Plaza Leutar je na početku podsjetila na odgojno-obrazovni sustav u Republici Hrvatskoj.

Poručila je da se u suvremenom društvu gasi optimizam i nada te blokira pogled u budućnost u ozračju i perspektivi pozitivnog. Upozorila je i na ubrzani tehnološki razvoj koji prijeti dehumanizacijom i depersonalizacijom pojedinca i društva i razotkriva čovjekovu egzistencijalnu frustraciju.

Istaknula je da su to pojave od kojih polazi imperativ preispitivanja pedagoške misli i odgojne prakse s ciljem ponude adekvatnijih odgovora na odgojne izazove u školi, rekavši da se izvorište i nadahnuće nalazi u interkulturalnoj sintezi grčke, rimske i ranokršćanske kulture i odgoja. Kazala je da smisao i s njim povezane vrline i dobrobit nije samo postmoderno pitanje niti su se razni oblici nihilističke kulture pojavili tek u naše doba, nego da to pitanje prati čovjeka tijekom njegove povijesti. S obzirom na to da se pitanje smisla odnosi na čovjeka, ono je eminentno odgojno-obrazovno pitanje i današnjice, naglasila je.

Govoreći o današnjem poimanju čovjeka, predavačica je rekla da su obrana dostojanstva osobe i jačanje unutarnjeg svijeta mlade osobe perspektive psihologije humanističke matrice – pozitivne psihologije i logoterapije. Poručila je da prepoznavati pitanja dijaloga otvorenog vrednotama, smislu egzistencije i dobrobiti osobe, znači interpretirati razvoj odgojno-obrazovnog procesa u najširem smislu značenja.

U izlaganju je istaknula važnost osvješćivanja uloge i snage vrlina, duhovne čovjekove dimenzije u obzorju smisla u odgojno-obrazovnom djelovanju. Kazala je da su vrednote i smisao autentična potreba i temeljni resurs odgojno-obrazovnih procesa u dehumanizacijskoj dinamici suvremene tehnološke civilizacije i tehnokratske paradigme. Dodala je da samo oni procesi koji se temelje na moralnim načelima i općeprihvaćenim ljudskim vrednotama postaju izvor dobrobiti i napretka pojedinca i društva. Sama osoba i njen odnos prema smislu življenja i ispunjenju životnih zadataka srž je svakog odgoja i obrazovnog kurikuluma, ustvrdila je.

Plaza Leutar je primijetila da je škola povlašteni kontekst za inkorporiranje vrednota i pitanja smisla života kao alata za cjelovito formiranje učenika. Istaknula je da je praćenje svake osobe kako bi izgradila egzistenciju prožetu smislom te pružanje smjera individualnom i kolektivnom razvoju temeljna svrha svake odgojno-obrazovne ustanove. U školskom kontekstu, svjedočanstvo učitelja ostaje temeljni medij kojim se uspostavlja pedagoški odnos između učenika i učitelja i kojim se ostvaruju svi pedagoški procesi. Uloga učitelja je usmjeravati učenike da osvijeste tko su, koje su im sposobnosti i odgovornosti, dopuštajući im odluku i samoodgoj, poručila je predavačica naglasivši da humanost u odnosu ja-ti, bez predrasuda i s empatijom, predstavlja temeljni kriterij za odgojno-obrazovni rad.

Naglasila je da učitelj neće imati odgojnog utjecaja ako nije u stanju vidjeti u svakom djetetu i u svakom adolescentu čovjekovu pustolovinu u potrazi za smislom, zaključivši da je obrazovanje beskorisno ako nije za egzistenciju.