Predstavili su je recenzenti dr. Darjan Godić i dr. Mario Jareb te autor. Promociju je vodila rukovoditeljica Odjela za nakladništvo HMI-ja Vesna Kukavica, a prigodni glazbeni program izvela, naravno na labinjonsko-portugalskome, kantautorica Elis Lovrić.

Zamjenik ravnatelja Matice dr. Ivan Tepeš, pozdravivši nazočne, promotore i autora, iznio je nekoliko zanimljivih činjenica i sudova o ovoj knjizi. Nazočnima se kao izaslanik premijera Andreja Plenkovića obratio i Dario Magdić, zamjenik državnog tajnika Zvonka Milasa, iz Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH.

Predstavljena knjiga četvrta je i posljednja publikacija u sklopu istraživačkog projekta “Povijest Hrvatske i hrvatskog useljeništva u Brazil”. Pisano na portugalskome i hrvatskome jeziku, djelo opseže čak 740 stranica. U sedam tematskih poglavlja donosi niz primjera doprinosa Hrvata kako domicilnoj sredini, njihovoj iseljeničkoj zajednici te matičnoj zemlji. Puhova knjiga nastala je zahvaljujući financijskoj potpori Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan domovine i Hrvatskog doma Croatia Sacra Paulistana u São Paulu.

Rezultate projekta, slijedom sadržaja knjige, na tribini je, uz ugledne znanstvenike iz Instituta za suvremenu hrvatsku povijest, publici približio istraživač Puh.

Među duhovnim pastirima važan je svećenik Damjan Rodin, jedan od prvih koji u Brazil stižu nakon Drugog svjetskog rata, i koji organizira vjerski i zajednički život hrvatske zajednice u São Paulu. U Rio de Janeiru nastavlja s radom važnim za Hrvate, ali i Brazilce. Rođen je u okolici Šibenika, a 1947. godine dolazi u Brazil i kratko vrijeme služi u São Paulu, gdje uređuje dvojezični mjesečnik „Hrvatski marijanski glasnik”. Tiskano je samo šest brojeva u razdoblju između 1947./1948. Zahvaljujući brojnim kontaktima i dobrim odnosima, dobio je novčana sredstva od raznih katoličkih (i drugih) organizacija iz europskih država, ali i iz Sjedinjenih Američkih Država i Kanade te gradi cijeli jedan kvart u Rio de Janeiru – danas poznat kao Vila Croácia (Hrvatski kvart), u sklopu naselja Senador Camará. Četvrt se s vremenom pretvorila u pravu hrvatsku četvrt, s baštinskim obilježjima koje u São Paulu nije bilo moguće ostvariti. Godine 1959. osnovao je školu „Brazil – Hrvatska“, koja djeluje i danas, i dječji dom „Kardinal Stepinac“ izgrađen u Dalmatinskoj ulici (Rua Dalmacia). Hrvatsku bolnicu u četvrti Sepetiba, u širem gradskom području Rija, otvorio je 1966. Godine 1968. pomogao je u osnivanju tzv. nogometnog kluba za djecu i mlade. U župi Nossa senhora de Lapa osnovao je Centar za suzbijanje ovisnosti. Nastavlja i pisati, kao brazilski suradnik lista Revista Croata objavivši nekoliko kratkih tekstova na hrvatskome jeziku. Godine 1960. godine, kao predsjednik Hrvatske kolonije Brazila, podržao je prijedlog brazilskog političara, senatora, i potpredsjednika Medeirosa Netta za osnivanje tečaja hrvatskoga jezika i književnosti na Nacionalnom sveučilištu u Rio de Janeiru, što se nije ostvarilo. Objavio je knjigu „Hrvatska, njezina povijest u povijesti zapadne civilizacije“, objavljenu na portugalskome u Rio de Janeiru kasnih šezdesetih. Otac Rodin preminuo je 1968. godine, a Vila Croacia ostaje bez poveznice s domovinom. To sve potaknulo je obitelj Raymundo da nastavi s nogometnim klubom i da se poveže sa zemljom o kojoj se u toj četvrti toliko govori. O isusovcu Josipu Dinku Mravku puno se govori u izvješćima i iskazima kulturnih aktivista zajednice, primjerice Ivana Šute i Zvonimira Matijaščića. Otac Mravak uspijeva organizirati zajednicu, iako je kratko boravio u São Paulu radeći u školi São Luís. Podržao je stvaranje zajednice Croacia Sacra, uključujući organiziranje događaja posvećenih domovini u toj školi. Nakon preseljenja je počeo raditi na Pontificijskom katoličkom sveučilištu da bi kasnije postao prorektorom sveučilišta. Na tom položaju ostaje tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, a zatim odlazi u mirovinu i umire 1988. godine.

Osim svećenika, vjerskim pitanjima i akcijama za dobrobit zajednice bavili su se i drugi. To je Marijan Čubaković koji je bio član Katoličke akcije i jedan od najaktivnijih članova Udruženja Nossa Senhora da Paz – Međugorje. Znan je po tekstovima koje je objavio Estado de São Paulo, „Kratka vizija o Hrvatskoj“, „Hrvatska – zemlja svetaca i mučenika“ ili „Nadbiskup Stepinac i njegova domovina Hrvatska“. Surađivao je i u vjesniku same Croatije Sacre Paulistane, koji se zvao Croacia Vida Nova. Devedesetih godina je, zajedno s prof. dr. Bogoljubom Andrijaševićem, vodio hrvatski radijski program pod nazivom Glas Hrvatske, koji je na oba jezika emitirao svake nedjelje na radiju Radio Nove de Julho.

Jorge Andres Franulić rođen je u hrvatskoj iseljeničkoj obitelji u Čileu, a tražeći avanturu dolazi u Brazil, gdje je radio za nekoliko časopisa prije otvaranja galerije u blizini El Dourada, jednog od najstarijih trgovačkih centara u São Paulu. Postao je poznat po izvođenju zidnog reljefa od 900 m2 na ulazu u Armenski klub. U domovini se uspijeva predstaviti tek krajem osamdesetih pa tako između 1988./1989. godine izlaže 17 djela u Zagrebu i Bjelovaru, donirajući ih Hrvatskoj matici iseljenika. Carlos Kiša, sina Hrvata koji su se doselili u Urugvaj, preselio se u Brazil 1960. godine, stvorivši veliku karijeru o kojoj priča Ivan Hetrich 1996. godine. veliko ime na jugu Brazila je Silvio Pletikos, začetnik suvremene umjetnosti savezne države Santa Catarina. Rođen je u Puli dvadesetih godina, a nakon  diplome profesora umjetnosti i nekoliko

Uz povijesne teme i demografske pokazatelje četvrta knjiga donosi pravu malu enciklopediju o istaknutim Hrvatima koji su na različite načine pridonijeli svojoj novoj domovini Brazilu od umjetnosti, arhitekture, glazbe, književnosti do prirodnih znanosti i gospodarstva ove najmnogoljudnije zemlje Južne Amerike. Stručni tim Milana Puha istražio je povijest i sadašnjost Hrvatske zajednice u Brazilu i to na vremenskoj okomici od 150 godina, a sadržaju je pridružena arhivska i fotografska građa. Sažeto, knjižni niz od četiri opsežne dvojezične knjige obrađuje fenomen migracija Hrvata u Južnu Ameriku s naglaskom na socijalne, gospodarske i političke izazove kroz prošlost i sadašnjost hrvatske zajednice koja danas ima između šezdeset i osamdeset tisuća ljudi.