Profesor na Katedri filozofije Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dr. sc. Danijel Tolvajčić održao je predavanje „Od ‘teorije pravednog rata’ do aktivnog zauzimanja za ‘pravedni mir’“.

Izlaganje je počeo promišljanjem o Kristovoj poruci koju nije lako pomiriti s ratom budući da on pokazuje opće protivljenje bilo kakvoj upotrebi nasilja. „Nigdje u Kristovoj poruci ne nalazimo slavljenje ratničkih vrlina što je bila norma njegova vremena“, istaknuo je i dodao kako je „srž evanđeoske poruke da je krajnje i vrhovno dobro ono što leži u onostranosti; u očekivanju kraljevstva Božjeg koje treba doći“.

Prvi mislioci i teolozi morali su se pozabaviti pitanjem moralne opravdanosti rata – kako uzimanje oružja u ruke pomiriti s Kristovim učenjem? Tako sv. Augustin iz kršćanske optike interpretira ideju „pravednog rata“ koja prethodi kršćanstvu, a spominje se već kod Aristotela. Ističe dva ključna aspekta nužna za pravedni rat – pravo da se ide u rat kako bi se postigao mir te pravedno ponašanje u ratu prema kojem odgovor na nametnuti nepravedni rat treba biti proporcionalan nanesenom zlu.

Sv. Toma Akvinski u svom se promišljanju bavio pitanjem je li rat uvijek grijeh. Toma zaključuje da „iako je ratovanje nepoželjno i uvijek ga valja izbjegavati, rat nije sam po sebi grijeh“, naveo je dr. Tolvajčić.

Za modernog čovjeka rat se prije svega odnosi na stanje, a kod sv. Tome na agresiju. „Početkom sukoba u Ukrajini papa Franjo je rekao da ne postoji pravedan rat jer je na umu imao suvremeno poimanje rata. Nije htio reći da se napadnuta strana nema pravo braniti“, poručio je predavač. Objasnio je kako se kroz stoljeća polako mijenja paradigma, stoga se pape posljednjih stotinjak godina stavljaju u potpunosti u službu služenja miru.

Papa Franjo u „Fratelli tutti“ inzistira da pravedni rat postaje upitan u suvremenom svijetu jer moderna tehnologija, nuklearno oružje čine razaranje toliko snažnima da tradicionalni kriteriji više nisu primjenjivi. „Oružje je destruktivnije, kolateralne žrtve sve brojnije, više nije ostvarivo načelo proporcionalnosti“, rekao je dr. Tolvajčić.

Papa Franjo je isticao da je svaki rat poraz; da se ratom ništa ne rješava te u sukobu nema stvarnih pobjednika, stoga treba inzistirati na miru.

Papa Lav XIV. u fokus stavlja vrijeme umjetne inteligencije i naoružanja koje je autonomno. U enciklici „Magnifica humanitas“ analizira pojam pravednog rata kroz prizmu tehnološke dominacije te izražava zabrinutost jer su suvremena oružja vođena algoritmima, umjetnom inteligencijom i sve su više van ljudske kontrole. „Tu rat gubi svaku moralnu dimenziju i mogućnost da se nazove pravednim“, pojasnio je.

Prof. Tolvajčić zaključio je kako bi bilo korisno redefinirati ideju pravednosti u ratovanju. „Pravedni rat u klasičnom smislu više nije moguć. Svaka teorija i praksa trebala bi se usmjeriti na preventivnu mirotvornost. Naglasak bi trebao biti na nenasilnom rješavanju sukoba, posredovanju između zaraćenih strana i aktivnoj izgradnji mira“, istaknuo je.

„Trebalo bi u odgojno-obrazovnim procesima promisliti upotrebu UI. Religijski odgoj sigurno čeka jedno takvo redefiniranje pojmova. Stara rješenja nisu uvijek primjenjiva na nove okolnosti“, zaključio je dr. Tolvajčić.

Pročelnik Katedre fundamentalne teologije pri Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu dr. sc. Tomislav Kovač održao je izlaganje o temi „Doprinos međureligijskog dijaloga izgradnji mira“.

Istaknuo je kako je ta tema kompleksna i izazovna jer je teško govoriti o miru u vremenu nemira, ali i o dijalogu kada dijaloga sve manje ima u društvu pa i u Crkvi „gdje se često ekumenski i međureligijski dijalog odbacuje u ime ‘kršćanske istine’“.

Kada je riječ o odnosu religija i rata sučeljavaju se dvije oprečne teze – da su religije uzrok sukoba te da su religije zalog mira, rekao je dr. Kovač.

Poimanje religije i njezine uloge u društvu nije uvijek bilo isto tijekom povijesti. Također, velika je razlika između primitivnih oblika religioznosti od onih novijih koji su nastali tijekom posljednjih 4000 godina.

Dr. Kovač naveo je podatak da je samo 10% ratova tijekom povijesti bilo je religijski motivirano. Ipak, svjetovni vođe su često ratovima pridavali vjersku dimenziju kako bi ga opravdali što taj postotak onda povećava dok su glavni razlozi bili uglavnom političke i ekonomske naravi.

„Religija je izrazit mobilizator – ona sakralizira svoju vojsku i demonizira tuđu; svojim vojnicima obećava veću nagradu, a neprijateljima pakao“, rekao je i upozorio kako i danas mnogi političari instrumentaliziraju religiju u političke svrhe.

Rat je prije svega svjetovna kategorija i nužno je povezan sa nasiljem. Stoga, kada promišljamo o odnosu religije prema ratu, zapravo tražimo dogovor na pitanja o odnosu religije prema nasilju. „Kršćanska vjera je duboko nenasilna, protunasilna i proturatna“, rekao je prof. Kovač. Podsjetio je kako je srce Evanđelja Isusov govor na gori gdje zagovara ljubav prema neprijateljima, oprost i odbacivanje nasilja.

Tema međureligijskog dijaloga i mira nametnula se tek nakon Drugog svjetskog rata, a od Drugog vatikanskog koncila međureligijski dijalog postao je sastavni dio službenog nauka Crkve, objasnio je predavač.

Deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama „Nostra aetate“ postala je „magna cartha“ za odnos Crkve prema nekršćanskim religijama, rekao je, ističući da Crkva u odnosu prema njima naglašava ono što je zajedničko. „Svo dobro koje ljudi čine dolazi do Boga te u svim kulturama i religijama postoje sjemenke istine i svetosti koje čovjeka uzdižu prema Bogu“, pojasnio je dr. Kovač pozivajući se na taj dokument.

Na tom tragu prof. Kovač je poručio kako „trebamo moliti za mir, ali i djelovati u politici, obrazovanju, kulturi, izbjegavati govor mržnje, ratobornu retoriku i simbole, osuditi instrumentalizaciju religije te se osloboditi zlopamćenja“.