Susret je započeo u gospićkoj katedrali Navještenja BDM misom zadušnicom za pokojnog vlč. Ivicu Miloša koju je predvodio gospićko-senjski biskup Zdenko Križić u zajedništvu sa svećenicima biskupije, jer je vlč. Ivica Miloš pokopan u rodnoj župi Kandija blizu Bugojna u BiH te veći dio svećenika koji su željeli, nisu mogli  tamo sudjelovati.

Biskup Križić je kao oproštaj od vlč. Ivice te kao poticaj svećenicima da žive i rade s mislima na vječni počinak, izrekao sljedeću propovijed:

„U sljedeću nedjelju bit će prva godišnjica smrti biskupa Mile Bogovića, prvog biskupa Gospićko-senjske biskupije, za koga ćemo, u zajedništvu cijelog našeg prezbiterata, slaviti svetu misu. Bio je prvi biskup gospićko-senjske biskupije.

Godinu dana poslije umire nam i prvi svećenik koji je zaređen u novoosnovanoj našoj biskupiji. Njegova smrt nas je iznenadila i potresla. Znali smo da Ivica nije bio baš čelična zdravlja, ali se nikada nije posebno žalio, a niti najmanje dramatizirao povremene zdravstvene probleme. Prije nego što će biti zahvaćen ovim zloćudnim virusom, nije se ni po čemu dalo naslutiti da je njegovo zdravlje toliko zabrinjavajuće i da bi sve moglo imati ovakav epilog.

Završio je, iznenada u bolnici, a stanje se brzo pogoršavalo pa su nas liječnici još od prvog dana pripremali za ono najgore, da bi nam 29. studenog u popodnevnim satima priopćili tužnu vijest. Umro je sa 46 godina. To je dob kada se najviše stvara i daje, ali njega je Isus pozvao u Očev dom. Bio je sigurno dostatno duhovno zreo za Kraljevstvo nebesko.

Ivica je bio revan svećenik, volio je svoj svećenički poziv i vršio vrlo savjesno svoje poslanje. Na svim župama Gospićko-senjske biskupije u kojima je djelovao ostavio je sliku uzornog pastira i plemenitog čovjeka. Bio je vrlo jednostavan, skroman, ponizan, siromašan u smislu evanđeoskih blaženstava. Takav je bio i u svom svećeničkom služenju i u ophođenju s vjernicima gdje god je bio. Zato su ga voljeli i prihvaćali.

Njegove župe (Zagorje i Modruš) relativno su male, ali je on od ljudi dobivao dovoljno da od biskupije nije ništa tražio. Ne želim naglasiti da od biskupije nije ništa tražio, nego ljudi su se spontano, vidjevši u njemu autentičnog svećenika, poniznog, skromnog, uslužnog –  za njega brinuli, u granicama mogućnosti, i on kao takav nije oskudijevao. Istina je i obrnuta: kada svećenik nije takav, kada narod vidi da su njegovi interesi sve drugo samo ne duhovnost i svetost, onda prema njemu nisu posebno velikodušni.

Kada je u pitanju Ivica, vidi se kakav je bio i u izrazima sućuti koje kao biskupija dobivamo od mnogih vjernika iz svih župa gdje je on djelovao. Vjernici zadnje njegove župe – iz Ogulinskog Zagorja – molili su puno za njega dok je bio u bolnici i nadali se do zadnjega dobrom ishodu, no Bog je drukčije odredio.

Na poruci jednog uglednog vjernika koju sam primio iz te župe, piše: ‘Za Ivicom u župi plače i staro i mlado i muško i žensko.’ To je poruka da smo imali vrijednog i savjesnog svećenika, dobrog pastira i čovjeka, za koga smo uvjereni da će nas sada zagovarati kod Gospodina koga je volio i za kojeg je živio. Naša biskupija na to može biti ponosna.

On nije bio čovjek nekih izvanrednih naravnih sposobnosti, ali privlačio je svojom jednostavnošću i skromnošću i time na ljudima ostavljao jači dojam nego, ne znam kakvi, znanstveni i mudri nagovori ili propovijedi. Isus, prije svega, treba učenike po svom Srcu, a sve drugo će onda funkcionirati. Kako je lijepo kada ljudi svog svećenika vole i plaču na rastanku s njim. Kao što je i žalosno kada župljani traže da se nekog svećenika premjesti jer u njemu vide daleko više sjene nego svijetla.

U ovom momentu dok mi za Ivicu molimo i prikazujemo ga Božjoj ljubavi, on nama svima postavlja pitanja na koja trebamo odgovoriti: kakvo je moje služenje ljudima kojima sam poslan? Prepoznaju li u meni Isusovu ljubav i dobrotu? Jesmo li razmišljali o onom Isusovom pitanju učenicima: ‘Što kažu ljudi tko sam ja?’ Kako nas ljudi vide?’ To Ivica nama poručuje. Govor mrtvih najčešće je puno snažniji od govora živih. Bespotrebno je da mi mrtvima govorimo bilo što, nego njih trebamo samo slušati i njihove poruke primati srcu.

Mi vjernici ne gledamo na smrt kao oni koji nemaju nade. Mi vjerujemo Isusu i njegovim obećanjima. Mi svećenici smo tolike ispratili na naša groblja, odnosno, u drugi život. Izražavali smo tolikima sućut te upućivali riječi utjehe i nade. Svjesni smo da je i svaki od nas, svakim danom, sve bliže smrti, iako ne znamo kada će to biti. Dobro je to za nas. No, ne smijemo dopustiti da nas ona iznenadi ili, ne daj Bože, nađe nespremne. O toj stvarnosti moramo razmišljati svaki dan, a ne odgađati za ne znam koju dob.

Isusov život bio je trajno usmjeren prema Kalvariji, prema smrti. On to naziva ‘svojim časom’. On se za taj čas neprestano spremao. Njegova zadnja riječ na križu bila je: ‘Svršeno je‘, u značenju da je u svemu ispunio Božju volju. Blago onome tko tako umre. Zato ne čudi skrušena molitva jednog biblijskog čovjeka koju izriče riječima: ‘O, da mi je umrijeti smrću pravednika! O, da svršetak moj bude kao njegov.’ (Br 23,10). On ne moli da ima dug život, nego da ima život pravednika i tako svetu smrt.

Isus je rekao, život mu nitko ne oduzima, nego ga On sam od sebe daje, daruje. Takvom životu ni smrt ne može nauditi. Zato evanđelist veli da u smrti Isus predade duh u ruke Očeve, predade tamo gdje je bio i cijeli njegov život.

Smrt ne može nauditi životu koji se daruje Bogu i drugima. Takav život jači je i od smrti. Zato Isus upozorava sve govoreći: ‘Tko ljubi svoj život izgubit će ga.’ Jasno nam je što je s tim htio reći. Čovjek koji živi samo za sebe i svoje interese, nema budućnosti. Ostat će bez života, ostat će prazan. Život se čuva i ispunjava služenjem i žrtvom, darivanjem i poklanjanjem. Život se ne čuva u komotnostima i užitcima, nego kada ga se troši za druge.

Pavao nas upozorava da ćemo svi jednom stati pred sudište Božje i primit ćemo što smo zaslužili. Jedino je sigurno da ćemo se svi kajati što nismo bili bolji. Ostaje nam poziv da iskoristimo vrijeme koje još imamo i tako teret tog kajanja smanjimo. I dok zahvaljujemo Bogu za Ivicu i za njega molimo da ga Bog primi među svoje izabrane, molimo Gospodina da svima nama pomogne  da što vjernije živimo svoj svećenički poziv. Amen.“

Pjevanje je predvodio katedralni zbor pod ravnanjem i uz glazbenu pratnju Franje Puškarića.

Nakon mise svećenici su imali mogućnost za osobnu ispovijed, potom su nastavili prigodni program u zgradi Biskupskog ordinarijata.
Nakon obavijesti biskup Zdenko Križić čestitao je svima Božić. Susret je završio zajedničkim objedom.