Istina je prava novost.

Predgovor pape Franje u knjizi "Salvato dai migranti. Racconto di uno stile di vita"

" Salvato dai migranti. Racconto di uno stile di vita" naslov je knjige u izdanju "Edizioni Dehoniane Bologna – EDB" u kojoj don Mattia Ferrari, kapelan "Mediterranea Saving Humans", opisuje svoje iskustvo života na moru u službi migranata koji bježe iz svojih zemalja u potrazi za boljom budućnošću. U nastavku donosimo prijevod predgovora pape Franje koji je objavljen u izdanju lista "L`Osservatore Romano" od 23. rujna.

Od početka svog pontifikata posebnu sam pozornost posvetio nevoljama migranata, jednom od znakova vremena ovog povijesnog doba. Na svom prvom apostolskom putovanju otišao sam na Lampeduzu, simbolično mjesto brodoloma i prihvata, i tamo sam podcrtao središnju točku pitanjem: “Gdje je tvoj brat? Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče, kaže Bog… Ovo nije pitanje upućeno drugima, to je pitanje upućeno meni, vama, svakome od nas” (Homilija na Lampedusi, 8. srpnja 2013.).

Drama migranata zapravo dovodi u pitanje naš najdublji identitet: pitanje je izbora hoćemo li uistinu biti braća i sestre ili ne. Ponovio sam to na susretu biskupa i mladih s Mediterana u Marseilleu 22. rujna 2023.: “Pred nama je raskrižje: s jedne strane bratstvo, koje dobrom oplođuje ljudsku zajednicu; s druge ravnodušnost, koja krvavi Mediteran. Nalazimo se na civilizacijskom raskrižju. Ili kultura humanosti i bratstva, ili kultura ravnodušnosti: neka se svatko snalazi kako može.”

Posljednjih sam godina više puta susreo migrante čije su priče obuhvatile priče mnogih: neki od tih susreta, poput onih s Bentolom i Patom, ispričani su i u ovoj knjizi. Susretom s njima želio sam istaknuti da su oni uistinu braća i sestre i pomažu nam da ponovno otkrijemo sveopće bratstvo. Oni koji iskazuju gostoprimstvo znaju da je prijateljstvo sa siromasima spasonosno, jer kroz njih, Isusovu najdražu braću, doživljavamo posebnu Isusovu ljubav i ponovno otkrivamo ljepotu biti dijelom ovog velikog bratstva. Ponovio sam to obraćajući se izravno migrantima: “Tretirani kao teret, problem, trošak… No, umjesto toga, vi ste dar. Vi ste svjedočanstvo kako naš blagi i milosrdni Bog zna zlo i nepravdu od kojih trpite preobraziti u dobro za sve. Jer svatko od vas može biti most koji spaja daleke narode, koji omogućuje susret različitih kultura i religija, način da ponovno otkrijemo našu zajedničku ljudskost” (Video poruka prigodom 35. obljetnice osnutka Centra za izbjeglice Astalli, 19. travnja 2016.).

Bratstvo je vapaj: migranti koji nam kucaju na vrata nose taj vapaj u sebi: traže da ih se prizna kao braću i sestre, da hodaju zajedno. Spašavanje i prihvaćanje nisu samo bitne humanitarne geste, to su geste koje daju smisao bratstvu, koje grade civilizaciju. Više sam puta javno izrazio svoju zahvalnost “Mediterranea Saving Humansu” i svim organizacijama koje se bave spašavanjem i prihvatom. Zahvalan sam i vjernicima, Bogu posvećenim osobama i biskupima koji ih na različite načine prate. Crkva prati taj hod, jer evanđelje to traži: Crkva nema alternative, ako ne slijedi Isusa, ako ne ljubi kao što Isus ljubi, gubi sam smisao svog bića. Utjelovljenje univerzalnog bratstva je san koji nam je Bog povjerio od početka stvaranja: svatko tko sudjeluje u ovoj misiji surađuje u Božjem snu; stvarnost koja utjelovljuje bratstvo na poseban način su i narodni pokreti, o kojima se također govori u ovoj knjizi. Upoznao sam narodne pokrete dok sam bio nadbiskup Buenos Airesa: u njima sam pronašao ono što sam kasnije nazvao “mistikom narodnih pokreta”, to jest onu unutarnju samilost koja postaje djelovanje zajednice i koja navodi siromašne da se uhvate za ruke, organiziraju se, da se zajedno bore i zajedno grade drugo društvo. U Buenos Airesu, prateći narodne pokrete, shvatio sam da “Premda nekima smetaju, premda neki mislioci ne znaju u koju bi ih kategoriju smjestili, mora se imati hrabrosti priznati da bez njih demokracija vene, postaje nominalizam, formalnost, gubi svoju reprezentativnost, postaje bestjelesna jer ostavlja narod na vjetrometini u njegovoj svakodnevnoj borbi za dostojanstvo, u izgrađivanju svoje vlastite sudbine” (Fratelli tutti, 169).

Posljednjih godina sudjelovao sam na četiri svjetska susreta narodnih pokreta i njihovih regionalnih susreta te sam pozvao Crkvu da ih prati: “Gledajte Crkvu koja je otvorila vrata svima vama, uključite se, pratite i planirajte to u svakoj biskupiji, svako Povjerenstvo pravde i mira, stvarna, trajna i predana suradnja s narodnim pokretima. Pozivam vas sve, biskupe, svećenike i laike, uključujući društvene organizacije u urbanim i ruralnim periferijama, da produbite ovaj susret” (Govor sudionicima Drugog svjetskog susreta narodnih pokreta, Bolivija, 9. srpnja 2015.).

San o bratstvu, koji migranti traže od nas da gajimo i koji sam stavio u središte svog pontifikata, Božji je san i Crkva ga je uvijek promicala, snažno ga ponovno pokrećući počevši od Drugog vatikanskog sabora i pontifikata sv. Ivana XXIII.

Zaključio bih predgovor ovoj knjizi riječima njegovog osobnog tajnika mons. Lorisa Capoville, kojega sam proglasio kardinalom 2014. i o kojem se govori u ovoj knjizi. Kada je napunio 100 godina, 14. listopada 2015., odlučio je taj rođendan proslaviti s nekim od migranata. Grleći jednog od njih, Issu, muslimana iz Malija, izgovorio je ove riječi: «Issa, neka te Bog blagoslovi. […] Postoji samo jedna ljudska obitelj, ja sam građanin svijeta, poput tebe, dragi Issa. Samo što sam ja završio svoju utrku, a ti je počinješ. Dajte svoj doprinos civilizaciji ljubavi, jer nema druge, nema civilizacije tehnologije, moći ili oružja. Moja kršćanska braća su mi jako draga, znam, ali jednako su mi dragi i drugi u istoj mjeri, dragi su mi svi ljudi i žene ovoga svijeta. Sretan sam što sam živio na ovom svijetu. U sjećanju cijelog svog života nikada nisam vidio neugodnu osobu, domovinu koju ne volim. Sve što je stvoreno dar je od Boga. U svakome od nas postoji nešto dobro; ako je svatko od nas dobar ja sam sretan, ali ako nije dobar on je i dalje moj brat, ja ga volim. Držim njegovu ruku blizu sebe i zajedno koračamo prema civilizaciji ljubavi. […] U zajedništvu s muškarcima i ženama dobre volje koji pripadaju svim nacijama, družim se kao prijatelji te osjećam da uistinu uz doprinos tisuća žena i muškaraca svih rasa, idemo prema većem jedinstvu ljudske obitelji; jedan Otac, jedan Otkupitelj, jedna presveta Majka, jedan sveopći Pastir, jedan pogled usmjeren prema vječnom nebu.”

Postati sposoban tako voljeti je molitva koju upućujem Isusu za svaku osobu koja živi na ovom svijetu.

Iz Vatikana, 3. srpnja 2024.

FRANJO


© L’Osservatore Romano. Za pristup cjelovitom sadržaju, više informacija možete saznati ovdje.