Godina Danteove smrti ujedno je godina završetka Božanstvene komedije, ili Danteovim riječima svete pjesme.

O recepcijskoj putanji Danteova djela u hrvatskoj kulturi s posebnim osvrtom na prijevodnu tradiciju govorio je književni tajnik Matice hrvatske Božidar Petrač, povjesničar hrvatske književnosti, kritičar i esejist te vrsni poznavatelj hrvatske i svjetske književnosti kršćanskoga nadahnuća, koji je u izdanju Matice hrvatske priredio i novo izdanje prvoga kantika Božanstvene komedije u vlastitu prijevodu. Dijalog Dantea i Hrvata povijesno je dokumentiran od Marulićevih prepjeva prvog pjevanja Pakla u latinskim heksametrima, od kada traje u intertekstualnim slojevima hrvatske književnosti do recentne suvremenosti, kazao je Božidar Petrač, pri čemu je Matica hrvatska bila važan most između velikoga Firentinca i hrvatske kulture. Petračev prozni prijevod baštini bogatu tradiciju prijevoda Dantea na hrvatski jezik, od anonimnoga prijevoda jedne epizode iz Pakla u Zori dalmatinskoj (1845.) do brojnih djelomičnih i cjelovitih prijevoda kroz cijelo 19. i 20. stoljeće sve do suvremenosti (Petra Preradovića, Ante Tresića Pavičića, Milana Begovića, Vladimira Nazora, Stjepana Buzolića, Vinka Lozovine, Mihovila Kombola, Izidora Kršnjavija, Grge Gamulina, Ivana Slamniga, Olinka Delorka, Mirka Tomasovića, Mata Marasa i dr.). Kombolov (nedovršen) prepjev cijele Komedije (1948.–1955.), predstavljen i u kapitalnom dvosveščanome izdanju svih Danteovih djela, koje su priredili i uredili ugledni talijanisti Frano Čale i Mate Zorić (1976.), struka je ocijenila kao uzorni u odnosu na najzahtjevnije traduktološke zahtjeve, a među cjelovitim prijevodima posebno vrijedi istaknuti prozni prijevod Izidora Kršnjavija s početaka 20. stoljeća, sačinjenom s namjerom da Danteovo djelo na sadržajnoj razini učini što pristupačnijim suvremenom čitatelju. S nakanom da što sveobuhvatnije prenese značenjske slojeve teksta, potkrijepljene opširnim i iscrpnim komentarima, a pri tomu ne ošteti stilsko bogatstvo i eleganciju pjesničkoga izričaja nastao je i Petračev prijevod, a o uspješnom spoju sadržaja i forme u prozračnom proznom slogu na granici slobodnoga stiha uvjerili su se slušatelji predavanja.

Predavački blok Milana Bešlića, likovnoga i književnoga kritičara, bio je posvećen temi Dantea u hrvatskoj likovnoj umjetnosti, s posebnim osvrtom na recentnu izložbu „Dante u djelima suvremenih hrvatskih umjetnika“, koja je s njegovim autorskim potpisom prigodno postavljena u osječkoj Galeriji Waldinger. „Danteov je spjev goleme vizualne energije“, kazao je predavač, „i tek s malo natege moglo bi se reći da Dante ne piše riječima stihove već riječima modelira prostor, i živom crtom i bojom oblikuje prostor danteovskom paletom u vizualizirane stihove“. Šest hrvatskih likovnih umjetnika likovnim su jezikom izrazili neprolaznu Danteovu pjesničku riječ. Koloristička žarišta kod Kuliša prodiru kroz usjekline tame i nakaznosti tjelesa u mrkline Pakla, gustim rasterom crtovlja crnim tušem na bijeloj površini papira Buntak ispisuje paklene prizore čovjekova posrnuća u grijeh, Keser kombiniranom tehnikom, crtom i bojom uklanja slojeve nataloženog zla s dna pakla i svjetlom unosi čestice nade u katarzi Čistilišta, u apstraktnom izričaju Rončevića boja koja se prelijeva indeksira čišćenje grijeha i prijelaz prema svjetlosti, Švaljek se u Raju otkriva kao koloristički slikar uz unose nadrealnoga, gestualnoga i apstraktnoga, Kovačić na slikama akvareliranim s grafitom, crnom bojom i tirkiznom plavom emanira transcendentnu rajsku komponentu potvrđujući se kao „kiparski slikar“ – sažeo je predavač posebne autorske likovne poetike dantesknih motiva.

Uvodne riječi predavačima i publici uputila je uime organizatora i domaćina Ružica Pšihistal s posebnom zahvalom predavačima i Matici hrvatskoj, inicijatoru i pokrovitelju ovoga vrijednoga projekta kao trajnoga hrvatskoga prinosa velikoj Danteovoj obljetnici.