Uvodno je naglasio da obično kad se govori, ne spominje se povezanost liturgije i medija, već je riječ o Crkvi i medijima. „Naime, liturgija je nešto što nas definira, pa se tako i u Konstituciji o svetoj liturgiji Sacrosanctum concilium podsjeća kako je ‘vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno vrelo iz kojega struji sva njezina snaga’ (br. 10)“ rekao je preč. Hačko, te podsjetio kako se ove godine, 4. prosinca spominjemo 60. obljetnice kako je ova konstitucija o liturgiji stupila na snagu, ali je zanimljiva i činjenica da dokument koji slijedi odmah nakon Sacrosanctum concilium Dekret o sredstvima društvenog priopćavanja „Inter mirifica“ koji je stupio na snagu istoga dana kao i Konstitucija o liturgiji.

Dakle, pomalo i znakovito, čak i nakon vremenskog razmaka od 60 godina. No, kada promatramo ovaj odmak od 60 godina i danas, ono što se vrlo brzo primjećuje kako se u tom razdoblju u svijetu medija puno toga promijenilo, no ono što je ostalo isto jest liturgija Crkve, odnosno bît liturgije po kojoj se vrši djelo našeg otkupljenja, očituje Kristovo vazmeno otajstvo i izvorna narav prave Crkve (usp. SC 2), istaknuo je preč. Hačko, te nastavio: „logično da si čovjek postavlja pitanja: kako povezati nešto što je podložno promjenama i nešto što traje od pamtivijeka; gdje pronaći dodirnu točku između liturgije i medija, odnosno povezanost kojom su protkane“.

No, u potrazi za odgovorima, potrebno nam je otići na prve stranice Svetoga pisma koje nam opisuju čovjekov pad. „Rečeno današnjim rječnikom, u trenutku pada došlo je do krivog, čak štoviše, lažnog prijenosa informacija jer ‘zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog’ (Post 3, 1). Čitajući to, čovjek bi pomislio da je tu kraj svega, ali tu počinje povijest spasenja i to s Gospodinovim pitanjem: ‘Adame, gdje si?’ (Post 3,9)“.

Preč. Hačko je u vezi s tim posvijestio kako je tijekom povijesti spasenja uvijek između Gospodina i čovjeka stajao neki „medij“, odnosno „posrednik“ koji prenosi Gospodinovu poruku: Noa, Mojsije, proroci, anđeli, sv. Ivan Krstitelj, i u konačnici, „posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus“ (1Tim 2,5). Tako čitamo u SC, br. 5: „Bog »koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine« (1Tim 2, 4), »nekoć je u mnogo navrata i na mnogo načina govorio ocima po prorocima« (Heb 1, 1), a čim je došla punina vremena, poslao je svojega Sina – Riječ postalu tijelom i pomazanu Duhom Svetim – ‘liječnika tijela i duše’ te Posrednika između Boga i ljudi da siromasima navijesti evanđelje i da izliječi one koji su skršena srca.“

Čitajući te retke dolazimo i do onoga što se skriva u IM, br. 3: „Crkvi, dakle, pripada uređeno pravo da rabi i posjeduje bilo koju vrstu tih sredstava ako su potrebna ili korisna za kršćanski odgoj i za bilo koje njezino djelovanje u svrhu spasenja duša“, ali u i u br. 17 podsjeća kako je glavni cilj katoličkih novina, časopisa, filmskih pothvata, radijskih i televizijskih postaja „širiti i braniti istinu i skrbiti se za kršćansko usmjeravanje ljudskog društva“.

U tom je kontekstu preč. Hačko pohvalio članove Društva, da rade na toj promociji i usmjeravanju.

Gledamo li ta dva koncilska dokumenta zajedno, otkrivamo gdje se krije „tajna“ povezanost između liturgije i medija, a ona se očituje samo u jednoj jedinoj riječi: prenošenje. No, preč. Hačko je upozorio kako to nije bilo kakvo prenošenje, već prenošenje poruke spasenja. „Ta povezanost se otkriva u križnom vezu: dok se tijekom liturgije na zemlji povezujemo s nebom, s nebeskom Crkvom, mediji nam omogućavaju da se što lakše povežemo sa što više ljudi na zemlji, sa zemaljskom Crkvom. Na taj način ispunjava se i prenosi se jedina Gospodinova želja izražena u Svetom pismu: da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“ rekao je na kraju predavanja preč. Hačko.

U raspravi koja je uslijedila nakon predavanja dotaknuta su pitanja prijenosa liturgijskih slavlja tijekom pandemije. Preč. Hačko je istaknuo kako su u prijenosima misa putem Facebooka i Youtube kanala svećenici imali dobru namjeru doći što bliže ljudima, no sad je problem što su se kroz to vrijeme ljudi navikli na prijenose, pa se često čuje da i oni koji mogu prate i dalje prijenose misa.

Referirajući se na izraz koji povezuje dva koncilska dokumenta, a to je „prenošenje“, u raspravi je ukazano na važnost jasnoće prenošenja poruke. Dotaknulo se i pitanje pripreme svećeničkih kandidata u smislu obrazovanja za medije i medijski nastup, kao i za umjetnost i glazbenu kulturu. Podsjetilo se na preporuku Zagrebačke sinode da se na katolička učilišta uvede odgoj za medije. Istaknuta je i važnost katoličkih novinara kao onih koji propitkuju i traže odgovore na aktualna zbivanja u Crkvi.