Prvo plenarno izlaganje o temi „Direktorij za katehezu: povijesni proces, ključne teme i interpretacija“ održao je doc. dr. Miguel López Varela, ravnatelj Katehetskog ureda iz biskupije Santiago de Compostela u Španjolskoj. Dr. Varela je predavač na Teološkom institutu Compostela, profesor Osnovne pastoralne teologije na Teološkom fakultetu Papinskog sveučilišta u Salamanci i član Europskog katehetskog tima.

Dr. Varela predstavio je faze u procesu pojašnjenja i pripreme nacrta novog Direktorija za katehezu iz holističke perspektive. Sva tri zadnja Direktorija smatraju se dijelom triptiha koji označava bogati put post-koncilske obnove u katehezi. Predavač je pojasnio trodijelnu strukturu novog Direktorija čiji je ključni poticaj misionarsko obraćenje kateheze i kateheta, katekumensko nadahnuće kateheze i njeno provođenje u egzistencijalnim i kulturnim periferijama.

Tragom biblijskog temelja, dr. Varela istaknuo je tri značajne stvarnosti koje su ujedno paradigma kateheze u procesu evangelizacije. To su navještaj (misija), utjeloviti (procese), nastaniti (inkulturacija). Ključem razumijevanja, interpretacije i primjene Dokumenta smatra se susret i zajedništvo s Kristom, kerigmatska kateheza i mistagoška inicijacija. U tim ključnim postavkama novost je katehetske svrhe novog Direktorija, to je okvir teološko pastoralne obnove koju pojašnjava papa Franjo u Evangelii Gaudium, rekao je dr. Varela.

Izlaganje „Identitet kateheze u Direktoriju za katehezu“ održao je prof. dr. Giuseppe Ruta, profesor Katehetike na Fakultetu odgojnih znanosti na Papinskom sveučilištu Salesiana u Rimu, svojevremeno član Nacionalnog katehetskog ureda i područja za vjeronauk u školi u Italiji.

Istaknuvši da je kateheza „odgojna i komunikacijska crkvena služba Riječi“, dr. Ruta opisao je određenja koja Direktorij sadrži, a nalaze se između tradicionalnog načina kateheze koji se prenosi, u smislu poučavanja i kognitivnog stjecanja znanja o vjeri te sadašnje generativne, odgojne paradigme. Dr. Ruta opisao je značajke misionarske, kerigmatske i mistagoške kateheze koju treba provoditi s obzirom  na određene društvene kontekste i životne situacije.

O temi „Mjesto svjedočenja u novom Direktoriju za katehezu“ izlagao je prof. dr. Janez Vodičar, dekan Teološkog fakulteta u Ljubljani. „Kateheza je dinamičan proces koji se odvija u odnosu s konkretnom osobom, u komunikaciji. To nije jednostrana i samodostatna stvarnost. Svjedočenje je središnje mjesto u kršćanstvu od njegovih početaka. Kršćanstvo je tradicija svjedočenja i svjedoka“, istaknuo je dr. Vodičar, citirajući jednog teologa kako Bog čovjeku, društvu, uvijek govori kroz drugu osobu, a ne direktno. I vjera prve zajednice kršćana temelji se na svjedočenjima konkretnih ljudi koji su poznavali kršćane i živjeli su među njima.

U novom Direktoriju svjedočenje se spominje više od devedeset puta. Predavač je rekao da biti navjestitelj, svjedok, zahtjeva mjesto susreta s Bogom. Slušatelj bi u osobi, navjestitelju, trebao vidjeti nešto što ga dotiče, dira, pokreće, onda se postiže egzistencijalna autentičnost, rekao je dr. Vodičar.

Istaknuvši da novi evangelizacijski pokreti osobito rade sa svjedočanstvima i promiču svjedočanstva, dr. Vodičar je rekao kako „kerigmatski pristup katehezi znači da osoba postaje čimbenik na način da živi iz te vjere, a ne da o vjeri nešto zna“. Katehist se ne može sakriti iza navještaja, nego on sam mora predstavljati sadržaj o kojem govori.

Novi Direktorij za katehezu veliki naglasak stavlja na kerigmatsku dimenziju, a do kerigmatskog pristupa vodi put svjedočenja. „U kerigmi, aktivni subjekt je Isus, otkriven u iskazu svjedoka. Katehist treba biti svjedok Radosne vijesti. Svjedočanstvo onoga koji je doživio spasenje dodiruje slušatelja i pokreće ga. Vrijednost svjedočenja je u činjenici da čovjeka potiče iskusiti Božju milost sada i ovdje“, istaknuo je dr. Vodičar.

Naglasivši da je i „teološki važno staviti svjedočanstvo u katehezu“, predavač je rekao da svjedočanstvo obuhvaća prošlost, sadašnjost i budućnost. Svjedok zahvaljuje za ono što je Bog učinio u prošlosti, govori o značenju milosti u našoj sadašnjoj situaciji i svjedočimo kako bismo dali slavu Božjem imenu.

„Uloga svjedoka smještena je u proces kateheze i u jedan od ciljeva. Svjedočenje ima ulogu i u rastu osobne vjere, što je temeljni cilj svake kateheze“, rekao je dr. Vodičar. Direktorij predlaže edukaciju u svjedočenju i naglašava da cilj treba biti promjena života, čemu doprinosi kerigmatska kateheza.

„Evangelizacijska kateheza ne znači samo staviti Evanđelja u središte, nego i postajati osoba kroz koju će drugi susresti Krista. Ona pomaže pojedincu da postane osoba preko koje drugi susreću Krista. Kada se u predstavljanju crkvenog nauka ljudi bore s viđenjem osobnosti i dinamizma Krista kako je prikazan u evanđeljima, kateheza riskira ostati na razini informacije, a ne transformacije, promjene“, upozorio je dr. Vodičar.

Izlaganje „Kateheza kao odgojni čin. Smjernice iz Direktorija za katehezu“ održao je prof. dr. Ubaldo Montisci, ravnatelj Instituta za katehetiku na Fakultetu odgojnih znanosti Papinskog sveučilišta Salesiana u Rimu. Član je Europskog tima za katehezu i urednik internetskog časopisa Katehetika i obrazovanje.

Sadržaj novog Direktorija pažljiv je prema odgojnoj naravi kateheze, rekao je dr. Montisci, podsjetivši da je prema koncilskom učenju kateheza „prvi odgojni čin“ Crkve. „Kateheza treba biti odgovor vjere na poruku Evanđelja. Duh Sveti je esencijalni faktor u procesu katehiziranja“, rekao je predavač, istaknuvši da je narav kateheze to da je ona komunikacijska, relacijska, u odnosu, međusobnom i u odnosu osobe s Kristom. Govorio je o načelima kateheze kao procesa, doktrine i prijenosa vjere.

U svjetlu odgojnih znanosti, u Direktoriju su tri specifična fokusa: odgojni ciljevi kateheze u odnosu na Generalni direktorij za katehezu, uvjeti koji odgojni čin čine mogućim (slušanje, dijalog, praćenje) i prepoznatljive odgojne kompetencije za katehetu.

Predavač je rekao da su odgoj općenito i odgoj za vjeru u službi cjelovitog razvoja osobe, ljudskog i kršćanskog. Odgajanje je stupnjeviti proces i ne događa se automatski. Stoga se odgojni čin zahtijeva u evangelizacijskom poslanju. Specifični doprinos kršćanstva je što predlaže cjeloviti, odnosni, relacijski humanizam.

Novi Direktorij za katehezu pokušava ponovno sagledati i ponovno otkriti pažnju prema pedagoškoj perspektivi, što je bila značajka prvog postkoncilskog Direktorija iz 1971. g., vodeći prema „zrelosti vjere“ krštenih i kršćanske zajednice. Naglasak u Direktoriju iz 1997. g. je na zajedništvu i bliskom odnosu s Kristom.

Priznajući odgojnu narav kateheze, prema novom Direktoriju „kateheza je dinamična i složena stvarnost u službi Božje riječi koja prati, odgaja i formira, u i prema vjeri“. Tako posvećenom katehezom, da svaka osoba sazrijeva u odgovoru vjere, postiže se cilj bliskog zajedništva s Kristom. „Novi Direktorij ističe važnost praćenja sazrijevanja mentaliteta vjere u transformacijski dinamizam, što je u bitnome duhovni čin. To je obavezan oblik u inkulturaciji vjere“, rekao je dr. Montisci.

Predavač smatra da Direktorij sabire sve funkcije kršćanskog odgoja koje ističu crkveni dokumenti i omogućuje vjernicima da žive u sadašnjem trenutku. Odgaja za svijest i sposobnost korištenja digitalne tehnologije, za vrijednosti cjelovite ekologije, suočavanje s bioetičkim pitanjima, da se socijalnim naukom Crkve evangelizira svijet rada, radno mjesto. Kateheza nosi moć Evanđelja u kulture. Direktorij ističe da je doprinos društvenih znanosti neophodan i treba ga shvatiti ispravno.

Govoreći o odnosu između sadržaja i metode, dr. Montisci je rekao da Direktorij sadrži komplementarnost dvostruke vjernosti, Bogu i čovjeku, istaknuvši poticaj iz novog Direktorija: „Evangelizirati odgajajući i odgajati evangeliziranjem“.

Prema novom Direktoriju, „ne postoji jedna katehetska metoda. Potrebno je rasuđivanje. Ljudsko iskustvo je konstitutivno za katehezu, da se iznosi u grupi i u dobro očuvanim prostorima, pa i ne-crkvenima. Sjećanje je sastavni dio povijesti spasenja. Jezik je sastavni dio ljudskog iskustva“, rekao je predavač, citirajući Direktorij da je „kateheza pedagoška aktivnost koja se izražava različitim jezicima subjekata i istovremeno je donositelj specifičnog jezika“.

U nekim brojevima Direktorij je katekumenski nadahnut. Kateheza kao proces odnosi se na unutarnji dinamizam u pojedincu, a kao staza podrazumijeva itinerarij. Upozorivši na „rizik općenitosti“, dr. Montisci je rekao da se u novom Direktoriju neke skupine sagledava dublje nego u prijašnjem Direktoriju; to su osobe s teškoćama, stari, migranti, emigranti, ljudi na rubu.

O temi „Novi Direktorij za katehezu u kontekstu slovenske katehetske prakse“ izlagao je doc. dr. Andrej Šegula, predavač na Katedri religiozne pedagogije i katehetike i Katedri pastoralne teologije teološkog fakulteta u Ljubljani.

Slovenski katehetski plan sastavljen je 2018. g., a Pravilnik za katehezu 2020. g. Slovenski katehetski plan želi definirati misiju kateheze koja je namijenjena svim ljudima i uzrastima. Naime, donedavno se smatralo kako je kateheza namijenjena samo mladeži. Taj dokument kateheti želi pokazati smjer katehetskog rada, određujući način, mjesto i vrijeme katehetske aktivnosti. Potrebno je uzeti u obzir i uvjete u kojima živimo, i odvijanje kateheze preselilo se u digitalni svijet.

„S novim Pravilnikom za katehezu mijenjaju se i odgojne paradigme u području kateheze i pastorala. Postoji opasnost da kateheza bude indoktrinacija, stoga je potreban prijelaz s indoktrinacije prema konkretnoj osobi. Sadržaj i metoda su nužni i važni, ali važan je i osobni pristup, kontakt. Potrebno je prići djetetu, odraslome, na frekvenciji na kojoj se osoba nalazi“ istaknuo je dr. Šegula. Kako kateheza ne bi imala karakter indotkrinacije i propagande, u ishodište treba staviti dijete i njegove roditelje. „Sadržaj i metodologija lakše se stave u središte jer to se može ocijeniti, vrednovati, a djetetu, osobi, treba se posvetiti. Sadržaj kateheze treba postaviti prema potrebama djeteta, osobe“ istaknuo je dr. Šegula, rekavši da postoje dvije stvarnosti: znanje, sadržaj te otvorenost prema višem, transcedenciji.

„Treba uzeti u obzir da djeca nisu više evangelizirana kao što su nekad bila, sada se neka djeca ne znaju niti prekrižiti. Time se mijenja temeljna paradigma. U tom kontekstu, postavlja se pitanje koja su njihova temeljna vjerska uvjerenja i koliko ti ljudi ipak imaju osjećaj za Boga ili neku temeljnu čežnju, želju za spasenjem“, rekao je dr. Šegula.