O knjizi su govorili zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško, pravnik dr. sc. Tomislav Jonjić, te autorica knjige prof. Nevenka Nekić.

Biskup Šaško odao je priznanje autorici knjige, rekavši kako je naslov knjige izabrala revna ‘hagiografkinja’ profesorica Nevenka Nekić, kojoj zahvaljujemo na knjizi – svetopisu – koju nam je podarila i koju večeras predstavljamo, stavljamo-pred sebe i razmatramo poput uprisutnjenja živoga izvora. Zovem ju ‘profesorica’, jer ju tako – čini mi se – pamti najveći broj ljudi koji su imali milost da im bude profesorica, koji su ju upoznavali kao đaci. No, zovem ju tako i zbog same riječi ‘professor’ koja doslovno označuje čovjeka koji nešto javno iznosi, koji svjedoči, te nije čudno što se i za ispovijedanje vjere kaže da je professio fidei. Idući još dublje, do grčkoga sloja, služba profesora je svojim imenom istoznačnica s prorokom (gr. pro-femi). Ipak, treba reći i to da je korijen te latinske riječi postao višeznačan, zbog glagola profiteri, jer – dok jedni svjedoče čistoću istine, dobra, ljepote i ljubavi, drugi postaju ‘profiteri’ u suvremenome značenju, skupljači prljavoga dobitka za koji su spremni pogaziti sve vrjednote, ne ustručavajući se ni oduzimanja života nedužnih na najokrutnije načine.

Gospođa Nekić uspjela je približiti mjesta djelovanja sestara koje su od bolničkih kreveta i sirotišta, od zatvora i skloništa, od sirotinjskih obitavališta i strepnje za život, snagom Kristove ljubavi, kojoj su bile privržene, stvorile najsjajnije ‘palače i dvorove’; jedva čujni glas siromaha i hropac umirućih pretvarale u molitvu zahvale i u predanost Božjoj volji.

Na kraju su ubijene zbog učinjenih djela milosrđa. Da, suđene u lakrdijaškim procesima punima mržnje ili jednostavno uklonjene bez ikakva objašnjenja. Njihova je krivica bila što su bile dobre dobrotom Isusa Krista, a on je najviše smetao. To hrvatski naraštaji koji dolaze moraju znati i njegovati spomen, da i sami ne postanu promicatelji nemilosrđa.

Nedvojbeno je da smo i mi, Crkva, i hrvatska javnost, i ovih sedam sestara, predugo čekali da bude objavljen i šire dostupan ovakav zapis o njima, ali – s druge strane – kao da je to čekalo baš Vas, vaše umijeće, Vašu privrženost i iskrenost Profesorice; da pisanjem ove knjige učinite djelo milosrđa. I više od toga. Pišući ovu knjigu i dajući ju nama učinili ste svih sedam duhovnih djela milosrđa, jer se u njoj nalazi savjet onima koji dvoume; pouka neukima, ukor grješnicima, utjeha žalosnima, opraštanje uvrjeda; strpljivo podnošenje nepravda te molitva Bogu za žive i mrtve.

Dr. Jonjić govorio je na temu „zemlju im dade u baštinu: muka i stradanje sestara milosrdnica“ rekavši kako je teška povijest naroda koji ima razloga skoro svakoga tjedna u godini obilaziti masovne grobnice svojih predaka, ljudi koji su na okrutan način smaknuti posve nedužni ne samo u formalnopravnom smislu, nego ljudi koji su bili nedužni i prema Božjem zakonu i prema ljudskim propisima. Više od šest stotina hrvatskih katoličkih svećenika, redovnika, redovnica i bogoslova u drugom je svjetskom ratu i u neposrednom poraću pokosio jugoslavenski ubilački stroj, većinom onaj komunistički (ali ne samo komunistički!); stotine i stotine su goli život jedva spasile sklanjanjem u emigraciju – u onome moru hrvatskih izbjeglica koje od takozvanoga uljuđenog Zapada nije tražilo ništa osim slobode i pravde, naivno vjerujući da taj Zapad doista drži do ideala i načela koja bučno propovijeda naročito onda kad trguje ljudskim milijunima – druge su stotine poslije rata, sve do pred kraj XX. stoljeća, u lancima i verigama provele tisuće godina, gažene, izgladnjivane i ponižavane, ponekad prisiljavane i na ono što je moglo sinuti samo jednomu sotonskom umu: na rušenje crkava, preoravanje i uništenje groblja, i na oskvrnjivanje drugih sakralnih objekata.

Knjiga prof. Nevenke Nekić zapravo je sažeta povijest djelovanja Družbe sestara milosrdnica svetoga Vinka Paulskoga u hrvatskim zemljama. Brazda koju su zaorale na prosvjetnome i karitativnom planu produbljena je u idućim desetljećima, i bez nje je zapravo nezamisliva hrvatska povijest od druge polovice XIX. stoljeća. Dakako, tu našu oranicu ništa ne plodi kao krv mučenika. Zato posebno mjesto u tome imaju likovi sestara koje su svojim životima platile svoju odanost hrvatskom narodu i njegovoj domovini, pomažući potrebnima bez razlike, ne obazirući se na njihovu narodnosnu ili vjersku pripadnost.

Tom knjigom prof. Nekić vraćamo dio duga koji imamo prema njima. Sav taj dug ne ćemo moći nikada vratiti, ali ja se osjećam i osobno počašćenim što mogu dati svoj mali, beznačajni doprinos priznanju i ispunjenju te obveze.

Na kraju je o knjizi govorila autorica prof. Nekić. Rekla je da je ta knjiga koju je rado napisala jedno svjedočanstvo o drami, tragediji časnih sestara milosrdnica koje su stradale u okrutnim, nemilosrdnim komunističkim vremenima, osobito tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata. Ona je posvećena prvenstveno sestrama koje su umorene na okrutne načine i za koje očekujemo uzdignuće na oltar jer su podnijele krvnu žrtvu. Ali knjiga obuhvaća i druge žrtve, robijašice i mučenice koje su umirale po zatvorima ili po povratku s robije. Svjedoči i o onima čije su krvave haljine stizale bez riječi na portu ovoga samostana, a primateljice nisu smjele ni riječ progovoriti. Knjiga svjedoči o općoj bijedi i poniženju časnoga sestrinskoga reda, Crkve u cjelini,  svjedoči o karakteru bezbožnoga komunizma, krvoločnoga ustroja koji je od prvoga dana postojanja  pa sve do danas ostao isti. Svjedoči  za sve neznane, strijeljane, mučene ili samo pale od iscrpljenosti. Ta opaka doktrina, ideologija komunizma, postoji ne samo kao stvarni ustroj mnogih država  i  u našem suvremenom svijetu, ona se sačuvala i  u misaonom sklopu suvremenoga čovjeka nekada kršćanskoga Zapada. Osobito u potomcima ubojica.

Da je kršćanstvo religija raspete pravde,  svjedoče  žrtve u svim državama koje su potpale pod vlast komunista, ali u odnosu broja stanovnika i žrtava unutar Crkve, ni u jednoj kao u Hrvatskoj. U rastućoj amplitudi ispisanoga sotonskoga obrasca kojega je poslao Lenjin  1918. s uputama koga likvidirati, uz navedene kategorije stanovništva, daje se i naredba da treba u narodu pobuditi silan strah, a da sve te zločine počine kako on savjetuje: ”Nađite najokrutnije ljude”!!! Iz toga psihološko-masovnoga orgijastičkoga kaosa vođena je  boljševička revolucija, a po uzoru na nju i sve ostale, pa i ova u Jugoslaviji. U knjizi donosimo dokument koji je odluka CK SKJ što svjedoči o namjeri likvidacije svih neprijatelja komunizma i to s nadnevkom rujna 1941. Dakle, ništa nije bio incident, slučaj i izgred, sve je bilo planirano od prvoga dana. Osobito ako se uzme u obzir hrvatski narod.

Već je davno izrečena i dokazana  tvrdnja da je cijela trojstvena  udružena ideološka najezda XX. stoljeća  fašizma-nacizma- komunizma  počivala na istim  temeljima bezboštva, straha i represije.  Uvijek se najprije udara na Boga. Po tome se prepoznaje totalitarni sistem. Bio je to početak nove epohe u povijesti čovječanstva koja razdoblja uvijek prati barbarizacija.

Plitkost i jednodimenzionalnost materijalističkoga nasilja uništilo je mnogo generacija. Nestajali su savjest i hrabrost, čast i vrline srca i uma. Časne sestre ponižene su dvostruko – svoje zavjete morale su gubiti u mračarama, nama nedostupnim mučionicama, kao i Majka Božja koju su bestidno prikazivali i nijekali kao i sve svetinje katoličke crkve na nama nepojmljive načine. I ne samo katoličke. Svijet je bio sastavljen od karagmazova i šutljivoga naroda.

Časne sestre su izdržale,  skrovito i čudesno preživjele zatvorene unutar samostanskih zidova, osiromašene i opljačkanih dobara umirale i od tuberkuloze. U znanim i neznanim grobovima počivaju u hrvatskoj ljubljenoj zemlji. Onda su uskrsnule u slobodnoj hrvatskoj državi,  obnovile dio svoga bogatog nasljeđa. Jer u svakoj zemlji, pokrajini gdje su djelovale, donosile su sobom visoke standarde života, uljudbe, ljepote i Božje nazočnosti. Pouzdane, vjerne i čiste kreirale su po Božjim nacrtima zemaljski sklad i ljubav prema bližnjem kao temelj svoje karizme. Zato su naša klecala i baklje, zaključila je predstavljanje knjige prof. Nekić.

Voditeljica programa bila je s. M. Benedikta Krapić, a glazbeni dio programa animirao je zbor sestara milosrdnica pod ravnanjem dirigentice s. M. Vlaste Tkalec i sviračice s. M. Elizabete Peršić. Zbor je izveo prigodne skladne: O, mučenici hrvatski (glazba: Šime Marović), Našim mučenicama (glazba: Šime Marović), Sedam bijelih ljiljana (tekst: s. Vilma Šurjak, MVZ).

Svjedočanstvo o ozdravljenju po zagovoru službenice Božje s. Žarke Ivasić posvjedočio je Josip Ćulumović, a uz pratnju Matije Antolića i Lucije Kanceljak otpjevao je pjesmu „Putem srca“.

Završnu riječ vrhovne poglavarice s. Miroslave Bradica prenosimo u cijelosti:

„One su naša klecala i baklje“ – naš uzor i putokaz, na stranputicama života ovoga svijeta koji tone u tami i beznađu, ispunjen mržnjom, zarobljen materijalizmom, egoizmom, hedonizmom, a tako pun čežnje za istinskom ljubavlju i slobodom. Ova, hvale vrijedna knjiga, što je nikla iz pera naše vrsne spisateljice prof. Nevenke Nekić, sažela je kao u jedan buket sve ono tiho, skromno i plemenito ali istovremeno, odlučno, čvrsto i hrabro što je nicalo, što živi i raste u krilu ove drevne Družbe sestara milosrdnica.

S toliko ljubavi i tankoćutnosti istaknuto je u knjizi, upravo ono što čini srž karizme sestara milosrdnica. To je duboka povezanost osobnog dragovoljnog predanja, koje uključuje svakidašnje umiranje sebi i svijetu s odlučnom spremnošću na žrtvu života (ako je Bog bude tražio) za očuvanje uzvišenih ideala koji su u dane mladosti osvojili srce svake milosrdnice.

U knjizi je vrlo jasno naglašena nerazdvojna povezanost žrtve svake redovnice s Kristovom žrtvom na križu. Isprepliće se duboka povezanost između mučeništva ljubavi i mučeništva krvlju što su sestre u teškim vremenima stradanja i ostvarile .

Ratni vihor, tolika progonstva, zlostavljanja i mučenja nedužnih sestara po zatvorima i samicama, izbacivanje iz društvenog života uz najokrutnije gaženje ljudskog dostojanstva nije sestre slomilo nego jačalo njihov ponos i budilo herojsku snagu za nove početke. Premda brojem znatno smanjena, gotovo bačena na prosjački štap, Družba sestara milosrdnica preživjela je sve strahote komunizma. Obnovila je svoje redove novim članovima i hrabro nastavila hod kroz povijest. U njoj su trajno svijetlile baklje molitvenih duša koje su tiho i samozatajno služile Bogu i bližnjemu crpeći duhovnu snagu u dugim molitvama na klecalima.

Knjigu „Naša klecala i baklje” autorica je posvetila je Družbi sestara milosrdnica. Učinila je to kao izraz duboke zahvalnosti i poštovanja za sve što je Družba kroz dugi niz godina učinila za hrvatski narod i njegov boljitak na području prosvjete i karitativnog djelovanja. Stoga neizmjernu zahvalnost dugujemo prof. Nevenki Nekić, koja je svojim izuzetnim stilom i perom ocrtala povijest i sudbinu jedne od najstarijih aktivnih Družbi na hrvatskom tlu. Približila nam njezin skromni početak, predstavila bujni rast i procvat Družbe sestara milosrdnica kroz mnogostruku djelatnost. Objelodanila je mučeništva i stradanja u Družbi za vrijeme okrutnog komunističkog režima, te s pijetetom i velikim poštovanjem predstavila sudbine sedam nedužno ubijenih sestara.

Padoše poput „Sedam bijelih ljiljana“ kao žrtve komunističkog režima iz mržnje prema vjeri. Sva njihova krivnja bila u nesebičnoj ljubavi i služenju Bogu i svome narodu „Pro Deo et Patria. Svojim primjerom i životom one su naš putokaz, naše upaljene baklje vjere i nade u bolje sutra, naše jamstvo da će milosrdna ljubav i plemenitost u konačnici slaviti pobjedu dobra nad okrutnom zloćom. Neka svojim zagovorom prate ovu Družbu i cijelu domovinu Hrvatsku.