„Živimo u doba Svadbe Gospodnje, doba Radosti”, ustvrdio je na početku svoga predavanja doc. dr. sc. Josip Bošnjaković, u kojem se osvrnuo na „otkrivanju skrivene ljepote” – u sebi i u svojoj okolini.

Kako je objasnio, „dok živimo u vremenu globalnog zatopljenja čini se kako međuljudski odnosi postaju sve hladniji, zahlađeniji”. Međutim, „radost je, pak, neočekivana i moćna svjetlost u noći, upaljena svjetiljka, trenutak u kojem se istovremeno otkrivaju i skrivaju tajne života”. Radost ne podrazumijeva lagan i lagodan života, nego duboko iskustvo Boga radosti „u noćima svijeta u kojima živimo, u selima i gradovima gdje smo poslani”.

„U vremenu okamenjenosti i bezgraničnog umora, tužnih strasti, želimo vidjeti kako oslobađati moć pozitivnih strasti, kako bismo ih preobrazili u osjećaje. To znači izlaziti iz pasivnog oblika misli kojim dominiraju depresivni i urušavajući impulsi, a otvarati prostore za nove međuljudske odnose, u kojima se događaju životvorni odnosi kako u društvu tako i u širem kontekstu”, istaknuo je doc. dr. Bošnjaković.

Ljepota, kazao je doc. dr. Bošnjaković, po sebi je određeno „skrovište”. „Za ljepotu je prikrivenost nešto temeljno. Prozirnost nije nešto u suglasju s ljepotom. Sakriti, zastati, odvratiti pažnju su vremensko-prostorne strategije ljepote. Strategija djelovanja koja istovremeno i nešto prikriva i nešto otkriva”.

Predavač je primijetio ljepotu svećeničkog poziva u otkrivanju ljepote drugima. „I mi smo pozvani otkrivati ljepote drugima. Žao nam je kada netko umjesto nas otkrije, i koliko je i pedagoški ljepše kad nas netko dovede na vrh planine i onda kaže ‘pogledaj’. Lijepo je otkrivati ljepote. Stoga i vidim ljepotu našega poziva u tome, da iako u glinenim posudama, i mi otkrivamo ljepotu Svetoga pisma drugima”.

U suočavanju pak s vlastitim nedostatcima, doc. dr. Bošnjaković je napomenuo kako ne treba ostati „skriven u tami kuće, župnog stana”, ili pak u naviknutim „nefunkcionalnim oblicima života”, dok se život odvija „vani”. „Izazvati na dvoboj nedostatke s kojima se nosim, u bitci za ljubav, znači pokazati se ranjivim, što traži dakako hrabrost, hrabrost križa, ali s druge strane našu osjetljivost prema braći koja su hrabra i ranjiva, a ne ismijavanje, kritiziranje, ponekad možda i prisutni cinizam”.

Doc. dr. Bošnjaković se osvrnuo i na stvarnosti koje znaju rastužiti ili umarati čovjeka. Među ostalim, kazao je kako ponekad i svećenike „umara” kada ih se oslovljava isključivo s „velečasni”, ili „prečasni”, a nikada s osobnim imenom. „Mi smo željni da budemo prepoznati, ne samo po službi, nego po imenu”. Među ostalim, predavač je istaknuo važnost dvaju „krila” obnove – dati prostora i hraniti dijete u sebi.

„Kako ne biti samo glinene posude nego poslužitelji ljepote i blaga u glinenim posudama, potrebna nam je radost susreta, radost svadbenog susreta. Radost se rađa uvijek u susretu, ne s nekim nijemim tijelom, s nepokretnim objektom, nego u susretu s realnošću. Kada se u susretu s drugima stvara nešto zajedničko, kada se očituje neka poveznica među ljudima, gdje primjećujemo određeno suglasje, povećava se i sposobnost razumijevanja i osjećanja, što posljedično stvara i radosne strasti”, naglasio je u svome predavanju doc. dr. Bošnjaković.

Doc. dr. sc. Josip Bošnjaković je svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije, psiholog, psihoterapeut. Docent na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Voditelj je Savjetovališta Đakovačko-osječke nadbiskupije te predsjednik Hrvatskog društva bračnih i obiteljskih savjetovatelja.