Uz samog autora i mons. Ožuru predstavljanju su nazočili brojni uzvanici, predstavnici županijskih i lokalnih vlasti koji su odali poštovanje tom zaslužnom svećeniku, kao i članovi obitelji mons. Ožure.

Mons. Marijan Ožura cijeli je svoj svećenički vijek od 1963. do 2017. proveo u istoj župi, Cetingradu, po čemu je jedinstven u hrvatskom episkopatu. Biranim riječima o svećeniku koji je cijeli život kao sluga Božji proveo uz svoj cetingradski narod od dolaska 1963. godine, preko progonstva i zatočeništva tijekom Domovinskog rata te povratka, uz ponovnu gradnju velebne župne crkve očitovali su se zamjenica karlovačke županice Vesna Hajsan Dolinar, saborska zastupnica Maja Grba Bujević kao i sam autor Ivan Mateša, vrijedni kroničar zbivanja u Cetingradu, jedan od osnivača Udruge Cetin 1527 koja je i nakladnik knjige, i član Družbe Braće hrvatskog zmaja.

Knjiga na 225 stranica počinje predgovorom gospićko-senjskog biskupa Zdenka Križića koji primjećuje: “Kada župljani odluče o svom župniku, koji je sada u mirovini, napisati knjigu, onda je to znak da su župnik i župljani zaista bili jedno srce i jedna duša i može se reći da je mons. Ožura postao dio povijesti Cetingrada, mjesta velike i važne povijesti našeg naroda.”

Predgovor je napisao i potpredsjednik Vlade RH i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved koji je istaknuo: „Ponosan sam što mi je mons. Marijan Ožura udijelio sakrament krštenja i što mi je od rođenja župnik. Providnost ga je poslala u župu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Cetingradu u kojoj će svećeničku službu vršiti cijeli život. Kada je 1963. godine došao u Cetingrad, radosno je dočekan i primljen od napaćenog vjerničkog naroda. Kao mladi svećenik svjesno je i s razlogom uzeo mladomisničko geslo ‘Žetva je velika, a radnika malo’, osjećajući bilo svoga napaćenoga naroda. Znao je kako u njegovu narodu ne smije prevladati mržnja, već milosrđe i oprost, a za što je potrebna molitva. Dijelio je sudbinu naroda u dobru i zlu. Ništa mu nije bilo teško, pješačiti desetke kilometara do najudaljenijih sela, voditi vjernike na hodočašća, obnavljati i graditi crkve i kapele. Teško mu je bilo gledati kako mladi napuštaju Cetingrad. Kao i svima nama, najteže mu je bilo 1991., kada je pred najezdom srpskog okupatora, zajedno s narodom, morao napustiti Cetingrad i otići u progonstvo. Ni tada nije klonuo duhom, već je kao duhovni pastir stao na čelo naroda, promičući iskonske kršćanske vrijednosti. Djelovao je u duhu riječi kardinala Franje Kuharića izrečenih u Petrinji kolovoza 1991. na ruševinama crkve sv. Lovre: ‘Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu!’ To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede. Ta načela nisu odgovarala neprijateljima Hrvatske i zbog njih je 1994. završio u srpskom logoru u Vojniću u kojem je proveo 22 dana. Nakon izlaska iz logora, nastavio je svoje pastoralno djelovanje obilazeći i hrabreći prognane Cetingrađane širom domovine i svijeta, svugdje s radošću dočekivan.

Oslobađanjem Cetingrada u Vojno-redarstvenoj operaciji Oluja vraća se u Cetingrad i, zajedno s narodom, iz pepela i ruševina gradi novu crkvu, nove kuće, novi život. Radost života, pobjeda dobra nad zlim i ljubavi nad mržnjom, izrečena je 2013. godine na proslavi zlatne mise u zlatomisničkom geslu ‘Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem’. Hvala našem dragom mons. Marijanu Ožuri na svemu što je dao našem Cetingradu, Hrvatskoj i našoj Katoličkoj Crkvi.“

U knjizi se, osim deset poglavlja posvećenih mons. Ožuri, nalazi i značajno poglavlje o povijesti mjesta i župe Cetingrad.