Knjiga kroz šest tematskih cjelina prati život i djelo don Živka, od njegova odrastanja u Pagu, preko ulaska u svećeništvo i prvih župničkih službi na Žumberku do djelovanja u Glasu Koncila, sve od sredine šezdesetih godina prošloga stoljeća.

Knjiga otkriva i don Živkovu ulogu u nekim od najvažnijih crkvenih gibanja u prošlom stoljeću, primjerice jubilejskim veleslavljima u okviru projekta “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata”. Bavi se i njegovim doprinosom osamostaljenju Hrvatske u razdoblju demokratskih promjena i Domovinskog rata. U knjizi su prvi puta objavljeni i izvorni Udbini dokumenti o višegodišnjem praćenju Živka Kustića, njegovih suvremenika iz crkvenih krugova i redakcije Glasa Koncila.

“Nastojeći ukoričiti život jednoga takvog čovjeka, čiji život ni po čemu nije bio dosadan, morao sam se voditi specifičnim pristupom. Svakako, knjiga je historiografskog karaktera i utemeljena na realnim povijesnim izvorima, arhivima, izjavama njegovih suvremenika, na starim brojevima Glasa Koncila… Međutim, sve je to trebalo na dramatičan način uokviriti, tako da je knjiga pisana kao povijesni roman s povijesnim, realnim likovima i s realnim referencama. Mislim da se jedino na taj način može najbliže ukoričiti tako bogat život i djelovanje don Živka”, poručio je autor knjige i novinar Glasa Koncila Marino Erceg.

Dr. don Mladen Parlov sa splitskog KBF-a čestitao je autoru na, kako je rekao, ‘iznimnom pothvatu napisanom na temelju dokumenata i s puno akribije.’ “Ova knjiga postaje sama po sebi jedan novi dokument. Ona nam otkriva ne samo život Živka Kustića, nego nam otkriva život Crkve u Hrvata u drugoj polovini dvadesetog stoljeća, koji nije bio nimalo lagan, ali nam otkriva i neustrašivog čovjeka”, naglasio je dr. Parlov.

“Ova knjiga meni je osobno, kao svećeniku i teologu, otkrila novu dimenziju čovjeka za kojega sam mislio da ga koliko-toliko poznajem. Otkrila mi je čovjeka koji je strastveno volio svećeništvo. Povjerio se ispovjedniku da vjeruje da ima zvanje za svećenika, ali ne za celibat. Srećom, u to se vrijeme našlo dosta razboritih ljudi, koji su Kustića preporučili grkokatoličkom biskupu Bukatku, makar je bilo sumnje i otpora i prema tome. Da se dobro postupilo što su njegovu želju za svećeništvom uslišali, pokazuju i plodovi koji su iza njega ostali.”

Povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest dr. sc. Josip Mihaljević podsjetio je da je ‘don Živko Kustić praktički čitavoga života bio trn u oku tadašnjega režima.’ Pojedincu je sigurno teško izići na kraj s totalitarnim sustavima. To je nešto za što je malotko sposoban i hrabar. Međutim, postoje ljudi koji u takvom sustavu traže način širenja prostora slobode i mislim da je don Živko bio upravo takav čovjek. Naime, totalitarni sustavi nisu savršeno monolitni. To je sustav u kojem postoje pukotine i u kojem ljudi poput Živka Kustića nađu način proći kroz te pukotine i šire toleranciju, slobodu, sve ono što je nedostajalo tom komunističkom sustavu u godinama nakon Drugoga svjetskog rata.

“Mislim da je upravo ova knjiga lijepo pokazala koliko čovjek može postići svojim djelovanjem, ali ne samo osobnim, nego i institucionalnim, s obzirom da je don Živko puno radio i kao pojedinac, ali i kao dio novinarskog tima Glasa Koncila, uostalom, kao i cjelokupna Crkva u bivšoj državi. Oni su svi radili na tome da jednoga dana ovaj narod ipak dočeka zrno slobode i dohvati svoju slobodu – unatoč stiscima represivnog sustava – jer nijedan diktatorski sustav ne može opstati vječno, a ovaj je opstao manje od pola stoljeća”, zaključio je Mihaljević.

Novinarka i kolumnistica Vesna Starešina citirala je jedan tekst koji je povodom Stepinčeve smrti napisao tadašnji šef dopisnika New York Timesa Cyrus Leo Sulzberger, o duhovnoj bitci Moskve i Rima za duše ljudi, posebno 50 milijuna katolika u zemljama komunističkog bloka, pa zaključila citatom: ‘Kad ljudi poput Stepinca nestanu sa scene, na njihovo mjesto jednostavno dođu drugi.’

“Dakle, to je kratka skica širokog nadmetanja između Katoličke Crkve i komunističkih režima, u kojoj je don Živko odigrao vrlo značajnu dionicu. Nisu to bila samo njegova Pisma seoskog župnika, to je bio dio ukupnog pokreta, dijelom upravljanog iz Vatikana, koordiniranog s lokalnim Crkvama i prilagođavanog uvjetima u svakoj pojedinoj državi. Kada promatramo etape rada don Živka Kustića, možemo ga vidjeti u različitim etapama te bitke, sve do devedesetih – kada je crveni zmaj navodno ubijen – ali je don Živko već krajem devedesetih znao da je samo proboden i da će se bitka morati nastaviti.”

Sudionici predstavljanja u više su navrata spomenuli don Živkovu ulogu u višegodišnjem obilježavanju ‘Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata’, ističući da su kardinal Kuharić, fra Tomislav Šagi Bunić, don Živko Kustić i svi ostali, kad su osmišljavali taj projekt, domoljublje prvenstveno doživljavali kao kršćansku krepost, a ne kao nacionalni ili politički program.

“Njihova pastoralna djelatnost, ponajprije kardinala Kuharića kao duhovnog vođe hrvatskog naroda u tom razdoblju, bila je ključna za hrvatski narod, da u ratne devedesete godine uđe moralno i etički ojačan, upravo kroz snagu koju mu je Crkva davala tijekom vremena tzv. Hrvatske šutnje, od 1971., kroz ono što je hrvatskom narodu bilo potrebno u olovnim sedamdesetim i osamdesetim godinama dvadesetoga stoljeća”, istaknuto je na predstavljanju.