Za vrijeme posjeta punitovačkoj župi vlč. Zrakić predstavio je svoje četvrto autorsko djelo Živi među mrtvima. Inspiraciju za pisanje knjige autor pronalazi u stvarnome događaju; u priči jedne zagrebačke liječnice, koja se na introspektivan način suočava s pitanjima o životu, smrti i opraštanju. “Ona ima samo jednu jedinu želju, ‘još danas želim umrijeti’. Zašto? ‘Još danas želim umrijeti da bih mogla upitati svoje nerođeno dijete hoće li mi oprostiti.‘“

Obraćajući se vjernicima, vlč. Zrakić približio je glavnu ideju djela, ali i pojasnio odabir naslova knjige Živi među mrtvima: „Dragi vjernici, ne bi ova mlada liječnica imala nikakvih problema da postoje mrtvi, da postoje mrtvi koji se nas živih više ne sjećaju, da postoje mrtvi koji su uistinu mrtvi. Takvih nema. Ona zna da Bog stvoritelj svakog ljudskog života ne može biti nepravedan prema svoj nerođenoj djeci na svijetu. Ona zna da Bog za njih ima i mjesto i prostor. Ona zna da njezino dijete živi i zato još danas želi umrijeti da bi ga mogla upitati hoće li joj oprostiti. Ne možemo mi ljudi ubiti život koji je Bog stvorio. Mi možemo žive priključiti mrtvima, ali oni žive, žive u Bogu i u našim savjestima. Ova žena živa je živjela smrt. Smrt joj je bila jedina utjeha, smrt joj je bila jedina nada. Tek poslije smrti počinje pravi život.“

„Završit ću riječima ove mlade liječnice: ‘Još danas želim umrijeti da bi mogla upitati svoje nerođeno dijete hoće li mi oprostiti.’ Hoće, njezino će joj dijete oprostiti. I Bog će joj oprostiti ako Ga za praštanje moli. Ona ovoga trenutka ne može oprostiti samoj sebi“, zaključio je propovjednik.

Recenzentica knjige novinarka Jelena Jakšić o djelu govori: „Živi među mrtvima istinita je priča inspirirana stvarnim događajima o životu i smrti i svim njezinim licima; smrti kao grijehu prema nerođenom životu, smrti kao jedinom utočištu majke i njezine nečiste savjesti i naposljetku, smrti kao novom početku; putu prema mjestu gdje će nerođeni biti rođeni, a mrtvi živi. Ovo je priča o svima nama koji jesmo ili koji ćemo možda već sutra odlučiti prekinuti novi život; na ovaj ili onaj način, u sebi ili u drugima.“

Zrakićevo prvo (ujedno i najpoznatije) literarno djelo jest roman Svi me vole, samo tata ne (1971.). Roman se bavi tematikom traganja za vlastitim identitetom te težnji za osjećajem pripadnosti, a samo je djelo nastalo prema istinitome događaju; prati život dječaka Ivana kojega je otac napustio, a majka umrla. Djelo je doživjelo više izdanja te je prevedeno na nekoliko stranih jezika. Druga Zrakićeva djela su roman Ljubav sudski podijeljena (1995.) te zbirka crtica Tragovi (ne)ljubavi (2004.).

Kao svećenik, vlč. Zrakić već se više od pedeset godina bavi problematikom obitelji i paradoksima koji se događaju u obitelji, što je vidljivo i u njegovim literarnim djelima. Vlč. Zrakić posebno je zahvalio župniku doc. dr. sc. Đurici Pardonu jer mu je omogućio dolazak i susret s punitovačkim župljanima. Po završetku misnoga slavlja, župljani su imali mogućnost porazgovarati s autorom i kupiti knjige, a mnogi su dobili i autorov potpis.