1. Uvod: Crkveni dokumenti o ljepoti bratstva i svećeničkog zajedništva

Dokumenti Drugog Vatikanskog sabora, kao pojedine enciklike i pobudnice koje su upućivali Vrhovni svećenici uglavnom ističu kako „učenici Gospodnji ne mogu biti zabrinuti ni tužni, već radosni navjestitelji Radosne vijesti“. U svom radu ne smiju se „zatvoriti u pastoralni individualizam“ kako je govorio papa Franjo kleru u Cassanu (21. lipnja 2014.). U toj prigodi on je naglasio „ljepotu bratstva i svećeničkog zajedništva“.

Sakramentalno bratstvo i zajedništvo nije kasta ili klub, već odnos duhovne obitelji koji se u evanđelju opisuje kao nasljedovanje Krista (Lk 8, 21). A smisao toga obiteljskog ozračja očituje se u pripadnosti i suradnji na poslu i poslanju. Ono se povrh svega očituje u srcu, duši i osjećajima; posebice u teškim trenutcima muke, umora i samoće, fizičke i duhovne boli.

Sakramentalno bratstvo ne rađa se zbog potrebe ili pomanjkanja svećenika, već zbog činjenice da se kao braća nalazimo na istoj njivi Gospodnjoj, nakon što smo bili rođeni „u istoj Crkvi Kristovoj“ i formirani u istom sjemeništu. A sada poslani nesebično nositi radost i snagu Gospodnju kršćanskim zajednicama iste biskupije.

Društvo u kojem živimo, naprotiv, ne uvažava i ne priznaje kategorije nesebičnosti. Njega prožima duh sebičnosti i individualizma. A međusobni odnosi temelje se uglavnom na „privremenim interesima i sklonostima“, na „uspjehu i prolaznim  osjećajima“. Svećenički odnosi, naprotiv, izgrađuju se na činjenici „zajedničkog poslanja“ u naviještanju Riječi Božje, dijeljenju svetih otajstava (sakramenata), te u odgoju povjerenih duša. Takvo „zajedničko poslanje“ s duhovnim ovlastima primili smo na dan svetoga ređenja kad je biskup položio ruke na našu glavu i dekretom odredio područje, mjesto i vid našega poslanja.

No, ne smijemo smetnuti s uma kako okoliš i društvo u kojem živimo ostavlja tragove i na našem karakteru i osobnosti. Usprkos naše borbe i nastojanja podložni smo brojnim lošim sklonostima, gripoznom stanju i bolestima koje haraju svijetom. Na neke od tih bolešćurina podsjetio je i papa Franjo prije osam godina u audijenciji za članove Rimske kurije (22. prosinca 2014.).

2. Podsjetnik na moguću „duhovnu patologiju“

(Misli Pape Franje o bolestima koje ranjavaju zajedništvo)

U toj audijenciji Papa je poželio da njegovi suradnici budu „zdrava i skladna zajednica“, koja sastavljena od vijeća, ureda, povjerenstava i sudova nastoji učinkovito i uzorno funkcionirati unatoč razlikama svojih članova. Papa je uz to naglasio kako je nužno hraniti se Božjom Riječju i euharistijom kako se ne bi pretvorili u birokrate koji funkcioniraju kao puki službenici. Ili pak podlegli bolestima od kojih nisu imuni ni članovi duhovnog staleža. Od petnaest mogućih oboljenja koje Papa navodi izdvojit ću samo neke koje na osobit način priječe i ranjavaju „svećeničko zajedništvo“.

• „Osjećati se besmrtnima i nezamjenjivima“ prva je bolest () koja se rađa iz „patologije moći i kompleksa narcizma“. Takvi „umišljeni i zaljubljeni u vlastitu sliku“ ne vide Boga na licima slabih i potrebitih. Njima bi posjet groblju mogao možda pomoći otkriti imena tolikih ljudi koji su također mislili da su „besmrtni i nezamjenjivi“. Lukine riječi iz evanđelja „o slugama beskorisnim“ (Lk 17, 10), mogle bi biti lijek u procesu ozdravljenja rana koje narušavaju svećeničko zajedništvo života, rada i poslanja
• Druga rana koja narušava zajedništvo (V.) tiče se „slabe koordinacije“ u kojoj se gubi zajedništvo, a pojedinci „proizvode paralelnu buku zbog izostanka suradnje i timskog rada“. Takvo stanje pogoduje klimi „samoživosti i individualizma“. I događa se da noga rekne ruci „ne trebam te“, a ruka glavi „ovdje ja zapovijedam“. Takva klima razbija zajedništvo i uzrokuje sablazan.
• Uz „suparništvo i umišljenost“ Papa posebice spominje „bolest naklapanja i ogovaranja“ (IX.). I veli da je to „ozbiljna bolest u kojoj osoba postaje sijačem kukolja“, a u brojnim slučajevima i „hladnokrvnim ubojicom dobroga glasa svojih kolega i subraće“. Čuvajmo se „terorizma ogovaranja“, veli Papa.
• Papa spominje „bolest zatvorenih krugova“ (XIV.) gdje pripadnost određenoj skupini postaje jačom od pripadnosti samome Kristu. Ona počinje dobrim namjerama, ali s vremenom pretvara se „u bolest raka koji prijeti skladu Tijela“, u duhu one Kristove: „Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će i kuća će na kuću pasti“ (Lk 11,17).
• Među posljednjim bolestima (XV.) s „Papinoga popisa“ nalazimo „svjetovnu dobit“ u kojoj „apostol pretvara službu u vlast, a vlast u robu za stjecanje svjetovne dobiti ili više moći“. U svrhu ostvarenja tih ciljeva „ne preže se ni od klevetanja i diskreditiranja drugih, kako bi se pokazali sposobnijima; ponekada i putem tiskovnih naslovnica, bez obzira što se time nanosi velika šteta drugima i Crkvi. Papa je takve „častohlepce“ nazvao „jadnicima“.

3. Svećeničko zajedništvo izvire iz „sakramenta Reda i poslanja“ (LG, 28)

O temi bratstva i zajedništva govorili su koncilski otci kad su u dekretu „O službi i životu prezbitera“ napisali kako su „svi prezbiteri ređenjem međusobno povezani najtješnjim sakramentalnim bratstvom… i vezama apostolske ljubavi i službe“ (PO 8). No, valja odmah reći kako takvo zajedništvo nije svrha samome sebi. Ono je usmjereno na  svećeničko poslanje u duhu Pavlove rečenice Korinćanima: „Svima bijah sve, da pošto-poto neke spasim“ (1 Kor 9, 22). A življeno svećeničko bratstvo očituje na vidljiv način Kristovu nakanu da njegovi učenici „budu jedno kako bi svijet upoznao da ga je Otac poslao“. Zbog toga je povezanost klera bitni čimbenik u životu i poslanju svećenika u jednoj dijecezi. To je, naime, zahtjev koji izvire iz „sakramenta svetoga reda i zajedničkog poslanja“ (LG, 28) koji se onda iz pojedine partikularne prelijeva na univerzalnu Crkvu.

a) Euharistija je izvor i vrhunac života i poslanja Crkve

Euharistija je izvor i vrhunac života i poslanja Crkve. Ona nije „tema poput drugih“, već srž kršćanske vjere i života; kako svećenika, redovnika i vjernika tako i cijele zajednice župe, biskupije i sveopće Crkve. Ona je u isto vrijeme i „otajstvo svjetla“ koje osvjetljava put vjere, poput opisa dvojice učenika na putu u Emaus. Zbog toga je taj biblijski prizor iz Eamausa bio uzet kao „ikona za euharistijsku godinu“ u vidu navještaja i kateheze. Tada smo dobivali poticaje neka se svete Tajne slavi dostojanstveno i opušteno, a ne u žurbi i jurnjavi da čim prije završe. Proučavanje i održavanje onoga što „Uredba Rimskoga misala“ zahtjeva da svećenici paze na prikladnost ambijenta gdje se slavlje obavlja (posvećeni prostor, križ, oltar i ambon, misnica i kalež). Euharistijska godina u tom vidu bila je dobra prigoda vidjeti što nam je popravljati i poboljšati gledom na način slavlja (s poštovanjem i dostojanstveno), kao i na popratne stvari poput trenutaka šutnje, uresa svetih prostora, te glazbe i pjevanja koji se njeguje i upotrebljava. Euharistijska duhovnost pruža mogućnost očitovati plodove naše vjere i usidrena je u svetim znakovima obreda. Ne smijemo, stoga, zadovoljiti se osrednošću naše duhovnosti.

b) Nekoliko savjeta apostola Pavla i pape Franje

Kako bismo se izdigli iz te „osrednjosti“ poslušajmo što apostol Pavao savjetuje svom „vrlom sinu, bratu i suradniku Titu“. Kad mu je odredio neka po gradovima postavi starješine, opisao je kako oni imaju biti „bezprigovorni, ne samoživi, jedljivi ili vinu skloni; a pogotovu ne nasilni ili skloni prljavu dobitku, nego gostoljubivi, ljubitelji dobra, razumni, pravedni, sveti i uzdržljivi“ (Tit 1, 5.7-8). I mi smo, braćo svećenici, dekretom i poslanjem naših poglavara postali starješine koji bi imali po Pavlovu receptu biti „bezprigovorni“.

Možda je ovo prigoda upitati se „kako je s mojom samoživošću i razdražljivošću“? Priča li se kako mi je „kupica opojne tekućine draga“? Što je „s trgovinom nabožnih stvari: svijeća, sličica, brošura, misnih nakana, crkvenih priloga i kolekta“? Kako je s mojim podmirivanjem dugova? Istina, ovo nije priprava za sakrament ispovijedi, već poticaj našoj savjesti da se popravljamo i budemo dostojni djelitelji svetih otajstava. I svakim danom svjesno i uporno usvajamo onih „pet pozitivnih odlika“ koje bi svaki upravitelj morao pokazati u svome životu i djelovanju, te biti „gostoljubivi, ljubitelji dobra, razumni, pravedni, sveti i uzdržljivi“.

Kad je 2015. proglasio „Godinu posvećenog života“, papa Franjo je odredio neka svi događaji i programi budu prožeti s tri cilja: „Sa zahvalnošću se spominjati prošlosti, s nadom prigrliti budućnost i s oduševljenjem živjeti sadašnjost“. Uz ovaj trostruki cilj Papa je izrazio očekivanje da redovnici (čitaj i svećenici) „učine Crkvu domom i školom zajedništva“, a ogovaranje, zavist, ljubomora i drugi antagonizmi neka se izmjeste iz naših crkvenih prostora“. I pozvao je sve, vjernike i kler, neka „pođu na egzistencijalne periferije gdje ih čekaju oni koji su izgubili nadu, obitelji u teškoćama, mladi bez budućnosti, napušteni starci i bolesnici, te brojni pojedinci koji žeđaju za Bogom“. A posvećene osobe potakao neka „ne budu orijentirani samo na sebe“; neka ne dopuste da ih „uguše male zadjevice u kući, te ostanu zatvorenicima svojih problema“.

c) Duhovnost dijecezanskoga klera

Na upit jednoga svećenika što je temelj dijecezanske duhovnosti, Papa odgovorio u Caserti, 26. srpnja 2014. slijedeće: „Svećenik dijecezanac nije kontemplativac u kartezijanskom smislu riječi. Njegova je duhovnosti u sposobnosti otvoriti se dijecezanstvu. Što to znači? Dijecezanstvo znači odnos prema biskupu i prema drugim svećenicima. Odnos prema biskupu je neminovan i bitan za dijecezansku duhovnost. Svećenik, naime, ne može postojati bez biskupa, niti djelovati odcjepljen od njega. Ređenik u obredu „obećava poštovanje i poslušnost biskupu i njegovim nasljednicima“. Dijecezanstvo se sastoji u pozitivnom odnosu svećenika i biskupa koje mora biti trajno i normalno. Ono uključuje dobre odnose s drugim svećenicima i čitavim prezbiterijem. Zapravo, nema dijecezanstva ako je jedan ili drugi vid odnosa s biskupom ili prezbiterijem poremećen. Oboje su bitno nužni za razvitak i rast dijecezanske duhovnosti. Može netko reći kako s biskupom nekako ide, ali, „na svećeničke skupove ne idem, jer tamo se o glupostima raspravlja“. Ako tako pojedinac rezonira i ponaša se, njemu nedostaje osjećaj prave dijecezanske duhovnosti, tj. pozitivan odnos s biskupom i s kolegama svećenicima.

Iako to „dijecezanstvo“ izgleda jednostavno, ono nije lako. Nije lako sve uskladiti. Potrebno je razgovarati i ne prekidati odnose. Koliko puta samo u obitelji otac i sin žustro raspravljaju, ali ostaju u svojim ulogama oca i sina; zauvijek.

Potrebna je hrabrost prihvatiti to, ali i duh poniznosti, pa ispravljati ono u čemu se zakazalo. Najveći neprijatelj tih odnosa jesu tračevi. Oni su znak duhovne praznine i oboljenja kako je to Papa opisao. I veliki neprijatelj dijecezanske duhovnosti. Jer, truju zrak koji udišemo i prepreka su duhovnom i plodnom ozračju biskupa i klera. Zbog toga ne budimo tračari koji zagađuju atmosferu. Neprijatelju ljudskoga roda od početka najdraže je naći se na banketu gdje se pretresaju tuđi grijesi, tuđe mane i propusti. On se tada veseli i likuje jer to je udar na bit dijecezanske duhovnosti.

Koji su to znakovi po kojima možemo prepoznati da su odnosi svećenika s biskupom i među klerom dobri? To je ona istinska radost, nasuprot gorčine koja upućuje na nedostatak duhovnosti. Priča Papa kako mu je na jednom susretu klera u Rimu neki svećenik „ispovjedio“ da mu se čini kako njegovi kolege svećenici ostavljaju dojam „skupine ogorčenih i ljutih pojedinaca“ koji imaju uvijek neki „casus belli“, pa se trajno ljute jedni na druge. A to onda stvara okružje tuge i gorčine; nema istinske  radosti.

Kad među nama postoji netko, veli Papa, tko je „uvijek nabrušen, ljut i u trajno napetim odnosima s drugima, pomislimo kako taj „svako jutro za doručak ocat i sirće pije, za ručak salatu pomiješanu s octom, a navečer potroši dobru spremutu od limuna“. Nije dobro, nastavlja Papa, tako se ponašati i vladati jer to ostavlja sliku „bijesne i naljućene Crkve“. Može se čovjek naljutiti. I to nije loše. Ali, živjeti u stanju trajne ljutnje i bijesa ne dolazi od Gospodina. To, naime, ostavlja tugu i gorčinu, te potkapa jedinstvo i nagriza dijecezansku duhovnost.

Zahvalni smo papi Franji što je jednostavnim i razumljivim riječima protumačio gdje su temelji, ali i zapreke  dijecezanske duhovnosti. Neka nam ovi poticaji pomognu rasti u toj duhovnosti kako bismo njegovali i očuvali vjernost Kristu i Evanđelju, Crkvi i njezinom misijskom poslanju, kao i vjernost čovjeku našeg vremena.

4. Rasti u ozračju Stepinčevih ideala!

Ovaj susret klera Varaždinske biskupije odvija se na blagdan bl. Alojzija Stepinca koji je suzaštinik ove biskupije. On je, kao što ću spomenuti doskora na misi, u svom životnom hodu prošao tri različite faze: Bio je vojnik, ratnik i zarobljenik. A onda jedno vrijeme bio je ratar koji je obrađivao svoju plemenitu zagorsku i plodnu zemlju hrvatsku. Konačno bio je svećenik, biskup i pastir, propovjednik i odgojitelj Božjeg puka do kraja života.

Ove tri različite životne faze, od vojnika i ratara do svećenika, učinile su ga divnim povijesnim likom u kojem se savršeno isprepliću tri njegove velike ljubavi: Ljubav prema bratu čovjeku, prema rodnoj grudi i Domovini, prema Bogu i njegovom velebnom djelu Crkvi Katoličkoj. Molimo, stoga, večeras blaženoga Alojzija usrdno i žarko neka i nama pomogne rasti u tom tropletu svete ljubavi:

• u ljubavi prema povjerenim dušama i subraći svećenicima na istom zadatku i poslanju;
• u ljubavi prema ovoj biskupiji i domovini Hrvatskoj;
• te posebice u ljubavi prema Bogu i njegovom velebnom djelu Crkvi Katoličkoj u koju nas je Krist pozvao „još od utrobe majke naše“.

Zahvalni Bogu na tomu nezasluženom daru, recimo večeras punim srcem radosno i zahvalno: „Velika nam djela učini Svesilni, sveto je ime Njegovo!“

Susret svećenika,

Varaždin, 10. veljače 2022.

✠ Želimir Puljić,
zadarski nadbiskup