U glazbenom dijelu nastupala je klapa „Bodulke“, uz harmonijsku pratnju prof. Tomija Domančića. Među brojnim sudionicima bili su hvarski biskup Petar Palić, gradonačelnik Hvara Rikardo Novak i predsjednik Gradskog vijeća Jurica Miličić. Voditeljica programa predstavljanja bila je Dorotea Maroević Ćaleta.

Naziv knjige je zapravo redak iz Knjige proroka Izaije (Iz 49, 1 ). Knjiga je nastala prema Dnevniku što ga je biskup Štambuk vodio od 1989. do 1996. godine. Tiskana je ove godine. Nakladnik je Zoran Bošković. Mekog je uveza. Ima 206 stranica B5 formata. Lektorirala ju je profesorica hrvatskog jezika Ivana Franjić. Naslovnicu je izradio Darko Šoša, a radi se o kapeli u Ludbregu koja „na svoj način predstavlja naše crkve i crkvice po Hrvatskoj koje su nemilo stradale od agresora“. Uvodnu misao napisao je splitsko-makarski nadbiskup i metropolit mons. Marin Barišić koji je poručio kako „Dnevnik, premda je iz ratnih dana, nema borbeni i osvetnički naboj, nego istinoljubivost i miroljubivi duh koji naglašava pamćenje, ali oprost i pomirenje prije svega.“ Pogovor je napisao fra Joakim Jaki Gregov.

Nakon uvodne pjesme klape „Bodulke“ „Raspelo na žalu“ započeo je prvi dio predstavljanja u kojemu su medicinska sestra Rina Ivandić i milosrdnica sestra Alemka Kutleša te učenica Antonija Vlahović čitale izvatke iz knjige. Potom su „Bodulke“ otpjevale pjesmu „Molitva žuljnih ruku“.

U drugom dijelu izvadak iz knjige pročitala je Kristina Domančić. Zatim je Tin Kolumbić knjigu povezao s knjigom Hannah Arendt „Ljudi u mračnim vremenima“. Ta „mračna vremena“ česta su u povijesti i ispunjena su mnogim zločinima i katastrofama. Ali, i u najmračnijem vremenu postoje svijetli trenuci poput svjetionika na moru.  Bez svjetionika se ne može, rekao je Tin, pa u tom smislu i ova knjiga može biti svjetionik koji će svjedočiti na najbolji mogući način dobrotom, ljubavlju, a naročito svjetlošću i u ovom vremenu u kojem sada živimo.

Istaknuo je kako je „biskup Slobodan dobar uzor i primjer čovjeka koji je spoznao svoj poziv ili poslanje koje mu je Stvoritelj namijenio i posvetio mu se svim svojim bićem. Za takvog čovjeka u svakodnevnom životu nema nevažnih stvari, posebice nema ispraznosti, sve je zapravo bitno, nema velikih i malih događaja. Ova knjiga je primjer koja nas upućuje da spoznamo čemu je sve autor pridavao značaj i važnost u iznimno teškom vremenu, što je vrlo lako otkriti na temelju obilja najčešće kratkih zapisa o događajima i susretima. Posebno treba istaknuti zabilježene susrete u ovoj knjizi, koji nam otkrivaju da biskup Slobodan isti značaj daje susretima s uglednim i uvaženim osobama kao i s tzv. običnim i ‘malim’ ljudima“. Napomenuo je kako je imao sreću, kao i mnogi drugi, „biti pod pastirskim štapom biskupa Slobodana koji i kao biskup u miru nije prestao biti dobri pastir“.

Citirao je Ivanovo evanđelje o dobrom pastiru, najamniku i vuku te naglasio: „Za mene su Isusove riječi o dobrom pastiru i vuku pravi ‘ključ’  za čitanje ove knjige koju večeras predstavljamo. Naime, budući da je tematika knjige vrijeme nametnutog rata u Hrvatskoj od strane jugosrpskog agresora, zdravorazumski je neprijatelja spoznati u spodobi vuka. Na našu sreću vuk, ili bolje rečeno vukovi nisu naišli na najamnike koji su ostavili svoje ovce i pobjegli, već na dobre pastire, a jedan od njih je i naš otac biskup Slobodan“.

Citirao je glasovite „riječi blagopokojnog kardinala Kuharića što ih je kao očinski savjet na početku rata uputio hrvatskim vojnicima“. Potom je citirao i kratki zapis ove knjige „koji svjedoči da je u teškom ratnom vremenu hvarski biskup upravo u duhu spomenutih riječi kardinala Kuharića promicao toleranciju i poštivanje drugih i različitih, čak i prema članovima zajednice iz čijih redova su u Hrvatsku upadali agresorski vojnici naoružani mržnjom i stvarnim oružjem“. Spomenuo je i Štambukove „riječi o suosjećajnosti, koja je jedna od najznačajnijih sastavnica, odnosno vrlina ljudskosti“ i kršćanskog ponašanja.

Kad je čuo da su agresori srušili križ na Srđu, Štambuk šalje telegram biskupu Želimiru Puljiću „da će naša biskupija taj križ obnoviti, jer je prvotni križ postavljao naš čovjek“. „Poruka je više nego jasna: mogu barbari rušiti naše spomenike od kamena, drveta ili bronce, ali ne mogu srušiti vrednote koje ti spomenici predstavljaju, jer te vrijednosti žive u našim srcima“, rekao je Kolumbić i dodao kako „najbolje svjedočanstvo o neuništivosti vječnih vrjednota kao što je naša vjera, nalazimo u zapisu o euharistijskom slavlju na dalekoj Palagruži“, gdje je biskupu „srce bilo ispunjeno zahvalnošću što smo i ovdje na dalekoj pučini svoji na svome, zahvalnošću Bogu ali i brojnim mornarima i ribarima koji su ovud plovili i ribarili i tako za buduće naraštaje stekli pravo na ovaj dio Jadrana“. U citiranom tekstu vidljiva je i „duboka prijateljska intimna veza biskupa s prirodom, koja je dragocjeni Božji dar“, kaže Kolumbić.

U samostalnoj i demokratskoj Hrvatskoj biskup Štambuk Crkvu i državu ne vidi odvojene. „U zapisu o toj temi biskup Štambuk kratko i jasno zapisuje: ‘Crkva i država trebale bi biti sestre. Jedna se brine za tijelo, a druga za dušu.“ U tom duhu i s tom namjerom brige za dušu biskup posjećuje  osnovnu i srednju školu. A kad je na Visu došlo do nemira i nesporazuma, gotovo do sukoba, između domaćeg stanovništva i onih koji su došli, naravno ne svojom voljom, iz Splita u Hvar dolazi ratni brod Petar Krešimir IV. koji biskupa vozi na Vis. I biskup uz Božju pomoć rješava problem.

Kolumbić navodi jedan zapis kao znakovito „svjedočanstvo biskupova djelovanja u kršćanskom duhu“ o osudi i prijeziru nečijih nedjela, zločina i grijeha, ali ne i osudi počinitelja svega toga. I dok piše tekst o tome „znakovito zapaža upravo u tom trenutku na radiju zvuke pjesme ,Nada, kada sve gasne, ostaje nada’. Dakle, izriče  optimistični pogled na budućnost“, kaže Tin.

Kolumbić je istaknuo kako „biskup Štambuk nikad nije govorio „prigodničarski“, već je isticao vrednote koje su značajne i bitne za život“. Osobito je govorio „o ljubavi prema gradu u kojemu živimo i domovini Hrvatskoj“. U svojim govorima upozoravao je „na ono što nažalost nedostaje mnogima od nas, a to je svijest o sebi“. Ta svijest osobito je potrebna kad je u pitanju „odnos velikih i moćnih prema tzv. malim nacijama i državama“, što se može izraziti latinskom izrekom:  „Quod licet Jovi, non licet bovi“. Tu se pokazuje kako je problem ponajprije u nama: „Drugi su nam krojači i sastavljači i ravnatelji i suci, suci osobito.  A mi smo njihovi vrlo ‘lojalni’ i jaki odvjetnici i zagovornici, umjesto da budemo svoji’.  Nakon izlaganja Tina Kolumbića „Bodulke“ su otpjevale pjesmu „Dajem ti srce, zemljo moja“.

Potom je župnik Plenković zaključio predstavljanje knjige, kazavši kako je ona „potpuno drukčija od svega napisanog na temu Domovinskog rata “. Napomenuo je kako u Hvarskoj biskupiji nije bilo ratnih stradanja ni razaranja, ali je ona na svojim trima otocima primila i brinula se za tolike koji su bili prisiljeni bježati sa svojih ognjišta. Istaknuo je kako su hrabri ljudi i s ovih otoka pošli kao dragovoljci braniti domovinu od agresora. Dio biskupije – predivni otok Vis – bio je u vrijeme osamostaljenja Hrvatske kao zatvorena tvrđava jugovojske nasred jadranskog mora. Kao pastir mjesne Crkve biskup Slobodan svjedočio je svemu tome, doživio tolike susrete i čuo tolike sudbine, i ovdje imamo priliku zaviriti u njegove zapise“, kazao je don Toni.

„Skupa s biskupom Slobodanom čitajući ovu knjigu njegovih dnevničkih zapisa moći ćemo se prisjetiti, podsjetiti puta bolnog, ali i radosnog i ponosnog  hoda prema slobodi jednog naroda. A važno se podsjećati. Jer narod koji se ne sjeća svoje povijesti osuđen je da ju ponavlja“, upozorio je don Toni koji je citirao dio pisma njemačkih biskupa u povodu 75. obljetnice završetka II. svjetskog  rata: „Crkveni službenici kao i mnoge organizacije i grupe, vođene kršćanskim duhom, pridonijeli su pomirenju među narodima, borbi protiv predrasuda i stereotipa. Unatoč izloženosti znatnim represijama, Crkve na istoku Europe branile su vrednote mira, pravednosti i nenasilja te su tako pridonijele promjeni“.

„Neka vas susret s ovom knjigom potakne na zahvalnost onima koji su bili angažirani oko mira i razumijevanja među narodima, oko pomirenja i dostojanstvenih životnih odnosa. Zahvalno sjećanje ujedno je povezano s nalogom da tu baštinu nosimo u budućnost“, rekao je župnik Plenković.

Potom je zahvalnu riječ svima koji su pomogli da taj dnevnik ugleda svjetlo dana izgovorio biskup Štambuk. Osobito je zahvalio biskupu Paliću koji je kazao kako je biskup Štambuk prošao putem koji se spominje u dnevniku i to sa svojim narodom i uz svoj narod. Zahvalivši nazočnima što su uveličali predstavljanje knjige, biskupi Štambuk i Palić udijelili su svoj blagoslov.