Objavljena je nepoznata biografija Ivana Šalića, osobnog tajnika Alojzija Stepinca, koji je bio osuđen sa zagrebačkim nadbiskupom u komunističkom montiranom sudskom procesu 1946. godine.

Ivan Šalić značajna je osoba rođena u Bebrini u brodskom Posavlju 1911. godine. Porijeklom je iz plemićke obitelji koja se doselila u Bebrinu i bavila se kovačkim zanimanjem, omogućivši time Ivanu sretno djetinjstvo u rodnom selu. Njegov život prožet je katoličkom vjerom s kojom se upoznaje još u mladim danima preko roditelja, a koja je ostala njegova nit vodilja kroz cijeli život. Bespogovorno je služio Bogu i hrvatskom narodu, zbog čega je propatio u državi koja nije priznavala Boga, a na hrvatstvo gledala kroz prizmu separatizma. Za života je preživio dva svjetska rata, dvije Jugoslavije i Nezavisnu Državu Hrvatsku. U potonjoj, Ivan je vršio službu nadbiskupova tajnika, stoga je bio u kontaktu s najutjecajnijim državnim dužnosnicima toga vremena. Ostvarene kontakte po završetku rata komunisti su iskoristili u montiranom procesu.

Dr. sc. Hrvoje Mandić predstavio se izlaganjem o povijesnom kontekstu u kojem je Ivan Šalić surađivao s kardinalom Alojzijom Stepincem u razdoblju prije početka i u vremenu Drugoga svjetskog rata naglasivši da stvaranje hrvatske države u Drugom svjetskom ratu nije išlo glatko nego se sve pretvorilo u krvavu nacionalnu nesreću 1945. godine.

“Povijesna prilika koja se pojavila nakon gotovo tisuću godina zgrabljena je bez puno premišljanja i izazvala je val oduševljenja kako medu hrvatskim pučanstvom tako i medu katoličkim svećenstvom na teritoriju Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Novoproglašenoj hrvatskoj državi nisu išle vanjske a ni unutarnje okolnosti na ruku. Od vanjskih dovoljno je spomenuti tajni Londonski ugovor po kojemu je Italija dobila pravo za posezanje hrvatskim teritorijem, Velika Britanija i Francuska su jedne od osnivačica Kraljevine Jugoslavije što znači da su bile protiv rješenja hrvatskog pitanja, odnosno nove hrvatske države.  Od početnog oduševljenja uskoro je došlo do triježnjena zbog sramotnih rasnih zakona i zbog državnog postupka katoličenja pravoslavnog pučanstva. Sukob je trajao cijeli rat, a za to vrijeme kardinal Stepinac i njegov osobni tajnik spašavali su žrtve ustaških progona uključujući komuniste. Bez obzira što se kardinal Stepinac zalagao za žrtve ustaških progona Josip Broz Tito je protiv kardinala Alojzija Stepinca i njegovog osobnog tajnika Ivana Šalića pokrenuo sudski proces. Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske proglasio je Stepinca, Šalića i druge krvim po svim točkama optužnice kom u listopadu 1946. godine. Da je riječ o montiranom sudskom procesu dokazuje činjenica da je komunistički tužitelj Jakov Blažević dao nalog da se instruiraju svjedoci tužiteljstva. Prema dostupnim podacima u razdoblju od 1945. do 1990. vođen je montirani sudski proces protiv 91 člana Hercegovačke franjevačke provincije. U tom je razdoblju na takvim procesima 91 član osuđen na ukupno 348 godina, a ukupno su u komunističkim kazamatima odležali 225 godina.

“Povjesničari rijetko iznose u javnost činjenice o teškoćama i problemima na koje nailaze u svojim istraživanjima, a tematika Drugog svjetskog rata izuzetno je zanimljiva široj javnosti, međutim vrlo je istraživački zahtjevna za profesionalnog povjesničara”, istaknuo je Mandić te u nastavku naglasio da “bez uvida u značajno arhivsko gradivo koje je otpremljeno iz Hrvatske u vrijeme naglašenog centralizma u bivšoj Jugoslaviji i nalazi se u Beogradu u Arhivu Jugoslavije, a do Vojnog arhiva povjesničari ne mogu doći do značajnih znanstvenih spoznaja po pitanju odnosa Katoličke crkve i NDH u II. sv. ratu. Postoji rješenje kako država može riješiti ovo pitanje i pomoći povjesničarima. Rješenje se nudi u Međunarodnom sporazumu i potpisanom Ugovoru o pitanju sukcesije. Ugovor je potpisan u Beču 29. lipnju 2001. u izvorniku na engleskom jeziku od strane predstavnika BiH, RH ondašnje Republike Makedonije, Republike Slovenije i Savezne Republike Jugoslavije, u suverenoj jednakosti pet država sljednica bivše SFRJ. Prema Zakonu o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije, u Aneksu D Arhivi, Republika Srbija mora vratiti Republici Hrvatskoj sve dokumente u razdoblju od 1918. do 1990. koji su otpremljeni iz Hrvatske. Za povjesničare je najvažniji Vojni arhiv koji sadrži fond Nezavisne Države Hrvatske 1941. 1945. godine. Fond je jedan od najvećih u Vojnom arhivu. Sadrži 555 arhivskih jedinica u više od 330 kutija, a još je uvijek nepoznata količina nepopisane gradiva koja pripada Republici Hrvatskoj. Bez navedenog arhivskog gradiva povjesničarima koji se bave problematikom Drugog svjetskog rata i poraća, položajem crkve u NDH gotovo je onemogućeno doći do znanstvene spoznaje o nekim krucijalnim pitanjima”, zaključio je dr.sc. te preporučio knjigu o Ivanu Šaliću za čitanje svima okupljenima.

Suator knjige, Zvonimir Milošević do važnog otkrića arhivske građe i osobnih stvari Ivana Šalića došao je sasvim slučajno. Inače iz Bebrine u brodskom Posavlju, Milošević nije ni slutio da je to nekada bio dom osobnog tajnika bl. Alojzija Stepinca, Ivana Šalića.

“Značaj ove knjige jest što je sve počelo kao lokalna jedna lokalna priča, a završilo pričom koja ima nacionalni značaj, jer u im dokumentima koji su bili u kući Ivana Šalića koja je od Zagreba udaljena 200 kilometara, zapušteni i smrdljivi od vlage, prekriveni prašinom, dakle u tim dokumentima se nalazilo blago o kojem se na Kaptolu nije ništa znalo. Sama činjenica što je Ivan Šalić kao tajnik djelovao i samoinicijativno, ali uvijek je bio fokus na kardinalu Stepincu i njegovom djelovanju. Najveći značaj ove knjige vidim i u tome što se fokus prebacuje također na njegove tajnike koji su sigurno u svemu tome imali ulogu da Stepinac obrani ono što je branio u tim teškim godinama”, rekao je Zvonimir Milošević te na kraju pročitao iz oporuke Ivana Šalića tekst koji govori da mu je blaženi Stepinac pisao nekoliko divnih pisama, nadahnutih i sadržajnih te mu iskazao očinsku brigu i ljubav”.