Preč. Kopjar o Pepelnici „bez riječi i dodira”

Dr. Kopjar, svećenik Varaždinske biskupije, ujedno je predstojnik Ureda za liturgijski pastoral i sakralnu arhitekturu Varaždinske biskupije. Osvrnuvši se na zadaće nove službe koju će preuzeti do kraja veljače, napomenuo je da uz liturgijsko-pastoralni list za promicanje liturgijske obnove „Živo vrelo“, koji mnogima pomaže u pripremi za nedjeljna euharistijska slavlja, HILP uključuje naviještanje pomoći Biskupskoj komisiji pri HBK za liturgiju; djeluje u liturgijsko-pastoralnim istraživanjima, osobito u pitanjima povezanim s prilikama i potrebama hrvatskoga jezičnoga područja; organizira i tečajeve za različite skupine službenika u liturgijskim slavljima, kao i stručnjake i ostale djelatnike vezane uz liturgiju. Brine i o izdavačkim djelatnostima s područja liturgije i liturgijskoga pastorala. Također, dužnost je Instituta da surađuje sa sličnim ustanovama srodnih disciplina hrvatskoga i drugih područja, dakle s širokim krugom ljudi. Dr. Kopjar izrazio je nadu da će „uz Božju pomoć i pomoć svojih suradnika uspjeti približiti liturgijski pastoral svakom čovjeku“.

Uz sutrašnji početak korizme, dr. Kopjar pojasnio je ovogodišnji „prilagođeni“ obred pepeljenja „bez riječi i dodira”. Ističe da se osim epidemioloških mjera nošenja maski i dezinficiranja ruku te distancu ne događa nešto toliko novo – izgovara se uobičajena formula („Obratite se i vjerujte evanđelju” ili ranije „Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti“), ali izgovara se samo jednom, na početku obreda, nakon homilije, pred svim vjernicima. Pepepljenje neće biti obilježavanje križem po čelu, doticajem ruke, nego posipanjem pepela nad glavama vjernika, kako je zapravo crkveno i propisano. Znak križa smo unijeli mi sami kako bismo izvanjski prikazali obilježje nečega što nam puno znači – želimo pokazati svoj način obraćenja, pokazati svoju grešnost, pripravu za susret s Gospodinom.

Govoreći o simbolici pepela „koja je ključ onoga što se događa u našoj duši“, dr. Kopjar podsjetio je kako još u Starom zavjetu pepeo simbolizira ljudsku krhkost i priznanje vlastite grešnosti, ali i stanje žalosti i spremnosti na kajanje i obraćenje. U kršćansko vrijeme pepelom su se javno posipali oni koji su činili teške grijehe i imali obvezu javne pokore, molitvu pokorničkih psalama i zabranu sudjelovanja u slavlju zajednice tijekom 40 dana. Od XI. stoljeća obred pepeljenja kao znak obraćenja koristi se ne samo za one koji su željeli pristupiti sakramentu pomirenja, već za članove cijele zajednice.

Pepeo je načinjen od spaljenih grančica masline ili neke druge, blagoslovljene na Cvjetnicu prošle godine. Obred pepeljenja može biti za vrijeme mise te zamjenjuje pokajnički čin, a vrši se nakon navještaja evanđelja i propovijedi. Također, pepeljenje je moguće i izvan mise, s preporukom održavanja uz Službu riječi.

Na Čistu srijedu i na Veliki petak Crkva za katolike propisuje i obvezu strogog posta i nemrsa, no preporuča se i na korizmene petke. Za one koji su navršili 14. godinu života obvezan je nemrs, uzdržavanje od mesa, ali može se najesti u tri obroka; a post, jednom se najesti do sitosti, za one koji su navršili 18. do započete 60. godine života, ali također ne smije jesti meso. Razlika je ta što u postu čovjek sam sebi odredi kada će jesti jednom u danu i ne razmišlja samo o jelu, nego o svom životu i svom srcu koje treba hraniti u vrijeme korizme. Ne razmišljati o prolaznoj, probavljivoj hrani nego hrani koja nam znači život.

Pokornički duh korizme svoj smisao dobiva zajedno s djelima milosrđa, napominje preč. Kopjar. Dublji je smisao svega toga razmišljati o drugima oko sebe, pripremati u sebi čisto srce. Kroz različita slavlja pokore pripremamo se za onaj pravilan hod ususret Kristu, Vazmu; kroz 40 svetih dana pripremamo se na Uskrs po uzoru na 40 godina putovanja Božjega naroda iz egipatskoga ropstva, 40 dana Isusova boravka u pustinji. Promatramo u sebi sve ono što nas upravlja Kristu. Krist nam daje snagu da prepoznamo svoju grešnost ali i snagu da prepoznamo svjetlost koju donosi i za kojom moramo ići.

Dr. Kopjar napomenuo je da korizma počinje na Čistu srijedu i traje do Velikog četvrtka – to je više od 40 dana, no nedjelje se izuzete iz pokorničkoga karaktera; nisu pokornički dani nego pečat Uskrsnuća Gospodnjega. Bilo je u povijesti prijedloga da korizma počne Prve korizmene nedjelje, no po uputi sv. pape Pavla VI. to nije ostvareno. Dakle, 40 dana treba tumačiti simbolički a ne doslovno.

Premda govorimo o radosnom iščekivanju, dr. Kopjar podsjetio je da se čovjek uvijek nekako usklađuje s vremenom u kojem jest, a to je danas pandemija koronavirusa i katastrofalne posljedice potresa. Čovjek se pita kako dalje, ne razmišljajući da je „dalje“ Uskrs; Isus, Gospodar prostora i vremena. Njemu se moramo iskreno moliti za zdravlje čitavoga svijeta, za mir svakoga čovjeka naše domovine koji je bez toploga doma, kruha, vode… Ljubav možemo prepoznati tek u obraćenju svoga srca. I ako će to srce biti iskreno obraćeno, a ne samo simbolički npr. križem pepela, prepoznat ćemo svakog čovjeka koji je u potrebi i dati mu da i sam sebe osjeti u blizini Isusa koji je pobijedio svu patnju i bol, pobijedio smrt svojim uskrsnućem, istaknuo je dr. Kopjar.

Osvrnuvši se, pak, na pobožnost križnoga puta u korizmi, novoizabrani pročelnik HILP-a savjetuje da se ona moli utorkom i petkom, jer nedjelja je dan slavlja Uskrsnuća Gospodnjega. Ponekad se križni put organizira nedjeljom možda zato što najviše ljudi može sudjelovati, ali i ostale dane treba iskoristiti da Gospodin uđe u naše srce, da primimo njegovu riječ i dajemo je ljudima koji su potrebni Božjega susreta.

Liturgijska je boja ljubičasta, ispuštaju se neki dijelovi u misi, od poklika Aleluja do pjevanja Slave. Preč. Kopjar protumačio je da za razliku od radosnoga iščekivanja Kristova rođenja iz Marijine maternice u adventu, sada iščekujemo drugo Kristovo rođenje iz maternice groba i ne smijemo se usredotočiti na veselje, i iz tog je razloga izuzeta Slava kao i Aleluja. Moramo se usredotočiti i na oplakivanje svojih grijeha, prepoznati stvari koje nas sprečavaju u istinskom odnosu s Bogom. Trebamo razumjeti vrijeme pokore, korizme, susreta s Gospodinom koji zajedno s nama pati i zajedno je s nama u borbi protiv zala, da bismo prepoznali da je Gospodinom s nama da bismo mogli s radošću gledati Njegovo Uskrsnuće – onda ćemo pjevati Slavu.

Preč. Kopjar osvrnuo se i na to što su u nekim crkvama s jedne strane raspršivači s dezinficijensom, a na drugoj raspršivači s blagoslovljenom vodom. Prvo je rezultat epidemioloških mjera, a drugo svojevrsna domišljatost, budući da se blagoslovljena voda morala ukloniti iz škropionica jer ne uništava virus. Upozorava da je svaka škropionica krstionica, mi sebi posvješćujemo da smo uronjeni u tu vodu, da smo u njoj oprani od grijeha. Dakle svaki ulazak u crkvu je i susret s Isusom Kristom. No, u tim raspršivačima za blagoslovljenom vodom istodobno se gubi smisao sakramenta krštenja koji podrazumijeva uranjanje, naše umiranje u Kristu, pa raspršivanje vode nema onu simboliku, snagu koju bi moralo imati, a ne štiti niti od virusa koji možda donosimo na rukama. Pa treba razmisliti je li to produktivno ili kontraproduktivno, istaknuo je preč. Kopjar.

Na kraju se osvrnuo i na Papinu poruku za ovogodišnju korizmu, opisujući je kao uputu za konkretno djelovanje, ali i za duhovnu okrepu, koja je zapravo u pozadini svega – gledana kroz prizmu uputa kako okrijepljeni može djelovati u svijetu – kroz bogoslovne kreposti koje se izravno odnose na Boga. Papa potiče svakoga vjernika da živi u vezi s Presvetim Trojstvom upravo kroz bogoslovne kreposti – vjeru, ufanje i ljubav.

„Svaka etapa života vrijeme je vjere, nade i ljubavi“. Papa zapravo želi poručiti da moramo obnoviti svoju vjeru tako da se napajamo na vrelu žive vode, nade i otvorena srca prihvatimo Božju ljubav. Po toj Božjoj ljubavi i postajemo braća i sestre u Kristu. Na samom početku poruke Papa ističe da je čitav kršćanski život i sam korizmeni hod sav obasjan svjetlom Uskrsnuća koje oživljuje naše osjećaje, stavove i odluke. Papa posebno naglašava post, milostinju i molitvu, koji su zapravo uvjeti našega obraćenja. To nam omogućava uosobiti iskrenu vjeru u živu nadu i djelatnu ljubav. Vjera nas poziva prihvatiti istinu i postati njenim svjedocima pred Bogom. A istinu ćemo prepoznati prihvaćanjem Božje riječi, istaknuo je preč. Kopjar.