Oče nadbiskupe, što je pohod Ad limina?

Ta je riječ već od prvih stoljeća upotrebljavana, u drugom kontekstu nego danas. Riječ limina znači prag. Kad su kršćani u ono vrijeme, nakon što su apostoli bili pobijeni, počeli obilaziti njihove grobove, častiti, moliti se na njihovim grobovima, onda su znali reći: ‘Ajmo Ad limina’. Ajmo na pragove, ajmo na pragove apostola, ajmo do grobova naših mučenika. I tako je to stoljećima bilo. Onda su se poslije, kad se stekla sloboda, organizirala i hodočašća u pojedinim prigodama, osobito kad bi bila neka Sveta godina ili posebna prigoda, dakle dana stradanja pojedinih apostola; ljudi, odnosno zajednice su organizirale hodočašća i govorilo se ‘Idemo Ad limina’. Idemo na grobove. Idemo na pragove. Zapravo, to je jedan slikoviti izraz koji baš nešto označava što je puno značenja. Dakle, znakovito.

Limina znači prag s kojega je mučenik prešao u drugi svijet. Ostavio traga, prag – limina, ali otišao na drugi svijet. Taj izraz dugo je stoljeća bio upotrebljavan, dok nije Siksto V., opet moram reći jedan naš Hrvat, dakle Siksto V., koji je 1585. g., u prosincu, odredio da biskupi dolaze, onda je on odredio svake treće godine Ad limina, da pohode pragove apostola. Ali ne samo to. Nego tada je počelo zapravo ovo što mi sada imamo – da (biskupi) podnesu izvješće o svojim biskupijama, o svemu onome što biskupi smatraju da je važno da izvijeste Papu i njegove urede. I tada je započelo ovo što mi danas prakticiramo i što će biti ovogodišnji pohod Ad limina. Dakle, naš Hrvat, Siksto V., 1585. g. izdao je dokument kojim je odredio (Ad limina). I to se evo prakticira stoljećima.

Ono što je lijepo i dobro je da ljudi znaju, da su ta izvješća koja su biskupi redovito pripremali, kao što smo i mi za ovo također pripremili, postala važan izvor arhivske građe za proučavanje vremena, povijesti pojedinih biskupija, pojedinih biskupa, svega onoga što se u Crkvi događalo, i to je sada u Vatikanu pohranjeno. Sva ta izvješća postoje u tzv., naziva se Tajni vatikanski arhiv. Nije više tajni, ali u ono vrijeme bio je tajni, dok određene godine ne prođu. I to je danas vrlo važan povijesni izvor za proučavanje povijesti. Hvala ti, Siksto V., što si bio tako dalekovidan!

Važno je da ljudi znaju i da Crkva zna da nije od jučer, nego postoje tragovi o kojima govori povijest. Ali to je toliko važno kad govorimo o tragovima, da je Pavao VI., kad je imao susret, redovito se održavaju kongresi arhivista koji dolaze (u Rim) i raspravljaju o toj problematici. Onda je on (Pavao VI.) u svome nagovoru zahvalio im za taj lucidni posao koji vode, vrijedan posao, nezaboravni dio kojim doprinose proučavanju naše prošlosti; pa je za arhive rekao da su to prostori u kojima je Svemogući ostavio svoje tragove, Božjeg prolaska kroz ovu zemlju. Ali oni su zabilježeni. U tom Arhivu. Evo, zato je važan ovaj događaj Ad limina. Mi idemo tamo ne samo susresti se s Papom, nego i s njegovim uredima. A prije toga, svaki je obvezan (biskup), pola godine barem prije samog susreta, podnijeti izvješće. Tako da svaki od nas biskupa iz Hrvatske, a tako i drugih biskupskih konferencija, podnese izvješće koje obuhvaća najmanje 22 poglavlja iz različitih područja života u jednoj biskupiji.

Ti se susreti održavaju svakih pet godina. Znači, ovo je peti pohod hrvatskog episkopata u slobodnoj domovini, je li, koji ide u Rim i podnosi život Crkve u Hrvatskoj u našoj slobodnoj zemlji?

Moram reći da si se dobro poslužila matematikom, ali ću te morati malo ispraviti. Iako bi to bilo logično tako, dakle, da smo išli svake pete godine, ovo bi bio peti (pohod Ad limina). Međutim, oteglo se između pojedinih događaja, tako da smo prvi put imali Ad limina 1992. g., pa onda tek 1999. g. Znači, sedam godina je prošlo. Onda nakon 1999., drugi pohod je bio 2005. g., s Benediktom XVI., ono je bilo s Ivanom Pavlom II. U međuvremenu, što se sve izdogađalo, Papina ostavka, dolazak novoga Pape, prošlo je ništa manje nego dvanaest godina, tako da je ovo tek treći pohod. Nadam se da se Siksto V. neće ljutiti što je ovo, što se nije održao njegov…  Odnosno, on je bio odredio da se ide svake tri godine (kasnije se promijenilo da se Ad limina održava svakih pet godina).

Ovaj prvi razlog neodlaska je, pretpostavljam, bio rat?

Jest.

Koja ste izvješća pripremili za Svetoga Oca i njegove suradnike?

Puno (izvješća). Svaki biskup mora pripremiti prije toga (susreta) pismeno izvješće koje obuhvaća mnoga područja. Praktično, Kongregacija za biskupe dostavlja svakom biskupu mnoštvo pitanja koja obuhvaćaju različita područja, kao npr. organizacija u biskupiji, strukture upravne, život liturgijski, sakramentalni, to je jako važno. Onda svaki biskup podnese izvješće o tome kako je u njegovoj biskupiji stvarno stanje, kako se sakramenti proživljavaju, kako kršćani žive. Dakle, to su ona izvješća koja i župnici redovito dostavljaju u biskupiju. Onda pitanje katoličkog odgoja i kateheze. Kongregaciju za odgoj posebice interesira kako je strukturiran katolički odgoj, kako je strukturirana kateheza. Kako, dakle, svećenici i laici koji poučavaju, obavljaju tu svoju svetu i važnu dužnost u rastu Crkve. Jasno da je važno za Kongregaciju za kler koja pokriva područje svećenika, kakav je život svećenika, broj svećenika, što imaju, kakav je posao. Život svećenika u jednoj biskupiji je neobično važan za Kongregaciju za kler. Pogotovo sada u ovim mnogim aferama o kojima se piše, Kongregaciju interesira. Interesira je ne samo kler, nego je interesiraju i laici. Jer Drugi vatikanski koncil je osobito istaknuo važnost i ulogu laika u Crkvi.

Gdje su i kako su laici angažirani, ima li apostolat laika? Jesu li vjernici svjesni da su krštenjem i oni poslani, pozvani navješćivati, svjedočiti i ne samo primati, nego i davati. Onda pogotovo što se tiče obitelji, mladih. Pa što se tiče ekumenizma, budući da pojedini narodi nisu samo katolici, nego ima i drugih vjera, ima drugih kršćana, pa kongregacije interesira kakav je ekumenizam, kakav je međuvjerski dijalog. Možda će vas kao medije zanimati je li ih zanimaju mediji? Itekako. Vatikan ima svoje Vijeće za medije i zanima ga kakvo je ovdje područje medija. Kakav je stav medija prema Crkvi? Kako se Crkva služi medijima?

Caritas, pastoral migranata, pogotovo u ovoj sadašnjoj situaciji koja je na neki način postala svjetski fenomen. Kako se Crkva nosi s tim problemom? Zanima ih također i kultura, umjetnost. Jer Crkva je zapravo velikim dijelom stvarala kulturu. Sv. Ivan Pavao II. je u jednom svom nagovoru, kad je govorio o kulturi, rekao: ‘Vjera koja ne rađa kulturu je poluživa vjera’. Dakle, smatra da živa vjera stvara kulturu. I mi smo zahvalni našim precima koji su upravo poneseni vjerom i umjetnicima koji su poneseni tim vjerskim žarom, stvarali kipove, slike, gradili crkve. Sve su to područja kulture koja su također za Kongregaciju vrlo interesantna. Evo, to je jako puno tema o kojima će se moći razgovarati.

Mi ostajemo tamo cijeli tjedan. Dakle, ima osam kongregacija. Ima jedanaest papinskih vijeća. Mi ćemo sve te kongregacije i vijeća obići i s njima imati prigodu razgovarati o ovim temama, kako koju kongregaciju zanima. Kad budemo u Kongregaciji za odgoj, nju će zanimati kako su strukturirana naša sveučilišta, naše škole, katoličke škole, teologije, filozofija, oni se interesiraju. A iz izvješća već znaju kako je. Samo onda malo se razvija dijalog i ako ima nekih preporuka ili naših pitanja, pitamo. Tako da bude vrlo ugodan razgovor, moram reći, i vrlo koristan.

Je li na te susrete u kongregacije vi biskupi uvijek idete kao cjelina? Nikad to nije izdvojeno, da je netko negdje, nego je li nastupate kao jedno tijelo u svakoj kongregaciji? Da nam malo vizualizirate to praktično.

Jest. U kongregacije ćemo uglavnom svi ići. U svim kongregacijama ćemo biti svi biskupi. To je Kongregacija za nauk vjere, Kongregacija za liturgiju sakramenata, Kongregacija za kauze svetih i blaženih, Kongregacija za biskupe, Kongregacija za evangelizaciju naroda, Kongregacija za kler, Kongregacija za posvećeni život i društva apostolskog života i Kongregacija za katolički odgoj. Na svim ovim kongregacijama mi ćemo biti svi zajedno i imamo na raspolaganju kod svake kongregacije dva sata. Dva sata razgovora, susreta, informacija, pitanja, odgovora. I oni se za to pripremaju i mi smo isto tako sa svoje strane pripremili se, da ćemo razgovarati o onome što nas zanima.

I uvijek vas dočekuje predstojnik kongregacije?

Da, predstojnik kongregacije, pročelnik dakle, on nas dočekuje sa svojim suradnicima i oni već imaju sva naša izvješća i oni imaju pitanja. I oni će ih postavljati i tražiti objašnjenja a i mi ćemo sa svoje strane isto tako za određena područja, određena pitanja, isto tako pitati. Osim kongregacije, postoje i papinska vijeća u koja nećemo moći ići svi. Nego ćemo, baš smo se tako nekako raspodijelili, već prema onome kako tko… Ako netko vodi, recimo, Vijeće za laike, onda on i još nekoliko biskupa (idu u papinsko vijeće za laike). Ako netko vodi Vijeće za ekumenizam, on i nekoliko biskupa. Mi smo već to rasporedili, netko prema interesu, netko prema okolnostima, u Vijeće za obitelj, pročelnik Vijeća za obitelj i nekoliko biskupa. Ne možemo svi, jer je u isto vrijeme. Praktično, vrijeme nam ne dopušta da budemo svi zajedno (u svakom papinskom vijeću). Onda smo rekli, pa idemo nekako grupirati se, da u svakom Vijeću bude po nekoliko nas i poslali smo im naše interese, naša pitanja i tako ćemo se s njima susresti. Kao npr. (vijeća) za međureligijski dijalog, za kulturu, obavijesna sredstva itd.

Oče nadbiskupe, kad spominjemo temu izvješća, kao pripremu vašeg razgovora, treba reći da su ta izvješća strukturirana jako statistički. Mislim da je to osobito velik doprinos i slika života Crkve kroz stoljeća, baš u tim statistikama – tu se onda može pratiti pad, rast, stagnacija (u pojedinim područjima).

Jasno, ne možete bez brojki. Najprije kažeš koliko ima stanovnika, koliko svećenika, koliko redovnika. To je sastavni dio. Uz to su i druga pitanja, teoretska i praktična, sastavni dio izvješća i razgovora. Kad govorimo o obiteljima. Možemo nabrojati koliko ima obitelji, koliko ima rastava. Ali najvažnije je kako se obitelji danas nose s problemima i kakvi su problemi. Jer nisu isti problemi u Hrvatskoj, Rumunjskoj, Njemačkoj. U tom kontekstu, mi onda svjedočimo što mi ovdje proživljavamo. Jasno,  statistike su važne, bez njih ne možemo i one su početna baza. Ali nije samo to cilj. Nego je važan ovaj drugi, idejni cilj, ono što muči današnjeg čovjeka, mladog današnjeg oca, današnju majku, današnjeg svećenika, o tome se razgovara.

Vi idete baš predstaviti okolnosti života Crkve u Hrvatskoj, društvene prilike.

Tako je.

U tom kontekstu, Oče nadbiskupe, idete li u Vatikan možda s nekim poteškoćama Crkve u Hrvatskoj?

Ja bih ovdje mogao odgovoriti s onim kako je Drugi vatikanski koncil započeo konstituciju O Crkvi u suvremenom svijetu, riječima: Nade i teškoće, žalosti i problemi koje svijet proživljava su crkvene nade, teškoće i radosti. Mi smo u kontekstu. Mi smo u jednom određenom svijetu. Mi smo u konkretnoj Hrvatskoj. I sve probleme, sve teškoće ili sve nade i sve radosti koje narod proživljava i mi proživljavamo. Kao što je normalno da imamo radosti, imamo i briga, imamo i problema i s tim ćemo otvoreno popričati, bez imalo ikakvog straha, bojazni ili glume. Nego, to je stanje. I o tome ćemo govoriti tako da ima, zaista ima i problema, ima i poteškoća, ali ima puno radosnoga što isto tako treba reći.

Sigurno će tu onda biti neminovno spomenuti ovu promjenu klime u društvu uopće. Dakle, suočeni smo s rodnom ideologijom, promjenom pogleda na antropologiju, ne samo pojedinca nego i obitelji. Pretpostavljam da su to isto neke teškoće koje ugrožavaju kršćanski pogled na svijet.   

Pa to su sve, jučer smo imali komunizam, danas ste rekli tu rodnu ideologiju, teškoće su tu. Izazovi su tu. Problemi su tu, ideologije su tu. I one imaju svoje posljedice. Nisu one završile. Ni komunizam nije završio. Ni sekularizam nije završio. Ni filozofija Nietzsceha, tzv. Boga koji je mrtav, nije završila. To su teme koje su mučile jučer čovjeka, nastavljaju i danas mučiti. Ali nismo bez nade. Evo, to je ta poruka i ovakvih susreta. Mi ne idemo u beznađe, mi idemo razgovarati o realnim, stvarnim problemima, ali onda u razgovoru pokušavamo reći, ‘Ljudi moji, ima i drugačiji način’. Ima ljudi koji su svjesni svega toga, imamo heroje u ovom našem vremenu. Imamo zauzete vjernike laike koji su svjesni svega toga i ne daju se zavesti. Imamo, jasno, puno i onih koji su podlegli, zavedeni.

Nažalost, ovdje moram citirati našeg dragog kardinala Franju Kuharića koji je znao u svojim dubokim razmišljanjima reći nešto što me uvijek potrese. On je rekao: ‘Zavodnici su, nažalost, uvijek imali puno uspjeha’. To je činjenica. I mi moramo s time biti… Ali zato pokušavamo osvješćivati, zato pokušavamo govoriti, zato upozoravamo ‘Ne dajte se, braćo!’. Zavodnika ima i bit će ih i neće ih do konca svijeta prestati. Ali naše je da budemo svjesni te opasnosti, ali isto tako da ponudimo nešto pozitivno. A evanđelje je takva ponuda. Sakramenti su takva ponuda. Vjera je nadasve takva ponuda. Ponuda, da možemo usprkos teškoća, pobijediti. Rekli bi Englezi: ‘We shall overcome!’. Mi ćemo pobijediti!

Crkva pokazuje da ima odgovor. Na svaku tjeskobu i pitanje čovjeka.  

Jest, ne plaši se Crkva. Evo, sad u kontekstu Ad limina, baš na ovu temu, Crkva je svjesna te sigurnosti. U ovih nekoliko puta kad smo bili Ad limina svi biskupi na grobu Svetoga Petra, i ove ćemo godine u ponedjeljak (12. studenoga) započeti upravo misom na grobu sv. Petra ujutro u 7,30 sati. To je događaj koji možeš samo tada i u takvim okolnostima doživjeti. I onda sjetiti se tog krhkog, slabog Petra koji je pogriješio, koji je čak i izdao Isusa, zanijekao ga. Ali Isus, znajući njegovo srce, znajući njegovu spontanost, iskrenost, (kaže): ‘Petre, sviđaš mi se. Na tebi ću sagraditi Crkvu. I vrata je paklena neće nadvladati’. Evo, to je sigurnost. To je sigurnost i biskupa i vjernika i svećenika. Mi smo u lađi koju Krist kormilari, vodi. Tu je Petar, koji je u temelju te Crkve. I sve ideologije, svi napadi, svi progoni koji su bili i bit će ih i neće prestati, nisu ništa prema snazi koju Isus preko svoje Crkve nudi svijetu.

Naveli ste prvu točku vašeg zajedničkog susreta. Kakav je preostali program boravka hrvatskih biskupa u Vatikanu i Rimu?

Uz pohod i susret najprije sa Svetim Ocem, to će biti u ponedjeljak (12. studenoga), posjetit ćemo i Državno tajništvo istog dana. Onda ćemo poći od kongregacije do kongregacije, već prema rasporedu koji dan i vijeća koja su također planirana u tim danima. Uz ovaj, rekao bih, ljudski susret i razgovor, važan je i onaj liturgijski. Mi idemo u pohode Ad limina. To znači, idemo pohoditi grob apostola Petra, a onda ćemo pohoditi i grob apostola Pavla. Pohodit ćemo četiri važne bazilike u Rimu. Pohodit ćemo i imati zajedničku misu na grobovima apostola Petra i Pavla, ali ćemo poći i u Lateran. To je povijesno papina katedrala. Nije bazilika sv. Petra njegova katedrala. Lateran je njegova katedrala. Katedrala rimskog biskupa, jer papa je rimski biskup. To je njegova biskupija i to papa Franjo često ističe. On kaže: ‘Ja sam rimski biskup’, a njegova je katedrala Lateran. Mi idemo tamo služiti misu, u njegovu katedralu, da se i na taj način bolje povežemo sa sadašnjim Petrom, Petrom naših dana.

Ali imamo nešto i, rekao bih, nacionalno. A to je, tamo ćemo služiti misu u baptisteriju gdje su kosti solinskih i istarskih mučenika. Kad su Hrvati došli ovdje, onda je izaslanik Svetog Oca došao i pokupio te kosti i to je bio prvi susret sa Svetim Ocem, nas Hrvata. Kad su došli, nakon što smo mi kao barbari, što bi se reklo, navalili, oni su došli pokupiti kosti. I odnijeli su ih u Lateransku baziliku, u taj baptisterij postavio ih je papa Ivan IV., jer je poslao nama opata Martina, 641. g. da pokupi kosti. To je bio prvi naš susret s Rimom, s kršćanstvom i tada je počela naša kristijanizacija. To je jako važan moment, jer mi smo među najstarijim slavenskim narodima koji su primili kršćanstvo. I zato nam je Lateran jako važan i zato nam je važan taj baptisterij u kojemu je Mauzolej solinskih i istarskih mučenika.

Onda ćemo poći i u baziliku Marije Velike. To je Gospina bazilika, četvrta bazilika u kojoj ćemo završiti naš boravak u Rimu. Vrlo slikovito, dakle. Počeli smo sa Svetim Petrom, počeli smo sa susretom s nasljednikom Svetog Petra, papom Franjom, a završit ćemo s Gospom. S Gospom i njenom bazilikom, nekako poput onog izvješća u Djelima apostolskim, kad nakon uskrsnuća evanđelisti izvješćuju da su se okupljali u gornjoj sobi,  to znači u Dvorani posljednje večere, gdje su bili zajedno u molitvama sa ženama i Marijom, Majkom Isusovom. Dakle, Marija je sastavni dio, usudio bih se reći, episkopata. Marija je u Crkvi izabrana kćer, ali ne samo to. Ona je i Majka Crkve. I zato mi je drago da svoj pohod Ad limina završavamo upravo u toj bazilici koja je njoj posvećena. Marija Velika.

Oče nadbiskupe, zaključno, pada mi napamet dok Vas slušam, kako je Ad limina vezano uz pohod (pragova) prvih kršćanskih mučenika, naših apostolskih prvaka, tada pokrajinske Crkve dolaze sa životom svojih Crkava Svetom Ocu. I to je svojevrstan test i naše ogledalo gdje smo mi tu, koliko smo mi spremni posvjedočiti našu vjeru, u odnosu na ono i kako su to činili prvi kršćani, mučenici. Pa u tom kontekstu, u danima smo spomena, Bogu hvala, oslobađajuće presude za pakistansku kršćansku mučenicu Asiju Bibi. Živimo u vremenu progona kršćana na Dalekom istoku. Dakle, biskupi susret (Ad limina) sa Svetim Ocem baziraju zapravo na jednoj temi – mučeništva. Možda smo u našoj svakodnevici premalo svjesni te stvarnosti mučeništva. Mislimo da je to vezano za prva kršćanska vremena. Mi u Hrvatskoj slavimo mnoge naše svece koji su iz prvih kršćanskih vremena, iz 4. st. Ali i 21. st. je zapravo, krvavo stoljeće kršćana.

Dobro ste to rekli, jer oni (mučenici) su temelj. Mučenici su zaista nešto položeno u temelje Crkve i oni su, kako je jedan stari pisac rekao, sjeme kršćanstva. Mučenička krv je sjeme kršćanstva. I na njihovim žrtvama, na njihovom svjedočanstvu, na njihovoj patnji, Crkva je rasla i raste. Mi smo tužni kad se ovakve stvari događaju, kad naša braća trpe, pate. Ali smo ponosni na one, poput Asie Bibi, koja je zaista nevino toliko godina provela u zatvoru, a ništa loše nije učinila. Nego su je oklevetali i optužili da je bogohulila. Ali to pokazuje kako je ovaj svijet pun ideologije, pun je nekih strasnih zaključaka, ljudi ne razmišljaju o drugome. Zato mi je drago da su uspjeli kršćani koji su se zauzeli za njeno oslobađanje. Ali to pokazuje određenu ideološku sliku jedne države, jednoga naroda, što mi je jako žao. Jako mi je žao da postoji takva netolerancija.

Siguran sam da će i ovaj događaj pomoći kršćanima da budu svjesni kako za vjeru treba podnijeti nešto.  Treba patiti. Treba se zauzeti. Ne treba se plašiti, prodavati se ili predavati se. Ovo vrijeme, to i papa Franjo koji put kaže, vrijeme je pomalo hladnih, mlakih kršćana. Mi danas trebamo zauzete vjernike laike, koji se ne stide. I biti ponosni na one koji su nam namrli ovo što imamo. Da mi nismo imali očeve koji su bili stabilni, vjerni onome što su primili, Bog zna što bismo mi danas bili. Zato mi zahvaljujemo danas svojim očevima koji su kroz stoljeća ostali vjerni onome što su primili.

Kad spominjemo Ad limina, htio bih kao završetak preporučiti svim vjernicima. Kad sam bio nekidan na susretu sa svojim klerom, na koncu sam rekao: Toplo preporučam ovaj događaj i ovaj otajstveni susret koji ćemo mi hrvatski biskupi imati ovih dana u Rimu. Potrebna nam je molitva. Potrebna nam je podrška. Potrebno nam je razumijevanje, ali osobito nam je potrebno zajedničko shvaćanje toga (pohoda). Ovo nije neki povijesni događaj, neki, rekli bismo susret. Ovo je otajstveni događaj u kojemu dolazi do izražaja naša vjera, naše ispovijedanje vrednota na kojima stasamo i živimo.

Ma evo, da predočim ljudima koliko je ovaj događaj (Ad limina) obilježen otajstvom, pada mi napamet nešto što mi je jedan svećenik pričao u Zadarskoj nadbiskupiji. Naime, kad su se odvijali radovi Drugog vatikanskog sabora, biskupi su nekoliko mjeseci bili na Saboru, pa bi se vratili kući. Onda bi opet išli. I svaki put kad bi odlazili na zasjedanje, učinili bi to s jednim vjerskim činom. S jednom molitvom, s jednim susretom u katedrali (sv. Stošije u Zadru). I on mi kaže da je uvijek bila dupkom puna katedrala, kad se objavilo ‘Naši nadbiskupi odlaze na zasjedanje Vatikanskog sabora’, bio je to nadbiskup Mate Garković i nadbiskup Marijan Oblak. Napunila bi se katedrala, učinili bi jedan liturgijski čin, molitve, zahvale i blagoslova, a onda bi svi hrpimice pohrlili za nadbiskupima, do gata (pristaništa) gdje ih je čekao vapor (brod) i onda bi s vaporom otplovili. Jasno, blagoslivljajući narod koji ostaje.

Dakle, tim činom oni su htjeli dati do znanja: Vi idete uime nas tamo, mi ćemo vas ovdje pratiti svojim molitvama. Kakva divna gesta i kakva simbolika i za ovaj naš Ad limina koji ćemo imati. I mi ćemo toga jutra kad budemo služili misu na grobu apostola Petra, obnoviti svoju vjeru. Kao biskupi, obnoviti vjeru uime svih onih koji su nam povjereni. I zato mi je drago poručiti i potaknuti sve naše vjernike, da ne čitaju samo ‘Eto, biskupi su bili tamo’. Ma učini nešto. Ili žrtvu neku, ili jednu Zdravo Marijo, da ovaj otajstveni susret ima duhovnog ploda u našoj državi, u našem narodu.

Da zapravo mislimo, biskup je tamo išao u moje ime, on predstavlja mene. Svaki pojedinac za sebe (da tako osjeti).

Tako je. Mi smo tamo zaista uime onih koji su nam povjereni. Ja uime Zadarske nadbiskupije i svaki biskup uime svoje biskupije, svoga klera, Bogu posvećenih osoba, vjernika laika, obitelji, mladih, djece, uime svih.

Oče nadbiskupe, nosite veliki teret, uvjetno rečeno, svih nas, dakle, skoro četiri milijuna Hrvata. Pa vam želim sretan put i blagoslovljen boravak, za kojeg vjerujem da će tako biti.

Hvala lijepo. Svima pozdrav i blagoslov.