimokatoličkih teologa iz različitih zemalja i trinaestorice pravoslavnih teologa iz različitih pravoslavnih Crkava, stručnjaka na ekumenskom području koji su se okupili na višednevnom godišnjem susretu koji se svake godine održava u drugoj eparhiji ili biskupiji. Domaćin ovogodišnjeg skupa je Zahumsko-hercegovačka i primorska eparhija, a susret se održava u Trebinju. Jedno poslijepodne izdvojili su za posjet Dubrovniku.

Ta radna skupina osnovana je godine 2004. pri Institutu za ekumenizam Johann Adam Möhler u Paderbornu. Nije riječ o službenoj komisiji za ekumenski dijalog nego se radna skupina sv. Irenej Lionski vidi kao neslužbena radna grupa koja se susreće s namjerom promoviranja pravoslavno-katoličkog dijaloga na međunarodnoj razini. Članovi nisu delegati svojih Crkava nego su izabrani na temelju teološke kompetencije.

Poželjevši dobrodošlicu sudionicima 16. ovakvog susreta, biskup Uzinić zahvalio im je što su onaj radni dio okupljanja, tijekom kojega su razmišljali o tome „što nas dijeli i povezuje želeći pridonijeti jedinstvu Crkava, večeras pretvarate u praksu, povezujući i ujedinjujući, barem na simbolički način, dva još uvijek podijeljena grada i dvije još uvijek podijeljene Crkve koje u tim gradovima i među njihovim stanovnicima vrše svoje poslanje navjestitelja evanđelja Isusa Krista, onoga koji je jedan i jedini, nerazdjeljiv, do te mjere da možemo s pravom reći kako naše podijele nisu drugo doli njegova izdaja”.

Promišljajući nad evanđeoskim ulomkom iz Lukina evanđelja (Lk 17, 11-19) koji govori kako je Isus ozdravio deset gubavaca, dubrovački biskup je uputio tri poruke.

Prvu je povezao uz činjenicu da su devetorica gubavaca bili Židovi i da je jedan bio Samarijanac. „Dok su bili zdravi, odnosno mislili da su pravedni jer guba je sinonim za grešnost, nisu mogli biti zajedno. Zdravlje, odnosno to što su mislili da su dobri, ih je dijelilo. Mrzili su se. Sada su bolesni. Gubavi. Odbačeni. I sad mogu biti zajedno. Bolesnima nije više važno tko je Židov, a tko Samarijanac, tko katolik, a tko pravoslavac…“, kazao je biskup te dodao: „Zdravlje, odnosno pravednost, nas dijeli. Bolest, odnosno grešnost, nas ujedinjuje. Naravno, riječ je o umišljenoj pravednosti farizeja i raskajanoj grešnosti pokajnika.“  Želimo li biti jedinstveni kao kršćani i Crkva trebamo prestati misliti da smo mi pravedni i pravovjerni, a drugi grešni i krivovjerni, nastavio je biskup.

„Nitko nije bez odgovornosti što smo podijeljeni i što se i dalje dijelimo. Trebamo prepoznati svoju grešnost, a ne tuđu. I tuđu pravednost, a ne svoju“, istaknuo je.

Podsjetio je i na izjavu Hrvatske biskupske konferencije o pedesetoj obljetnici završetka II. svjetskog rata gdje, između ostaloga, piše: „Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. (Mi smo) pred težim… moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici?“ Ustvrdio je kako, nažalost, često ostajemo na lijepim riječima te zato ima malo napretka. „A to je točka s koje je potrebno krenuti. Bez toga neće i ne može doći do ujedinjenju naših Crkava i nas kao kršćana. A može doći, i dolazi, do novih podjela, skoba, ratova…“, poručio je biskup Uzinić.

Drugu poruku izdvojio je na temelju činjenice da desetorica gubavaca ne misle samo na sebe i svoju potrebu, nego da primjećuju i one pokraj sebe u njihovoj potrebi. Zato oni svoju zamolbu Isusu upućuju u množini, zajednički. „Mole ne gledajući stvarnost samo iz svoje perspektive, nego i iz perspektive onoga drugoga“, istaknuo je biskup. Povezao je s tim, kad je riječ o odnosima pravoslavne i katoličke Crkve, ono na što je mislio sv. Ivan Pavao II. kad je rekao da „trebamo naučiti čitati povijest drugih … tako da nas površnost i pristranost ne odvedu na stranputicu i da pokušamo shvatiti njihovo stajalište“, te „ako ćemo tim putem krenuti, uvidjet ćemo da ne griješi uvijek jedna strana.“ Potom je kazao: „Vidjeti drugoga onako kako se on sam vidi! Samo tako možemo s njim biti solidarni. Vjerujem da u tome osobito pomaže teološki dijalog koji upravo vi vodite.

Moramo pokušati stvar gledati očima onoga drugoga, vidjeti stvarnost iz njegove perspektive, onako kako je on vidi. I onda i to uključiti u svoje djelovanje i, osobito, u svoju molitvu za jedinstvo Kristove Crkve i nas kao kršćana.“

Za treću poruku dubrovački biskup kao polazište uzeo je činjenicu da se ozdravljenje gubavaca nije dogodilo u jednom trenutku, nego da se dogodilo naknadno, na putu. Isus ih ne ozdravlja, nego ih šalje na put. Ozdravljenje će naći na putu na koji ih on šalje, objasnio je. I oni su poslušali Isusa. I ozdravili. „Ovo je utješna misao i za nas“, kazao je biskup Uzinić. „Neće se ovim vašim godišnjim radnim susretom, a vidio sam da je već šesnaesti po redu, kao ni ovim večerašnjim euharistijskim slavljem, dogoditi jedinstvo naših Crkava i nas kao kršćana. Ali sve to je, kao i sve ono što zahumsko-hercegovački episkopi i dubrovački biskupi sa svojim vjernicima čine posljednjih godina na ovom našem području kroz dijalog i molitvu, znak da smo na putu. Znam da bismo željeli sve i odmah. Ali to očito nije moguće.“ Nastavio je kako put za Isusom, koji se u Lukinu evanđelju iz kojega je uzet ovaj ulomak uspinje prema Jeruzalemu i onome što će se u njemu dogoditi, je strm put. Nije ga moguće prijeći u hipu.

„Taj put zahtjeva, uz padove i ponovna ustajanja, cjeloživotni rad na sebi. Traži žrtvu. Potrebno je biti strpljiv. I ne odustati. Nikada ne odustati, ma što se dogodilo“, poručio je.

Na kraju je primijetio kako je deset gubavaca ozdravilo, a samo se jedan vratio. I to Samarijanac. Vratio se da bi „podao slavu Bogu.“ „On je jedini razumio da je sve Božji dar. I mi znamo da je sve Božji dar. Zato smo se okupili na euharistiji koja je zahvalno slavlje u punom smislu te riječi. I sutra ćete u Trebinju također slaviti euharistiju. Neka ova euharistijska slavlja, po zagovoru Blažene Djevice Marije koju u ovoj katedrali štujemo kao Gospu od Porata, umnože našu vjeru, učvrste našu nadu i usavrše našu ljubav, kako bismo mogli nastaviti činiti ono što možemo da bi Kristova Crkva ponovo bila jedna.

Neka nam ona pomognu shvatiti da nemamo pravo nikad odustati od rada na jedinstvu Crkve, pa ni onda kad se čini da ništa ne možemo učiniti. Uvijek nešto možemo.

I kad ništa ne možemo, možemo razgovarati jedni s drugima u dijalogu, otvoreni za ono što drugi žele reći. I možemo razgovarati s Bogom u molitvi, zahvalni za sve njegove milosti i njegovo poslanje, ono kojim i svakom od nas sa ozdravljenim Samarijancem u današnjem evanđelju kaže u svakoj situaciju u kojoj mu se obratimo sa željom da ‘podamo slavu Bogu’: ‘Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!’“

Liturgijsko pjevanje predvodili su katedralni zborovi pod vodstvom prof. Maje Marušić. Članovi radne skupine nakon mise su obišli katedralnu riznicu i upoznali se s poviješću katedrale.