O knjizi su govorili koautori knjige prof. dr. Stjepan Ćosić i prof. dr. Mijo Korada te Eugenija Egartner, predstavnica izdavačke kuće „Leykam International“ koja je izdala knjigu.

Uvodnu riječ je na početku uputio Ivan Viđen koji je kazao kako je knjiga izašla iz tiska tek prije mjesec dana i da je to prvo predstavljanje. Dodao je i da će sigurno svim proučavateljima dubrovačke povijesti 17. stoljeća biti korisna. Također je napomenuo da je predstavljač knjige trebao biti i prof. dr. Marko Trogrlić, ali je nažalost zbog bolesti bio spriječen te će njegov dio izlaganja pročitati gđa Eugenija Egartner.

U tom tekstu profesor Trogrlić je istaknuo da je ova knjiga dragocjen doprinos povijesti Družbe Isusove u Dubrovniku. O tome su pisali pok. o. Miroslav Vanino u svojoj sintezi „Isusovci i hrvatski narod“ i u svojim drugim radovima. O tome je pisao i prof. Mijo Korade u svojim brojnim radovima. A pisali su o tome i neki drugi autori koji su se bavili poviješću Republike pa su u tom kontekstu doticali segmente isusovačke nazočnosti u njoj. A ona je bremenita i višestoljetna, seže u same početke Družbe od boravka Nikole Bobadille u Dubrovniku 1552. godine, još za života osnivača reda sv. Ignacija Lojolskoga.

U svom izlaganju prof. Ćosić se osvrnuo na Desiderijev rukopis i otkriće da se još jedan talijanski profesor bavio Desiderijevim rukopisom koji je otkrio jednu njegovu dramu u stihovima i objavio taj rukopis i preveo ga s latinskog na talijanski jezik i napisao uvodnu studiju. Zapravo nije otkrio tko je Stefano Desiderije nego se više bavio samim sadržajem i naravi te drame. Desiderije je do kraja života ostao samozatajan. Strogost života unutar Isusovačkog reda nije dozvoljavala pisanje dnevnika i objavljivanje bez odobrenja svojih prelata tako da je ovaj rukopis najvjerojatnije ostao u rukama Desiderijevih prijatelja koje je on imao u Dubrovniku. Jedna od njih je obitelj Vlajki, dubrovačka antuninska obitelj s kojom se on družio. Rukopis se čuva u Splitu u Arheološkom muzeju. Ovdje se radi o maloj osobnoj povijesti pojedinca koji nikada nije igrao neku značajnu povijesnu ili političku ulogu. S te strane je za suvremenu historiografiju vrlo zanimljiv i izazovan jer piše o nečemu što službena povijest ne dotiče. Zanimljiv je njegov opis meteoroloških prilika u Dubrovniku. Opisuje klimu od blage pa do najgorih zimskih uvjeta, kada ptice od studeni padaju sa stabala. Također opisuje skupinu pokrštenih Turaka i time razbija stereotip o tim dodirima. Piše o Osmanlijama koji su kao mladići bili zarobljeni i koji su pokršteni u Italiji i u Francuskoj živjeli dugi niz godina te njihov povratak u Dubrovnik brodom koji je trajao tri tjedna. Profesor Ćosić se na kraju svima koji su sudjelovali u nastanku ove knjige zahvalio.

Prof. Korada je na početku rekao da je ovaj rukopis pronađen u Splitu bio povod da se prikaže kontekst Stefana Desiderija to jest dolazak i djelovanje Talijana i talijanskih profesora u gimnaziji u Dubrovniku. To je priča o međunarodnim odnosima i to ne bilo kakvim. Kroz ta dva stoljeća dolaze mladi studenti Talijani i predaju u gimnaziji u Dubrovniku. Neki ostaju 2, 4 ili 5 godina. A neki se vraćaju kasnije kada završe studije. Svi su bili oduševljeni Dubrovnikom i ambijentom gdje su djelovali. Među onima koji su se vratili je Delabela koji je zatražio svoj povratak u Dubrovnik u želji da djeluje kao pučki misionar. On je sagradio crkvu sv. Ignacija i bio rektor u Dubrovniku gdje je 30-ak godina djelovao kao pučki misionar. Objavio je i veliki rječnik talijansko-latinski-hrvatski i Hrvatsku gramatiku.

Na kraju se još jednom svima zahvalila Egartner primijetivši da je ugodno iznenađena odazivom na predstavljanje knjige kakav još nije doživjela.

Knjiga „Isusovci u Dubrovniku. Komentari Stephana Desiderija iz 1693. godine“ sastoji se od opsežne uvodne studije te hrvatskoga prijevoda (s komentarima) i prijepisa latinskoga izvornika rukopisa pod naslovom „Historiae Ragusinae“ iz 1693. godine. Riječ je o dnevničkim zapisima što ih je vodio kod nas slabo poznati talijanski isusovac Stephano Antonio Desideri (1671.-1749.) tijekom svoga misionarskoga boravka u Dubrovniku, od rujna 1691. do listopada 1693. godine. Njegov se rukopisni sveščić čuva u knjižnici Arheološkoga muzeja u Splitu i njegov sadržaj do sada nije bio poznat široj javnosti.

Žanrovski neobičan, sadržajem bogat, Desiderijev dnevnik obiluje opisima, zapažanjima i digresijama koji umnogome dopunjuju historiografsku sliku poslijepotresnoga Dubrovnika i atmosfere u Gradu tijekom Morejskoga rata koji je tih godina trajao između Mletačke Republike i Osmanskoga Carstva.

Naslov rukopisa je donekle varljiv jer Stephano Desideri ne piše sustavnu povijest Grada, niti pretendira na historiografsku zaokruženost i objektivnost. Riječ “povijest” iz naslova ovdje se odnosi na “osobnu” povijest autorova života i kratkotrajnoga nastavničkoga rada u gradu pod Srđem. U žanrovskome smislu njegov je tekst mješavina dnevnika, introspektivnih razmišljanja i zapažanja o Dubrovniku, njegovu položaju, klimi, kulturi, povijesti, običajima, stanovništvu, svakodnevnome životu te političkim i crkvenim događajima iz razdoblja njegova boravka. Stoga naslov „Komentari“, što ga Desideri daje u nastavku, ustvari više odgovara sadržaju teksta. Njegovi zapisi spadaju među veoma rijetke narativne izvore u kojima se o životu Dubrovnika tog vremena piše iz prve ruke i s izrazitim simpatijama. Ova knjiga stoga izvrsno dopunjuje najslabije poznato i historiografski slabije istraživano dubrovačko 17. stoljeće.