Recenzent knjige Jakša Raguž istaknuo je da knjiga „Kardinal Franjo Šeper – Uloga i značenje u promjenama u Katoličkoj Crkvi i društvu” na nov i sveobuhvatan način daje prikaz života i rada kardinala Šepera. Obnašajući važne dužnosti unutar Crkve, od kojih je svakako najbitnija bila ona prefekta Kongregacije za nauk vjere, kardinal Šeper ostavio je velik trag u promjenama unutar Katoličke Crkve, kako na prostorima Hrvatske i nekadašnje Jugoslavije, tako i u cijelom svijetu.

U knjizi su izneseni brojni detalji iz Šeperova života, neki poznati, ali i brojni novi i tek otkriveni. Pomoću brojne arhivske građe iz Hrvatske te iz inozemstva, prvenstveno iz Vatikana i Italije, dostupne literature te službenih glasila i tiska, pružen je jedan novi pogled na njegovu ulogu i značenje za Crkvu i društvo. Iznesene su i neke nove teze o njegovoj ulozi u brojnim crkvenim, ali i društvenim pitanjima poput primjerice pitanja u odnosu na prostornu organizaciju Crkve, pitanje potpisivanja Protokola između Svete Stolice i Jugoslavije.

Knjiga u svom središnjem dijelu prikazuje Šeperovo djelovanje u to vrijeme vrlo značajnih događaja i promjena u Katoličkoj Crkvi. Bilo je to vrijeme kada se Crkva prema idejama pape Ivana XXIII. otvorila prema suvremenom svijetu te je s tim ciljem inicirao pokretanje Drugoga vatikanskog koncila. To nastojanje je nastavio i okončao njegov nasljednik papa Pavao VI. U svim tim događajima svakako je ne malu ulogu imao upravo Franjo Šeper kao jedna od najzapaženijih osoba na koncilskim zasjedanjima te poticatelj prihvaćanja koncilskih odluka u Crkvi u Hrvata. Prikazani su njegovi koncilski istupi s mnogo konstruktivnih prijedloga, kasnije i uvaženih, s kojima je na koncu stekao povjerenje brojnih kardinala pa i samog Pape što je rezultiralo njegovim imenovanjem na mjesto prefekta Kongregacije za nauk vjere 1968. godine.

Knjiga kronološki donosi podatke o Šeperovoj ulozi u revitalizaciji vjerskog tiska i izdavačke djelatnosti Crkve općenito, osnivanju novih župa, izgradnji i obnovi crkvenih objekata, jačanju odgojno obrazovne komponente Katoličke Crkve te povećanju broja polaznika vjerskih škola, sjemeništaraca i bogoslova te u konačnici i broja svećenika.

Upućuje i na njegovu pozitivnu ulogu, koja se ponajviše mogla primijetiti u odnosima s državnim vlastima, gdje je svojom razboritošću postigao značajne pomake za Crkvu i njezine vjernike, u skladu s društveno-političkim okolnostima. U konačnici, ova knjiga doprinosi upoznavanju šire javnosti s likom kardinala Šepera, kojeg nažalost neopravdano češće znatno više prepoznaju u inozemstvu negoli u Hrvatskoj, istaknuo je recenzent Raguž.

O knjizi je govorio i znanstvenik s Hrvatskog instituta za povijest Josip Mihaljević napominjući da Šeper „iako nije bio borac poput njegovog prethodnika kardinala Alojzija Stepinca, nije bio ‘miljenik narodnih masa’ kao što je to bio njegov nasljednik Franjo Kuharić, bio je vrlo čvrst. On nije promijenio svoje stajalište prema komunističkom režimu, mijenjao je samo pristup, sve u cilju ostvarenja boljeg položaja katolika pod komunizmom”. Citirajući autora Kajinića, Mihaljević je kazao: „Bio je vrijedan radnik Crkve djelujući pritom tiho, temeljito i sustavno”.

Predstavljač knjige prof. Ive Livljanić, prvi hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici, osvrnuo se na poglavlje Protokoli. „Valja priznati da su kroz čitavo razdoblje komunističke vladavine odnosi Svete Stolice s Jugoslavijom bili označeni stalnom napetošću i optužbama kako se Crkva upliće u unutrašnje stvari države, ali i stalnim nastojanjem Vatikana da zaštiti katolike i katoličke ustanove, pa se u pregovorima koji su krenuli 1964./65. i stanovitim kompromisima nastojalo te odnose normalizirati. Bilo je i dosta negativnog gledanja na to, burnog reagiranja, posebno u disidentskim krugovima, pa i kod dijela našeg klera u dijaspori, istaknuo je prof. Livljanić. „Razmišljalo se, naime, da se Sveta Stolica s komunističkim moćnicima dogovara, a da se time neće ni najmanje pomoći katoličkoj većini u Hrvatskoj koja će i dalje ostati potlačena i progonjena, između ostaloga i zbog svog prakticiranja vjere.” Iako je priznao da je i sam tako razmišljao, prof. Livljanić je istaknuo kako je dr. Kajinić ovom knjigom uputio na to „da je to bio trenutak kad je razboritost nalagala razgovor, dijalog, ali nikako ne popuštanje u bitnim stvarima i da je to bila jedina realna politika u tom trenutku”.

Prof. Livljanić je zaključio svoj osvrt riječima da nije upoznao tako smirenog i razboritog čovjeka do kardinala Šepera. „On je svojom razboritošću uspio puno postići i kad je u pitanju izdavaštvo i kad su u pitanju glasila, itd., a mislim da ga je u tome slijedio i kardinal Kuharić te da je puno učinio i ostat će zabilježen velikim slovima u povijesti Crkve u Hrvata i u našoj nacionalnoj povijesti”, zaključio je prof. Livljanić.