O knjizi su govorili zamjenica glavnog direktora Kršćanske sadašnjosti Maja Petranović, vicepostulator u kauzi za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića preč. Ilija Jakovljević, ovogodišnji maturant Pazinskog kolegija – klasične gimnazije Dino Peruško, porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan, vlč. dr. sc. Antun Bozanić, novinar Josip Iskra te urednik izdanja Aldo Sinković.

Knjiga je plod truda i iskustva četrnaestorice pitomaca koji su dio svoje formacije i naobrazbe stekli u Klasičnoj gimnaziji u Pazinu, poznatoj pod imenom Biskupsko sjemenište u Pazinu.

Maja Petranović uvodno je rekla daje za vrijeme studija teologije imala prilike slušati o velikim imenima istarskih svećenika i istaknutih pojedinaca koji su trajno obilježili Crkvu u Hrvatskoj i hrvatsku teologiju, kao i crkvenu, društvenu i kulturnu scenu do naših dana. Izdvojila je jednog od utemeljitelja Kršćanske sadašnjosti, Josipa Turčinovića. „Tu mislim i na one druge pojedince koji su mahom spomenuti u ovoj knjizi koju danas želimo predstaviti, a koji su bili okupljeni oko poslanja Kršćanske sadašnjosti. Neki od njih su autori priloga u knjizi, poput Alda Sinkovića, akademika Josipa Bratulića, Romana Turčinovića, mons. Mile Bogovića. Drugi koji nisu dio ove generacije, ali su spomenuti u knjizi su Aldo Starić, Anton Hek, Anton Tamarut, Anton Šuljić, Josip Grbac. Kršćanska sadašnjost je u nekom smislu plod tog posijanog sjemena, koje nam sugerira naslov“, istaknula je.

„Knjiga svjedoči o jednoj generaciji, pri čemu ona nije samo spomenica, ili zbirka u nizu mnogih memoara jedne generacije gimnazijalaca. Ona je spomenik, svjedok jednog povijesnog vremena, društvenih i crkvenih okolnosti, vremena jednog naroda i osobnih životnih priča koje veže isti kontekst. U knjigu su autori utkali sebe, ali i sve one o kojima su htjeli pisati, a koje možda nisu više danas nama. Stavljajući knjigu u suvremenu perspektivu, što je bio cilj urednika, knjiga dobiva još veću vrijednost, jer što smo više udaljeni od tog vremena o kojem ona piše, možemo mjeriti njezin doprinos. Fotografije su poseban dar čitatelju kojima će onda moći još bolje doživjeti ono što nam knjiga posreduje. Naslovna slika Van Gogha Sijač svojom sadržajnom simbolikom, ali i svojim veselim bojama ističe radost jutra, plodno istarsko tlo, neumornog Sijača koji je stalno nekako u pokretu prema naprijed. Ona ističe jednu životnost i ljubav prema životu i to životu pisanim velikim i malim slovom. U pozadini se iščitava ljubav prema Istri, prema njezinoj povijesnoj kulturnoj baštini, njezinom prirodnom bogatstvu, ali i njezinu prijateljsku otvorenost prema drugima koji možda Istri ne pripadaju, ali njena je odlika da ih ona prima kao svoje, čemu upravo svjedoči i ova generacija“, poručila je.

Preč. Ilija Jakovljević u svom obraćanju je govorio o povijesnom kontekstu djelovanja Pazinskog sjemeništa, s naglaskom na pedesete godine prošloga stoljeća. „Nakon drugog svjetskog mons. Božo Milanović je nastojao otvoriti u zgradi Đačkog doma u Pazinu sjemenište. Zahvaljujući njegovim vještim pregovorima s državnim i republičkim vlastima u tom će uspjeti 11. prosinca 1945. Veliku pomoć kod otvaranja sjemeništa dao je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, koji se svim srcem i dušom zalagao da se Istra nakon rata pripoji matici Hrvatskoj. Sjemenište u Pazinu bit će novo rasadište ne samo duhovnih zvanja, nad/biskupa, svećenika i redovnika, nego i intelektualaca, gospodarstvenika, liječnika, javnih osoba u svim sferama društva. U komunističkoj Jugoslavija sjemeništa su jedina uspjela zadržati određenu vrst autonomije od ideološke indoktrinacije. Zato će biti predmet stalnog praćenja, pa i sudskih procesa i zatvaranja. Pazinsko sjemenište uspjelo je opstati zahvaljujući mons. Milanoviću. Lokalne, istarske vlasti, u nekoliko navrata su pokušale kroz razne sudske postupke onemogućiti rad sjemeništa, te su tražile povoda da ga zatvore. Upravo kad je ova generacija, čiju knjigu predstavljamo, bila u sjemeništu lokalne vlasti su nekom svojom logikom sjemeništu odredile da ima dug od 800 tisuća dinara. Treba platiti, ili ide konfiskacija imovine, zatvara se Sjemenište. Milanović se na Brijunima susreće s Titom 27. kolovoza 1953. godine i žali se na postupanje lokalnih vlasti i traži pomoć. Tito mu šalje pomoć od tri milijuna dinara: da plati dug i da ima za potrebe sjemeništa. Milanović je nastojao da sjemenište normalno funkcionira i da pitomci imaju sve potrebne uvijete za intelektualni i duhovni rast. Bilo je to vrijeme anticrkveno i nastojalo se vrbovati mnoge da napuste sjemenište, posebno kod odsluženja vojnog roka“, podsjetio je.

„Pazinsko sjemenište dalo je Crkvi i društvu brojne osobe koje će postati nositelji crkvenog i društvenog života na prijelazu iz komunističkog u demokratski sustav. Generacija svećenika iz pazinskog sjemeništa bit će nositelji vjerskog života ne samo na području Istre već diljem bivše države“, naglasio je Jakovljević. Sjemenište će iznjedriti jednog kardinala, Josipa Bozanića, osam nad/biskupa, među kojima je i naš umirovljeni biskup Ivan Milovan. Zasigurno, na crkvenom području najveća osoba u našem narodu je svećenik Josip Turčinović, nositelj koncilske objave“, naglasio je.

Dino Peruško, maturant klasičnog smjera u osvrtu na knjigu nastojao je usporediti iskustva maturanata iz 1958. i onih danas. „Ova knjiga pomaže svima nama koji sad hodamo hodnicima kolegija kao poticaj da u svom daljnjem životu i obrazovanju i radu budemo posvećeni onome što radimo, i da to što radimo, radimo za boljitak drugih kao mnogi čije su biografije opisane u ovoj knjizi. U ime nove generacije naraštaja koje sam i ja dio, želio bi se zahvaliti svim autorima knjige što su nam svojim svjedočanstvima i sjećanjima približili ta povijesno zanimljiva vremena, ali i što su nam pružili jednu sliku mladosti koja je prostorno ista, a vremenski tako različita. Iako se puno toga promijenilo od 1958. godine do danas, čitajući ovu knjigu vidio sam da su neke stvari ipak ostale iste. Iako pod drugim nazivom i oblikom, i danas se u zgradi nekadašnjeg sjemeništa odgajaju i obrazuju u kršćanskom duhu učenici iz svih dijelova Istre. Kao škola koja pruža jednu odličnu kvalitetu obrazovanja, i kvalitetne profesore, kolegij privlači mlade iz Rovinja, Umaga, pa sve do Krka, Otočca, pa čak i Zagreba. Svake godine naši učenici sudjeluju u raznim natjecanjima, u kojima na županijskim, državnim ali i međunarodnim razinama ostvaruju zavidne nagrade“, rekao je.

Mons. Milovan, jedan je iz generacije o kojoj govori knjiga, podijelio je sa okupljenima sjećanja na dane u sjemeništu. „Svaka se generacija učenika ima pravo nečim ponositi. Mi se ponosimo što su mnoge kolege iz naše generacije postali vrijedni ljudi u svojoj sredini u raznim zanimanjima, a mnogi su bili i istaknute javne osobe u društvu. Sv. Pismo započinje riječima U početku bijaše riječ i mi za naše Pazinsko sjemenište rado kažemo da je na početku bila vizija, san. Moje sjećanje na sjemenište počinje u rujnu 1950. kada smo kao desetogodišnjaci stigli u 1. razred gimnazije. Ne treba ni spominjati poteškoće odlaska od rodne kuće, teško snalaženje u novoj velikoj sredini, pa privikavanje na red i disciplinu zavoda, uključenje u ozbiljniju školu od one naše u selu. Ali bilo je lijepih dana i doživljaja tijekom godina odrastanja. Školski uspjesi, druženja i prijateljstva, igre, šetnje, izleti. Možda smo danas s odmakom skloni neke stvari idealizirati. Ipak, što sam stariji, to se više divim našim ondašnjim poglavarima, odgojiteljima: Milanoviću, Pavlišiću, Bogetiću, Bartoliću, biskupu Nežiću i njihovoj predanosti služenju, snalažljivosti, radinosti, hrabrosti kako su se nosili s problemima onog vremena i posebno zavoda, ali i bliskosti, jednostavnosti, domaćoj atmosferi koja je u toj velikoj kući vladala i kojoj se i danas nakon više desetljeća mnogi rado vraćamo u Pazin bilo prigodom obljetnica mature, ili drugim povodom. Za sve hvala Bogu i dobrim ljudima“, kazao je.

Kao predstavnik Krčke biskupije okupljenima se obratio preč. dr. sc. Antun Bozanić. Istaknuo zajedništvo koje oduvijek veže Krk i Istru.

Josip Iskra je podsjetio na izrekom da svako putovanje počinje prvim korakom, nastavivši da je životnom putovanju te generacije započelo u Pazinskom sjemeništu. On je posebno govorio o akademiku Bratuliću, koji toga dana, zbog bolesti, nije mogao nazočiti. Prisjetio se njihovog prijateljevanja u Sjemeništu, koje je kroz vrijeme postalo ‘otkrivanje riječi’, uz ostalo i kroz zajedničku ljubav prema čitanju. Sve je to rezultiralo pokretanjem školskog časopisa „Mladi Hrvat“, kojeg je objavljeno pet brojeva. Stavljeni pred uvjet da promijene naziv, časopis se je ugasio.

Na kraju, riječ zahvale svim predstavljačima i onima koji su doprinijeli da se knjiga objavi uputio je urednik Aldo Sinković. „Knjiga nije plod znanstvenog istraživanja, već svjedočanstvo skupine onih koji su svojim radom na raznim područjima doprinijeli prijelaz iz jedne mukotrpne faze, ne samo hrvatskog naroda, već i drugih naroda bivše države u fazu slobode i blagostanja. Knjigom se nastoji prenijeti duh i sjećanja jedne generacije pazinske klasične gimnazije, koja je u teškom povijesnom razdoblju iznjedrila bogatstvo čije se tragove baštini i danas, u Crkvi, društvu i kulturi. Nasuprot sjećanjima, koja knjiga donosi, naglasak je na postmoderni i dobu postistine i ravnodušnosti. Čitajući iz te perspektive, knjiga zadobiva još veću vrijednost od samo pukih sjećanja pojedinaca. Ovaj mozaik životopisa upućuje na posebnost jedne generacije, jednog milosnog trenutka, jedne plodne karizmatične ustanove u kojoj je ta generacija stasala. To je svjedočanstvo žrtve koja rada plodovima“, zaključio je.