Doc. dr. sc. Josip Bošnjaković govorio je o temi „Odgoj za smisao“.

Pošao je od pretpostavke kako je smisao relacijske naravi, odnosno da tek u relaciji prema nekome ili nečemu mogu otkrivati smisao svog života, ali isto tako i pomoći drugim ljudima s kojima sam u odnosu da i oni sami otkrivaju smisao u odnosima s drugim ljudima (Frankl, 2002). Čovjek je u svojoj biti relacijsko biće. Judeokršćanska baština jasno ukazuje i na etimološkoj razini kako bez lica druge osobe nema ni moga lica. Naime u hebrejskom jeziku lice (panim) se pojavljuje samo u pluralu (פָנִים). Odraz moga lica je gledanje lica drugih osoba. Stoga je odgoj za smisao moguć samo ukoliko gledam lice druge osobe, ali isto tako ako i moje lice netko gleda, očitava, razumijeva, vidi. Načelno je to razumljivo no kada se susrećemo s raznolikim životnim situacijama (osobe s poteškoćama u razvoju) tada to postaje veći izazov, pojasnio je dr. sc. Bošnjaković.

Jedan od izazova, prema riječima dr. sc. Bošnjakovića, jest podnositi vlastitu samoću, trenutke samoće, ali u isto vrijeme biti sposoban razumijevati samoću osoba koje su redovito više oslonjene na pomoć drugih ljudi. Znati boraviti u samoći traži pomoć drugih koji mogu pomoći na tom putu, kako kod učitelja-odgojitelja tako i kod učenika-odgajanika. Stoga je odgoj za smisao relacijske naravi koja pretpostavlja relaciju prema drugima, prema samome sebi, te prema Bogu koji se objavljuje (kršćanstvo – Isus Krist). Kako bi pomogli osobama pri „porodu“ otkrivanja njihovog smisla u životu potrebno je empatijsko razumijevanje osoba s poteškoćama kao i njihovog konteksta u kojem su odrastali, u kojemu žive, i s kime su odrastali i s kime žive. Isto tako je poželjan odnos usklađivanja (attunement, Erskine, 1993) s osobama s poteškoćama u razvoju što pretpostavlja sposobnost kognitivnog, emotivnog i ponašajnog i kontekstualnog razumijevanja i zrcaljenja njihove situacije. Barrow (2011) nudi model odgojitelja oplemenitelja (Educator as cultivator) koji se stavlja u službu „tla“ kojemu je dano na oplemenjivanje što uključuje tri procesa: Poštovati razvojni tijek osobe; Poznavati tlo – upoznaj tlo/zemljište, poštuj ga i vodi brigu o njemu, a ostalo će uslijediti; Brzo djelovati kada instinktivno uočimo da nešto nije u redu.

Odgoj za smisao je moguć ukoliko kao vjeroučitelj i sam otkrivam smisao u odgojnome procesu i ondje gdje radim. To nije uvijek lagan proces niti to uvijek znači biti izuzetno zadovoljan onime gdje živim i radim, ali pretpostavlja da otkrivam smisao i to ponajviše u odnosu s drugima jer se smisao najljepše ostvaruje u relaciji s drugim osobama. Kršćanstvo u tom smislu nudi jedinstvenu perspektivu smisla, budući da u kršćanstvu svoju ljudskost u puniti ostvarujemo služeći jedni drugima, pojasnio je dr. sc. Bošnjaković.

Na nov način otkrivati smisao u onome što radimo jest put odgoja i samo-odgoja. To je moguće tako što reflektiramo nad onim što radimo, a reflektirati se može na različite načine – razgovorom s drugima, putem supervizije, pisanjem svojevrsnog dnevnika, metarefleksijom, itd, zaključio je dr. sc. Bošnjaković.

Dr. sc. Petar Smontara održao je predavanje „Polazišta integriranog kurikuluma u funkciji socijalnog razvoja i otpornosti učenika u posebnim uvjetima odgoja i obrazovanja“.

Dr. sc. Smontara istaknuo je da bi suvremena pedagogija trebala biti poput „otvorene knjige“ u koju znanstvene, društvene i tehnološke promjene svakodnevno upisuju svoje nove sadržaje. Kurikulum koji je, prema teorijama odgoja i škole (Vrcelj, 2018), orijentiran na humanu funkciju škole teži pedagoški otvorenom pristupu u kojem se fleksibilno prožimaju različite sposobnosti, znanja i kompetencije (obrazovna komponenta) te duhovnost, kreativnost i socijalne kompetencije (odgojna komponenta). Školski kurikulum sa svojim sastavnicama koje se kreiraju sukladno potrebama i specifičnim interesima učenika (Jurić, 2007), jezgrovitim, diferenciranim i međupredmetnim sadržajima nastoji poticati socijalni razvoj i emocionalnu otpornost učenika. Svojim sukonstruktivnim pristupom promiče suradnju roditelja, škole i (lokalne) zajednice, težeći razvoju svih razvojnih potencijala učenika. Karakteriziraju ga dobrobit, uključenost i prilagodba koja je u skladu sa socioemocionalnim izazovima učenika, pojasnio je dr. sc. Smontara.

U predavanju dr. sc. Smontara protumačio je da nastavnik može obrazovati učenika (u smislu posredovanja nastavnih sadržaja), ali bez međusobnog odnosa nema odgojnog djelovanja, a zanemarivanjem razvoja osobnosti odgoj gubi svoju primarnu funkciju (Bratanić, 2002). Integrativna didaktika kao nelinearni teorijski model (Buljubašić-Kuzmanović, 2014) pridonosi razvoju pedagoških kompetencija koje u komplementarnom okruženju inovativnih i interaktivnih oblika učenja u ugodnom razredno-nastavnom ozračja razvijaju holistički kurikulum koji se zrači u kulturi suvremene škole. Kurikulum određuje osnovne karakteristike škole, bez obzira na vrstu i razinu školovanja. Rezultati istraživanja o sukonstrukciji kurikuluma socijalnih vještina (Buljubašić-Kuzmanović i Blažević, 2015) provedenog na stratificiranom uzorku učenika i nastavnika upućuju da učenici visoko procjenjuju razvijenost svojih socijalnih vještina, a najvišim vrijednostima procjenjuju sreću koju osjete nakon savjetovanja prijatelja/ice i(li) mirnog rješavanja sukoba. Najnižim vrijednostima procjenjuju gubitak samokontrole tijekom ekspresije negativnih emocija i odbijanje traženja podrške.

Nastavne strategije koje potiču razvoj socijalnih vještina učenika objašnjavaju 24 posto varijance, a rezultati ukazuju da su nastavne strategije koje potiču razvoj socijalnih vještina učenika, prema značajnosti: primjena različitih oblika rada, problemska nastava, sloboda izbora u načinu učenja, učenje kroz igru te izražavanje misli i osjećaja učenika. Nastavnici najvišim vrijednostima procjenjuju poticanje međusobnog poštovanja i izražavanje mišljenja učenika, a organizaciju različitih događanja za učenike procjenjuju kao najnižu vrijednost, naveo je dr. sc. Smontara.

Istaknuo je da inkluzija učenika s neurorazvojnim teškoćama i poremećajima u ponašanju pruža više prilike za razvoj komunikacije i socijalnih vještina. Kada se govori o redovitom i posebnom sustavu odgoja i obrazovanja te njihovoj važnosti za kvalitetu života učenika s teškoćama u razvoju, treba istaknuti tri problema: isključivost, komplementarnost ili paralelizam redovitog i posebnog sustava odgoja i obrazovanja. Obrnuta inkluzija čini se prikladnim rješenjem problema njezine implementacije. Za nju je potrebno od 25 do 40 posto učenika primjerenih razvojnih obilježja od njihovog ukupnog broja, a njezina najveća dobrobit su stjecanje prijateljstva i širenje socijalne mreže. Iako neki znanstvenici, kreatori obrazovnih politika i praktičari sumnjaju u resurse redovitih škola u strahu da zbog redukcionističkog pristupa u njezinom razumijevanju i implementaciji neće uspjeti odgovoriti na potrebe učenika s teškoćama u razvoju, iskustva i rezultati obrnute inkluzije ih opovrgavaju (Romstein i Sekulić-Majurec, 2015). Rosenshineove funkcije poučavanja i Tomlinsonovo diferencirano poučavanje dva su temeljna načina u nošenju s razlikama među učenicima i prihvaćanju raznolikosti kao snažnog temelja integriranog kurikuluma (Woolfolk, 2016; Wicks-Nelson i Israel, 2021), kazao je dr. sc. Smontara.

Kazao je da novi odgojno-obrazovni izazovi redefiniraju i profesionalno djelovanje stručnih suradnika – pedagoga (Staničić i Resman, 2020), osobito na poljima razrednog odjela i školskih preventivnih programa – od selektivne prevencije do krizne intervencije (Murphy, 2008). Pritom u fokusu trebaju biti odgojna nastava, promocija psihičkog zdravlja kao temeljnog koncepta prevencijske strategije (Antolić i Novak, 2016) i provođenje akcijskih istraživanja (Palekčić, 2019) kao empirijske podloge za unaprjeđenje pedagoške prakse. Školski preventivni programi mogu se korelirati i obogatiti GIK-om KV-a u posebnim uvjetima odgoja i obrazovanja i to logoterapijskim pristupom u interpretaciji biblijskih tekstova (Leslie, 1965) i njihovim posadašnjenjem, projekcijom i(li) identifikacijom s problemima učenika – npr. gubitkom životne perspektive (Iv 4, 4-27), vrijednosnim konfliktima (Mk 2, 2-12) ili pak (raz)otkrivanjem životne zadaće (Mk 10, 17-22), pojasnio je.

Dr. Smontara istaknuo je da je integrirani kurikulum usmjeren prema procesima, a ne rezultatima odgojno-obrazovnog procesa. Zalaže se za razvoj pedagoških kompetencijama i socijalnih vještina na svim razinama rada i života škole. Holistička pedagogija stavlja u središte tri rezultata učenja: biti, znati i (moći) činiti, a suvremena škola ne trpi ništa što dehumanizira i zatvara oči pred prirodnim i razvojnim problemima učenika.

„Odgoj – najveća potreba našega vremena“ bila je tema predavanja Maje Jakšić, prof.

Nikad se u povijesti nismo više bavili djecom, a djeca nam nikad nisu bila zapuštenija. Nikada nije bilo toliko propitivanja, literature, članaka, seminara i stručnjaka iz područja odgoja i nikada više odgojnih poteškoća. Iako su ponuđene informacije o odgajanju ispravne i vrijedne, često su kontradiktorne pa dodatno zbunjuju, a kada ih idemo primijeniti na djecu/mlade slijedi neuspjeh i razočaranje. Zašto se to događa? Je li odgajanje u prošlosti bilo jednostavnije? Ili smo mi postali nesposobni? Trebamo li moderne strategije odgoja staviti pod znak upitnika? Kakav odgojni stil promicati? Kako znati što je ispravno? Kako pronaći ravnotežu između potreba djeteta i zdravog autoriteta? Dajemo li djeci previše onoga što žele, a premalo onoga što trebaju? Je li naše društvo toksično za djecu? Znamo li još uvijek što je normalno, a što nije? Jesmo li postali robovi vlastite djece? Koliko daleko ova sloboda ide? Tko nam je ukrao djetinjstvo? Jesmo li u nastojanju mijenjanja sustava vlastitog djetinjstva otišli nepovratno predaleko? Gdje je zapelo? Jesmo li zabrljali, neka su od pitanja ponuđena na promišljanje.

Predavačica je istaknula da je odgoj prenošenje vrijednosti stoga je važno zapitati se koje su naše vrjednote i prioriteti. Upozorila je da se naše duboko ukorijenjene vrijednosti danas grubo ismijavaju. Navela je da danas ne razumijemo koncept bračnog života (u braku smo dok nam je lijepo); pogrešne su percepcije odnosa prema djeci (koja postaju novi supružnici); postoje poteškoće u prenošenju vrijednosti (polako to prepuštamo drugima) i potpuno krivo protumačena je ideja slobode (radi što hoćeš).

Ključ u prenošenju vrijednosti leži u autentičnosti i u kvalitetnom odnosu s osobama kojima ih želimo prenijeti, smatra Jakšić. U predavanju je bilo govora o tome kako vrednote prenositi na druge kao i o svjedočkoj dimenziji u posredovanju vrjednota.

Popodne će biti održane pedagoške radionice u skupinama. Teme radionica su „Odgovoriti životu. Odgoj za vrijednosti i smisao u školi“, „Na krilima pripovijedanja“ i „Čovječe, ne boj se!“

Katehetska škola nastavlja se u subotu 15. listopada euharistijskim slavljem u 9 sati. Uslijedit će pedagoške radionice u skupinama i zaključci Katehetske škole.